Tijekom jubilejske godine vjernici koji posjete baziliku skrušena srca, sudjeluju u liturgijskom slavlju ili provedu vrijeme u molitvi mogu zadobiti potpuni oprost za sebe ili ga namijeniti dušama u čistilištu, uz ispunjavanje uobičajenih uvjeta Crkve, koji uključuju ispovijed, svetu pričest, molitvu Vjerovanja i molitvu na nakanu Svetog Oca.

Za milijune katolika Guadalupe ostaje snažan znak Marijine majčinske skrbi i poziv na susret s Kristom. Ovoga listopada vrata bazilike otvorit će se za godinu dana hodočašća, molitve, milosti i duhovne obnove pod plaštem Gospe od Guadalupe.

Coolchatolics.org/prijevod:medjugorje-info.com

Pri ulasku u konkatedralu svi sudionici dobili su prigodnu svijeću na kojoj je otisnut logotip susreta, te liturgijski vodič koji su priredili vlč. mo Bruno Diklić, vlč. Robert Erk i preč. Matej Glavica.

Biskupi, predstavnici obitelji i asistencija ušli su u procesiji. Spomen-svijeću hrvatskih katoličkih obitelji na oltarni prostor donio je Ivica Sović sa suprugom Mihaelom i tri kćeri.

Uz biskupe domaćine, đakovačko-osječkog nadbiskupa Đuru Hranića i pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, sudjelovali su splitsko‑makarski nadbiskup Zdenko Križić, riječki nadbiskup Mate Uzinić, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, krčki biskup Ivica Petanjak, hvarski biskup Ranko Vidović, mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić, varaždinski biskup Bože Radoš, srijemski biskup Fabijan Svalina, gospićko-senjski biskup Marko Medo, umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, umirovljeni požeški biskup Antun Škvorčević, zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski, zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, ministar Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić, generalni tajnik HBK vlč. Krunoslav Novak, zamjenik generalnog tajnika preč. Ilija Dogan i ravnatelj Hrvatskog Caritasa preč. Krunoslav Siroglavić. Prisutni su bili i brojni svećenici iz različitih dijelova Hrvatske, kao i redovnici i redovnice.

Bdjenje je nastavljeno Službom čitanja u kojoj je prvo liturgijsko čitanje navijestio Željko Punda, otac petero djece iz Splitsko-makarske nadbiskupije. Psalam je otpjevao Mislav Knežević iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, a Evanđelje je navijestio konkatedralni župnik Matej Glavica.

Započinjući kratku homiliju biskup Martinović je podsjetio na evanđeoski susret Isusa s čovjekom koji 38 godina boluje i koji na Isusovo pitanje: „Želiš li ozdraviti?“ i njegov odgovor: „Gospodine, nema nikoga.“

Istaknuo je da iskustvo da „nema nikoga“ i danas proživljavaju mnoge osobe u svijetu, osobito osobe s invaliditetom. Podsjetio je na Pavlov poziv kršćanima da se „zaodjenu“ Kristom, njegovim mirom i ljubavlju. Dodao je da postoje obitelji koje tu ljubav konkretno žive pomažući drugima da otkriju svoje dostojanstvo i život. Kao primjer takvih obitelji najavio je svjedočanstva obitelji Ivić i Martinković.

U svom svjedočenju Lidija Martinković iz Vinkovaca, majka Maksima i Mije, istaknula je kako su suprug Ivica i ona još prije Mijina rođenja znali da će imati Downov sindrom, ali nisu prihvatili mogućnost pobačaja. Mia je rođena na Pepelnicu, a krštena je na Nedjelju Božjeg Milosrđa te joj je Milosrdni Isus kasnije spasio život. Imala je i srčanu manu zbog koje je s dvije i pol godine operirana u KBC-u Zagreb – Rebro. Operacija je trajala gotovo cijeli dan i, iako je prošla uredno, Mia se nakon isključivanja s aparata nije mogla probuditi.

Liječnici su roditeljima rekli da su izgubili njihovu djevojčicu. Uslijedila je trodnevna borba za njezin život uz ECMO sustav, dok njezino srce nije ponovno uspjelo samostalno raditi. „U to vrijeme smo molili za Miu, a posebno krunicu Božjeg Milosrđa. Kraj njezina uzglavlja ostavili smo sličicu Milosrdnog Isusa“, svjedoče roditelji. Trećega dana liječnici su Miju uspjeli odvojiti od ECMO sustava i zašiti joj prsa. Srce je ponovno počelo samostalno raditi, a glavni kirurg dr. Dražen Belina rekao je roditeljima: „Dogodilo se Božje čudo.“ Kada su mu rekli da je za Miju molilo mnogo ljudi, odgovorio im je: „Zahvalite svima koji su molili.“ Danas je Mia dvanaestogodišnjakinja, učenica šestoga razreda osnovne škole u Vinkovcima, a pohađa i glazbenu školu, gdje svira klavir. Roditelji priznaju da je borba sa sustavom velika, ali kažu da svoju Miju ne bi ni za što mijenjali.

Drugo svjedočanstvo je bračni par Mirko i Snježana Ivić iz Gradišta počeo šalom da su oni bračni nepar – jer je s njima uvijek njihov sin Marko, dječak s višestrukim tjelesnim i intelektualnim poteškoćama.

Već u prvim mjesecima Markova života roditelji su shvatili da nešto nije u redu. Godine koje su uslijedile obilježili su brojni zdravstveni problemi, liječenja i odlasci u bolnicu. „Trebalo nam je nekoliko godina da u potpunosti prihvatimo da imamo dijete s poteškoćama i još nekoliko da shvatimo da je on naš blagoslov“, istaknuli su.

Kada je Marko trebao primiti prvu pričest, obitelj se uključila u zajednicu Vjera i svjetlo – Srce svetog Vinka Pallottija u Vinkovcima, gdje su pronašli svoje mjesto u Crkvi i osjetili prihvaćenost. Njihova je vjera tada još više rasla. Kada se Markova kralježnica počela sve više kriviti, liječnici su preporučili operaciju.

Nakon dugog čekanja i brojnih suza i molitava, Marko je podvrgnut gotovo trinaestosatnoj operaciji. Dok je majka u bolnici držala krunicu u ruci, za Marka su molili i postili brojni vjernici. Nakon neizvjesne borbe liječnik je majci donio vijest da je zahvat uspio i da je Marko izvan neposredne životne opasnosti. No, oporavak je bio težak i bolan, ali Marko ga je strpljivo podnosio. „Naučili smo pouzdati se u Boga, a kada je jako, jako teško, ne ispuštati krunicu iz ruke“, posvjedočila je obitelj Ivić.

Bdjenje je nastavljeno Službom svjetla. Pripremljene svijeće za predstavnike obitelji upaljene su na spomen-svijeći, a oni su svjetlo prenijeli svim vjernicima.

„Braćo i sestre, u ime naših obitelji želimo obnoviti vjernost drevnom obećanju našega naroda da katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi euharistiju. U svim članovima naših obitelji neka trajno gori svjetlo krsne vjere koju zajedno s prijašnjim naraštajima našega naroda i danas ispovijedamo“, potaknuo je biskup Martinović te je zajednički izrečena ispovijest vjere Hrvata katolika.

Uslijedilo je euharistijsko klanjanje tijekom kojega su sudionici prosili milosti za svoje obitelji i sve obitelji hrvatskoga naroda. Nakon molitvene šutnje, šestero predstavnika – Silvija Luić iz Požeške biskupije, Anita Bošnjak iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, Marijan i Dragica Horvat te Ivo Drinovac iz Varaždinske biskupije i Petar Kopunović-Legetin iz Đakovačko-osječke nadbiskupije i preč. Krunoslav Siroglavić – pojedinačno je došlo pred Presveti Oltarski Sakrament. U ime svih prisutnih molili su za obitelji, budućeg bračnog druga, očeve i majke osoba s invaliditetom te za osobe s invaliditetom, kao i za sve očeve, majke, djecu i starce u hrvatskom narodu te za njihove pastire.

Liturgijsko pjevanje tijekom molitvenog bdjenja pod vodstvom Želimira Sučića i Jure Smajića, a uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića – predvodilo je Crkveno pjevačko društvo „MIR“ iz Belišća, Zbor mladih Preslavnoga Imena Marijina iz Osijeka te Zbor mladih konkatedralne Župe sv. Petra i Pavla.

Nakon molitvenog bdjenja sudionici su dobili sve potrebne informacije o nedjeljnom programu koji će se odvijati u Svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu te su se uputili na noćenje u obitelji domaćina. Za primanje sudionika prijavilo se 1110 obitelji. Najviše obitelji – oko 500 – prijavilo se iz Osječkog istočnog i zapadnog dekanata, zatim iz Baranjskog, Čepinskog, Đakovačkog, Vukovarskog, Valpovačkog i Vinkovačkog dekanata. Sudionicima susreta noćenje je osigurano u 24 župe u Osijeku, Višnjevcu, Josipovcu, Bilju, Čepinu, Vuki, Đakovu, Selcima Đakovačkim, Gorjanima, Viškovcima, Vukovaru, Belišću, Brođancima, Valpovu, Ivankovu i Nuštru.

Molitvena priprava za svečano euharistijsko slavlje u Aljmašu počinje u 9 sati, misno slavlje započinje u 10 sati, a izravan prijenos bit će na Prvom programu HRT-a, Hrvatskog radija te Hrvatskog katoličkog radija, objavljeno je na nadbiskupijskoj mrežnoj stranici.

Samostanski vikar i vicemagistar braće s privremenim zavjetima te moderator konferencije za medije fra Siniša Pucić najavio je svečanu proslavu blagdana Rana sv. Franje, u četvrtak 17. rujna 2026., kada će euharistijsko slavlje predvoditi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša. Tom prigodom blagoslovit će svečev kip koji će biti izložen u devetnici uoči 800. obljetnice preminuća sv. Franje, 4. listopada.

Provincijal Jagodić dodao je da je dolazak zagrebačkog nadbiskupa znak povezanosti s mjesnom Crkvom i svim ljudima.

Također se osvrnuo na početak djelovanja sv. Franje u crkvici sv. Damjana koju je krenuo obnavljati te ubrzo shvatio da zapravo treba obnavljati ljude koji su mu povjereni. Poručio je da u tome duhu i franjevci u kaptolskom samostanu žele „otvoriti svoja vrata, svoje prostore i napose svoje živote“.

Naglasio je da je crkva sv. Franje, osim za euharistijska slavlja, već otvorena za krštenja i vjenčanja.

Pojasnio je da u duhu sv. Franje žele biti jednostavna, malena braća i iskazati blizinu svakom čovjeku i biti na usluzi svim ljudima. U tom kontekstu spomenuo je nove govornice u koje će ljudi moći doći na razgovor s franjevcima spremnima da ih saslušaju i pomognu im koliko mogu.

Gvardijan Faletar je pojasnio da vjernici, s obzirom na to da je otvorena samostanska porta na kojoj je dežuran volonter, od 8 do 12 sati mogu potražiti svećenika za ispovijed, razgovor, bolesničko pomazanje, upisati misne nakane i ostalo. Nakon svetkovine sv. Franje jedan svećenik bit će dostupan i poslijepodne od 16:30 do 18 sati.

Povodom ponovnog početka pastoralnih aktivnosti prisjetio se kako je Kaptol prije potresa bio ispunjen ljudima, što pamte svi koji su odrastali na Kaptolu. Naglasio je da osim redovitih slavlja i susreta žele odgovoriti na potrebe današnjih ljudi. „U susretu s ljudima vidimo da oni ne traže samo i jedino duhovnu pomoć“, ustvrdio je.

Objasnio je da na njihovu portu nekad dolaze i ljudi kojima je potrebna materijalna pomoć, ali su fratri primijetili da su problemi kompleksniji.

Stoga se rodila zamisao o otvaranju centra za socijalnu, pravnu, psihološku i karitativnu pomoć. Fra Tomislav je pritom istaknuo da centar ne bi bio samo za siromahe, već za sve potrebite, ugrožene, obitelji u izazovnim situacijama, bračne parove i sve koji kucaju na njihova vrata.

Također je objasnio da je za odgovaranje na sve te potrebe nužno uključiti druge stručnjake. „Željeli bismo uistinu učiniti da to bude nekakva cjelovita pomoć čovjeku koji bude kucao na naša vrata“, poručio je među ostalim.

Pojasnio je da još ne postoji konkretan projekt za centar, ali da su Hrvati iz Australije kupili kuću na Opatovini i donirali ju franjevcima te je povjerena na upravljanje samostanu na Kaptolu.

U Samostanu sv. Franje Asiškoga trenutno djeluju jedanaestorica braće s doživotnim zavjetima od kojih sedmorica svećenika, a ostali su časna braća. U formaciji su još osmorica braće.

O trenutnom stanju s mladim zvanjima u provinciji govorio je fra Vinko. Istaknuo je nadu koju pružaju nadolazeće generacije – sedmorica u novicijatu i devetorica u postulaturi. Također, pojasnio je da u susretima „Dani otvorenih vrata“ godišnje sudjeluje tridesetak mladića koji žele vidjeti je li franjevački red njihov put. Naglasio je važnost molitve za svećenička i redovnička zvanja te rada s Framom i pastorala u novootvorenom Evangelizacijskom centru u Samoboru. Istaknuo je da danas mladež najviše oduševljava zajedništvo franjevaca.

Na Kaptolu su se prije potresa okupljali mnogi poklonici franjevačke duhovnosti. Br. Stjepan Lice je govorio o sjećanjima na franjevački samostan te spomenuo neke istaknute osobe koje su u njemu djelovale.

Za obnovu crkve i samostana franjevci su primili više od 23 milijuna eura za što je provincijal Jagodić zahvalio svim uključenim ministarstvima. Rekao je da su obnovljene dvorane koje su nekad bile u funkciji i najavio otvaranje novih podrumskih i tavanskih prostora za pastoralne potrebe. Vezano za arheološka otkrića rekao je da je oformljen tim stručnjaka koji će istraživati povijest Kaptola.

Naš biskup Petar Palić odredio je da se u svim župama Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, počevši od školske godine 2026./2027., uvede dvogodišnja priprava za sakrament svete potvrde.

Prijelazno razdoblje 2026./2027.

Radi postupnog prijelaza s dosadašnjega načina priprave na novi dvogodišnji model, tijekom školske i pastoralne godine 2026./2027. vrijede sljedeće odredbe:

Učenici VIII. razreda osnovne škole započinju prvu godinu priprave prema novom Programu. Pripravu će nastaviti tijekom IX. razreda u školskoj i pastoralnoj godini 2027./2028. te će sakramentu svete potvrde redovito pristupiti 2028. godine.

Učenici IX. razreda osnovne škole tijekom 2026./2027. godine pripravljaju se prema sadržajima Programa predviđenima za IX. razred. Budući da prethodne godine nisu prošli prvu godinu novoga dvogodišnjeg Programa, u njihovu će pripravu biti uključeni oni temeljni sadržaji VIII. razreda koji su potrebni za cjelovitost priprave. Pri tome nije potrebno naknadno održati svih dvadeset katehetskih susreta predviđenih za VIII. razred, nego će župnik i kateheta, vodeći računa o već usvojenim sadržajima i konkretnim okolnostima skupine, posebno najvažnije sadržaje prve godine s programom završne godine priprave.

Ova će generacija sakramentu svete potvrde pristupiti tijekom 2027. godine.

Učenici I. razreda srednje škole, koji prema dosadašnjoj praksi pripadaju generaciji predviđenoj za potvrdu 2027. godine, završit će tijekom 2026./2027. svoju pripravu te će sakramentu svete potvrde pristupiti 2027. godine.

Oni su posljednja generacija koja sakramentu pristupa prema dosadašnjoj dobnoj praksi.

Prema tome, tijekom 2027. godine sakrament svete potvrde primit će dvije generacije: učenici IX. razreda osnovne škole te učenici I. razreda srednje škole", navodi se u župnom listu.

Obred je predvodio provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivica Jagodić u pratnji kustoda zadarske Kustodije sv. Jeronima fra Tomislava Šanka, te provincijala Slovenske provincije sv. Križa fra Christiana Gostečnika. Na obredu se, uz novake i magistra fra Zdravka Lazića okupilo šezdesetak fratara iz spomenutih zajednica, te su se kasnije okrijepili u samostanskoj blagovaonici i proslavili primanje nove braće u Franjevački red. Mladići su tim događajem započeli svoju godinu kušnje, pa im ovom prilikom želimo mir i ustrajnost, te obilje Božjeg blagoslova po zagovoru Blažene Djevice Marije. Preporučamo braću u Vaše molitve.

Obred polaganja zavjeta odvio se na misi koju je predvodio provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ivica Jagodić, uz koncelebraciju fra Tomislava Šanka i fra Christiana Gostečnika, kustoda i provincijala spomenutih franjevačkih zajednica.

Na slavlju novozavjetovanih redovnika sudjelovali su franjevci, obitelji i prijatelji, navodi se u izvještaju na stranici Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Cjelodnevni program počeo je ujutro pobožnošću križnoga puta od crkve sv. Marka u Podudbini prema Crkvi hrvatskih mučenika. Hodočasnici su se, prolazeći postajama križnoga puta, u molitvi spomenuli svih koji su tijekom hrvatske povijesti trpjeli i položili svoje živote za vjeru, Domovinu i slobodu hrvatskoga naroda.

Prije početka misnoga slavlja oblikovana je svečana ulazna procesija u kojoj su motoristi Moto kluba Veterani – Croatia prinijeli spomen-kamenje doneseno s mjesta hrvatskih stradanja. Kamenje je namijenjeno Spomen-parku uz Crkvu hrvatskih mučenika i Zidu sjećanja, koji čuva spomen na žrtve pale za vjeru, hrvatski narod i Domovinu. Svaki doneseni kamen svjedoči o pojedinom mjestu stradanja te simbolično povezuje brojne poznate i nepoznate hrvatske žrtve u zajedničkom spomenu i molitvi na Udbini.

Misno slavlje nadbiskup Zgrablić slavio je u zajedništvu s domaćinom, gospićko-senjskim biskupom Markom Medom, riječkim nadbiskupom i metropolitom Matom Uzinićem, splitsko-makarskim nadbiskupom Zdenkom Križićem, hvarskim biskupom Rankom Vidovićem, dubrovačkim biskupom Rokom Glasnovićem, požeškim biskupom Ivom Martinovićem, splitsko-makarskim nadbiskupom u miru Marinom Barišićem.

U slavlju su sudjelovali i izaslanik zagrebačkoga nadbiskupa mons. Juraj Batelja, izaslanik krčkoga biskupa mons. Zvonimir Seršić, izaslanik porečkog i pulskoga biskupa vlč. Petar Filipović, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije preč. Krunoslav Novak te provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove o. Sebastijan Šujević. Uz brojne okupljene svećenike misu su suslavili i novi udbinski župnik i rektor Svetišta Crkve hrvatskih mučenika Marinko Miličević te dosadašnji udbinski župnik Josip Šimatović.

Na početku misnoga slavlja okupljenima se obratio domaćin, biskup Medo. Pozdravljajući okupljene, poseban pozdrav uputio je hodočasnicima Hrvatske kopnene vojske koji su sudjelovali na 10. vojnom hodočašću na Udbinu.

Istaknuo je kako je Crkva hrvatskih mučenika na Udbini tijekom proteklih šesnaest godina postala mjesto brojnih hodočašća te sveti prostor sjećanja i poštovanja prema svakoj nevinoj žrtvi hrvatskoga naroda. Podsjetio je kako je sveti papa Ivan Pavao II. pozvao mjesne Crkve da učine sve kako se ne bi prepustio zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu.

Crkvu hrvatskih mučenika, nastalu vizijom prvoga gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića, biskup Medo opisao je kao oltar koji povezuje primorsku i kontinentalnu Hrvatsku te Hrvate rasute diljem svijeta. Naglasio je da crkva, podignuta iznad Krbavskoga polja, svjedoči o vjeri hrvatskoga naroda u Kristovo uskrsnuće te o dubokom poštovanju prema nevinim žrtvama njegove duge i bogate povijesti.

Udbinsko svetište, poručio je, treba nastaviti oblikovati kao prostor sjećanja na nevine žrtve, učionicu hrvatske povijesti nadahnutu evanđeoskim vrijednostima opraštanja, mira i suživota s onima koji drukčije misle te kao oltar Kristove žrtve, prinesene za svakoga čovjeka.

Biskup je podsjetio da ovogodišnja proslava osobito upućuje na 80. obljetnicu mučeničke smrti s. Žarke Ivasić i nekadašnjega udbinskog župnika vlč. Mate Moguša, kao i na sve druge nebrojene i nepoznate nevine žrtve ratova i sukoba u Domovini i diljem svijeta.

Istaknuo je kako spomen na nevine žrtve nema za cilj baviti se progoniteljima niti buditi mržnju i osvetu, nego iskazati poštovanje prema stradalima i njihovoj moralnoj veličini, koja je postala baštinom sadašnjosti i nadahnućem duhovnoga zajedništva prošlih i budućih naraštaja.

„Kršćanin će uvijek više željeti biti nakovanj nego čekić, opljačkan nego pljačkaš, ubijen nego ubojica, mučenik nego mučitelj“, poručio je biskup, upozorivši da se vjera nikada ne smije pretvarati u zastavu opravdavanja nasilja i veličanja zla, jer Evanđelje, ako se udalji od istine, prestaje biti navještaj Krista i postaje sredstvo ideologije.

U propovijedi je nadbiskup Zgrablić Udbinu nazvao važnim hrvatskim svetištem molitve i nade, zahvalnoga spomena i čišćenja pamćenja, mjestom na kojem se pred Gospodina donosi duga, teška, nerijetko krvava i bolna povijest hrvatskoga naroda.

Polazeći od naviještene Božje riječi – izvještaja o Kajinu i Abelu iz Knjige Postanka, riječi Poslanice Hebrejima te evanđeoskoga izvještaja o probodenom Kristovu boku – nadbiskup je istaknuo da od Abelove krvi koja vapi za pravdom do Kristove krvi koja otvara put oproštenju i novomu životu, Božja riječ uči pamtiti žrtve, čuvati istinu i tražiti pravdu, ne dopuštajući da posljednju riječ imaju mržnja i smrt već Krist, život i uskrsnuće.

Podsjetio je na brojne primjere vjernosti, junaštva, žrtve i ljubavi prema Domovini, ali i na nepravedno oduzete živote, razorene obitelji, skrivene i neobilježene grobove te rane koje još nisu zacijelile. Posebno je spomenuo potomke poginulih, nestalih, protjeranih, zatočenih, progonjenih i nepravedno osuđenih, kao i hrvatske branitelje koji su stali u obranu Domovine, obitelji, domova i slobode.

S osobitim poštovanjem prisjetio se hrvatskih ratnih vojnih invalida i svih osoba koje nose posljedice Domovinskoga rata.

„Njihove nas rane podsjećaju da rat ne završava kada utihne oružje: njegove posljedice ostaju u tijelu, duši i sjećanju, u obitelji i svakodnevnom životu“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Naglasio je kako vjernici na Udbinu ne dolaze obnavljati mržnju, prebrojavati tuđe krivnje niti patnju svojih predaka pretvarati u razlog novih podjela. Dolaze moliti, zahvaliti Bogu i istinu svoje povijesti staviti pred jedinoga pravednog i milosrdnog Suca, kako bi iz nje učili nikomu ne željeti niti nanositi zlo.

Govoreći o istini, pravdi i oproštenju, nadbiskup Zgrablić istaknuo je kako molitva za sve poginule u ratovima ne znači izjednačavanje dobra i zla, napadača i žrtve, obrane i agresije.

„Zločin treba nazvati zločinom, utvrditi odgovornost počinitelja, a nevinu žrtvu priznati nevinom žrtvom“, protumačio je, dodavši kako istina nije dana da bi se njome raspirivala mržnja ili opravdavala osveta, nego da bi se iskazalo poštovanje žrtvama, otvorio put pravednosti i gradilo pomirenje utemeljeno na priznanju istine, kajanju i obraćenju.

Oprostiti, pojasnio je, ne znači tvrditi da se zločin nije dogodio, izbrisati sjećanje, zanijekati odgovornost ili odustati od pravednoga sudskog postupka. Oprostiti znači ne dopustiti da zlo, nakon što je razorilo život žrtve, nastavi živjeti u srcima novih naraštaja. To je dug i bolan put koji se nikomu ne može nametnuti niti ubrzati.

U nastavku homilije nadbiskup je Božje pitanje upućeno Kajinu – „Gdje ti je brat tvoj?“ – povezao sa životom suvremenoga čovjeka. To pitanje, rekao je, vraća nas ljudima koji su nam najbliži, ali i siromašnima, bolesnima, poniženima i napuštenima.

„Ne možemo častiti mučenike i žrtve kojima je nasilno oduzet život, a ostati ravnodušni prema ugrožavanju ljudskoga života danas: prema pobačaju, eutanaziji, obiteljskom ili bilo kojem drugom nasilju; prema zanemarivanju starijih i bolesnih, patnji siromašnih, prognanih i napuštenih“, upozorio je nadbiskup Zgrablić.

Progovorio je i o duhovnom siromaštvu europske civilizacije, gubitku smisla te odricanju i gaženju kršćanskih korijena, naglasivši da čovjeku uz materijalnu sigurnost trebaju istina, ljubav, pripadnost, nada i otvorenost Bogu.

Osvrnuo se i na korupciju, gospodarski kriminal, uskraćivanje pravedne plaće radnicima, pogodovanje i mito. Istaknuo je kako je nepravda nanesena čovjeku ujedno nepravda prema Domovini te da svaka javna služba, društvena i crkvena, mora biti istinsko služenje čovjeku, štititi njegovo dostojanstvo, promicati opće dobro i zauzimati se za najslabije.

Nadbiskup Zgrablić pozvao je i na odgovornost prema stvorenome svijetu i životnom prostoru koji će sadašnji naraštaji ostaviti svojoj djeci.

Posebno se osvrnuo na zabrinutost koju u javnosti izazivaju vijesti o nepropisnom odlaganju i zbrinjavanju opasnoga otpada. Poručio je da su nadležne institucije, kada su ugroženi zdravlje ljudi, voda, tlo i zrak, dužne djelovati pravodobno, potpuno i transparentno: utvrditi činjenice, spriječiti opasnost, sanirati nastalu štetu i odgovorne pozvati na odgovornost.

Na kraju je pozvao svakoga hodočasnika da s Udbine ponese jednu konkretnu odluku: pomiriti se s osobom s kojom je u svađi, zaštititi dostojanstvo svakoga čovjeka, osobito slaboga, zauzeti se za istinu Evanđelja te odgovornije čuvati darovani životni prostor.

„Neka od nas ne naslijede nerazriješene sukobe i mržnju, nego vjeru u Boga živoga, zahvalnost, mudrost i odgovornost. Neka upoznaju istinu o prošlosti, ali ne budu njezini zarobljenici, nego iz nje nauče koliko su dragocjeni mir, sloboda i dostojanstvo svakoga ljudskog života koje od Boga primamo“, poručio je nadbiskup Zgrablić govoreći o obiteljima i mladim naraštajima.

Na završetku homilije molio je da Krist Gospodin, Raspeti i Uskrsli, pročisti ljudsko pamćenje, ozdravi rane i oslobodi ljude od mržnje i osvete te ih učini čuvarima svoje braće i sestara, graditeljima mira, nositeljima istine Evanđelja i svjedocima nade.

Nakon središnjega euharistijskog slavlja uslijedili su blagoslov nabožnih predmeta te prigodni program uz duhovne i domoljubne pjesme. Cjelodnevni program bit će zaključen večernjim misnim slavljem u Crkvi hrvatskih mučenika.

Proslavi Dana hrvatskih mučenika prethodila je trodnevna duhovna priprava od 9. do 11. rujna, tijekom koje su se vjernici okupljali na molitvu krunice, ispovijed i misna slavlja, izvijestili su iz Gospićko-senjske biskupije.

Zbog odsutnosti provincijala o. Srećka Rimca misno slavlje predslavio je, a obred zavjetovanja predvodio, prvi provincijalni savjetnik o. Anto od Djeteta Isusa (Knežević). Suslavili su prior Karmela sv. Ilije o. Branko Zebić, magistar novaka o. Petar Janjić, o. Jakov Mamić i don Ante Matešan.

O. Anto u propovijedi se usredotočio na Kristov poziv novozavjetovanicima da ga ponizno i hrabro slijede, ostajući vjerni položenim zavjetima. Pozvao ih je da se na tome putu ugledaju u Blaženu Djevicu Mariju i zazivaju njezin zagovor.

Braću novozavjetovanike molitvom su pratili njihovi roditelji, rodbina, prijatelji i drugi vjernici. Nakon mise i obreda zavjetovanja slavlje je nastavljeno u samostanskoj blagovaonici.

Karmelićani su novozavjetovanike preporučili u molitve vjernika, izvijestila je Hrvatska karmelska provincija sv. oca Josipa.

Od 30. rujna do 2. listopada 2026. u crkvi Presvetog Srca Isusova u Lauchringenu održat će se duhovna obnova s fra Ivom Pavićem. Program uključuje krunicu, nagovore i molitvu za ozdravljenje, svetu misu te pojedinačni blagoslov.

Duhovna obnova s fra Ivom Pavićem u Neuöttingu

Od 17. do 19. rujna 2026. u Apostelhaus Algernu u Neuöttingu održat će se trodnevna duhovna obnova koju predvodi fra Ivo Pavić.

Program započinje u četvrtak, 17. rujna, u 16 sati, nastavlja se u petak prijepodnevnim susretom te predavanjem u 15 sati, nakon čega će u 16:30 biti slavljena sveta misa i pojedinačni blagoslov. Završni dio programa održat će se u subotu od 9 do 13:30 sati.

Tijekom sva tri dana bit će moguć blagoslov soli, vode, ulja i nabožnih predmeta. Sudjelovanje je moguće uz prethodnu prijavu.

Duhovna obnova „Isus je živ!“ s fra Ivom Pavićem u Mariboru

Fra Ivo Pavić predvodit će od 22. do 24. rujna 2026., svakoga dana od 17 sati, duhovnu obnovu „Isus je živ!“ u crkvi blaženog Antona Martina Slomšeka u Mariboru.

Fra Ivo Pavić predvodi duhovnu obnovu u Linzu

U Linzu će se 16. rujna 2026. održati duhovna obnova koju predvodi dr. sc. fra Ivo Pavić, OFM, u Volkshausu Bindermichl.

Program počinje u 16:30 molitvom krunice, u 17 sati slijede kateheza te molitva za ozdravljenje i oslobođenje, dok je u 18 sati predviđeno euharistijsko slavlje i pojedinačni blagoslov.

Prijava nije potrebna, ulaznica iznosi 10 eura, a organizatori su osigurali i prijevod na njemački jezik.

Volarić je uzeo redovničko ime Ivan od Blažene Djevice Marije.

Novicijat je razdoblje duhovne formacije i priprave tijekom kojega se kandidati upoznaju s redovničkim životom, pravilima i poslanjem zajednice prije polaganja redovničkih zavjeta.

„Neka je sretno i blagoslovljeno svoj osmorici“, poručili su iz „Duhovnih zvanja Brotnjo“.

Himna u glazbenom obliku donosi poruku svetopisamskih redaka iz Poslanice Rimljanima (Rim 12, 9–16), koji obitelji potiču na ljubav, međusobno služenje, strpljivost i ustrajnost.

Za glazbu je zaslužan vlč. mr. Mario Brkić, a himnu je izveo Dominik Blaževac. Spot je sniman u Selcima Đakovačkim i Đakovu, a osmislio ga je vlč. dr. Dario Hrga. Pred kamerama su se našli članovi različitih generacija: baka Marija Nikolić i djed Božo Živković iz Selaca Đakovačkih, obitelj Ive Petrovića iz Selaca Đakovačkih, obitelj Matije Akšamovića iz Đakova te obitelj Dominika Blaževca iz Slavonskog Broda. Spot pogledajte OVDJE.

U zajedništvu ovoga susreta, kao i u spotu, posebno mjesto imaju i osobe s invaliditetom. I one su, zajedno sa svojim obiteljima, pozvane sudjelovati na susretu u Osijeku i Aljmašu te svojim sudjelovanjem pridonijeti zajedničkom slavlju.

Spot su snimali Mario Šulina i Ivan Bilandžić, a objavljen je u produkciji produkcijske kuće Slavonija NOVA, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Geslo misije, „Nova evangelizacija na djelu“, izražavalo je njezinu temeljnu poruku: navijestiti Evanđelje čovjeku našega vremena i posvjedočiti da je Isus Krist živ, da i danas djeluje te da njegova ljubav, milosrđe i snaga mogu dotaknuti i preobraziti ljudski život. Misija je bila nadahnuta riječima Psalma: „Gospodine, Bože moj, zazvah te i ti me ozdravi!“ (Ps 30, 3).

Usred snažnog nevremena

Prvi susret održan je u srijedu 2. rujna, u crkvi sv. Patrika u Cambridgeu. Susret je bio posveden molitvi, slavljenju svete mise i molitvi za ozdravljenje. Fra Ivu pozvao je župnik vlč. Joe Selvanayagam, koji ga je srdačno primio te s oduševljenjem slušao tijekom kateheze i propovijedi. No prvi dan misije obilježile su i izvanredne vremenske prilike. Dok su se vjernici okupljali u crkvi, područje Ontarija zahvatilo je snažno nevrijeme.

Tijekom poslijepodneva izdana su brojna upozorenja na pojavu tornada, pradenu snažnim udarima vjetra, tučom i obilnom kišom, kao i opasnošdu od poplava. U Cambridgeu su zabilježena srušena stabla i poplavljene ulice.Međutim, ljudi su došli i pozorno slušali propovijednika koji je došao iz dalekog kraja. Oni koji su došli doživjeli su snažan i nezaboravan susret.

Dok je vani nevrijeme pokazivalo svoju snagu, u crkvi se događala drugačija oluja – duhovna oluja molitve, vjere i nade. Susret je bio snažan i intenzivan. Gotovo simbolično, dok su vani stizala upozorenja na tornada, u crkvi se osjedala snaga jednog „duhovnog tornada“ zbog siline Duha Svetoga.

U katehezi je fra Ivo govorio o važnosti čiste, ustrajne i neprestane molitve, podsjedajudi na riječisvetoga Pavla: „Bez prestanka se molite!“ (1 Sol 5, 17). U propovijedi je potaknuo vjernike da povjeruju da je Isus Krist živ i danas te da i danas djeluje i ozdravlja, kao što je to činio tijekom svojega zemaljskog života. Nakon svete mise uslijedila je molitva za bolesnike i polaganje ruku u Isusovo ime, prema primjeru koji nalazimo upravo u Evanđelju naviještenom toga dana (Lk 4, 38-44).

Dvojica svedenika neumorno su ispovijedala vjernike tijekom cijele duhovne obnove, te je fra Ivo na kraju osobno molio za svakoga tko mu je pristupio tražedi molitvu. Na kraju susreta vlč. Joe javno je zahvalio fra Ivi na dolasku, riječima i molitvi te na vremenu koje je s velikom ljubavlju proveo sa svojom zajednicom.

Isus okuplja svoj narod

Drugi i tredi dan evangelizacijskog pohoda, 3. i 4. rujna, u prekrasnoj hrvatskoj župi Kraljice mira u Norvalu program je prvenstveno bio namijenjen hrvatskim vjernicima. Iako su susreti održani na hrvatskom jeziku, među okupljenima su bili i vjernici drugih narodnosti.Bilo je posebno lijepo vidjeti kako su i oni sve razumjeli te s velikom pažnjom i otvorenošdu sudjelovali u molitvi i cijelom susretu. Još se jednom pokazalo da Duh Sveti nadilazi sve jezične granice te da Božja riječ može dotaknuti svakoga čovjeka, neovisno o jeziku kojim govori.

Oba dana program je imao isti slijed: molitva krunice, nagovor, sveta misa te pojedinačni blagoslov. Prvoga dana tema nagovora bila je „Grijeh – otrov za dušu“. Fra Ivo je na jednostavan i sažet način govorio o ispitu savjesti prema Deset Božjih zapovijedi, sedam glavnih grijeha te dvanaest skrivenih grijeha, koji često ostaju neprepoznati ili im se ne pridaje dovoljno pozornosti. Vjernicima je dao konkretne smjernice kako se boriti protiv grijeha i kako živjeti bez grijeha. Posebno je naglasio važnost potpunoga predanja Isusu, istaknuvši: „Kada se Isus useli u nas, grijeh de se iseliti.“

Smisao života jest pobijediti grijeh.

U propovijedi se osvrnuo na naviješteno Evanđelje te pozvao vjernike na redovito kajanje za grijehe, iskreno obradenje i potpuno predanje Isusu.Drugoga dana okupio se još vedi broj vjernika. Potaknuti iskustvom prethodnoga susreta, jedni su
pozivali druge, a vijest o duhovnoj obnovi širila se među ljudima. Fra Ivo je govorio o sedam uzroka zbog kojih čovjek upada u grijeh, sedam znakova po kojima možemo prepoznati da smo blizu Bogu te o sedam kratkih molitava koje nam mogu pomodi u borbi protiv grijeha i kako se sjediniti s Bogom.

Osvrdudi se na Evanđelje toga dana, fra Ivo je govorio o Isusovim riječima farizejima da de učenici postiti kada im se ugrabi zaručnik.

Do tada ne moraju postiti, nego mogu jesti i piti.

Tijekom oba dana trojica svedenika su ispovijedala, pružajudi vjernicima priliku da kroz sakrament pomirenja obnove svoj odnos s Bogom. U crkvi se tijekom oba dana osjedala velika radost, zajedništvo i snažna prisutnost Duha Svetoga.
Vjernici su se s velikom otvorenošdu uključivali u molitvu, a susreti su završavali u ozračju zahvalnosti i duboke radosti.Bio je to još jedan snažan trenutak misijskog pohoda koji je pokazao da Isus okuplja svoj narod, povezuje ljude različitih jezika i narodnosti te i danas svakoga čovjeka poziva na obradenje, vjeru i život u zajedništvu s Njim.Neka Krist uvijek bude pred našim očima Pod zaštitom svetoga Rafaela

Petoga dana misijskog putovanja, na 23. nedjelju kroz godinu, fra Ivo slavio je dvije svete mise. Prvu je predvodio u crkvi Kraljice Mira, gdje su ga tamošnji franjevci zamolili da slavi pučku svetu misu u 11 sati. Iako ta misa nije bila predviđena prvotnim programom, fra Ivo se rado odazvao njihovoj molbi. Okupio se lijep broj vjernika. Osvrdudi se na nedjeljna čitanja, fra Ivo je pozvao vjernike da budu istinski zabrinuti za spasenje – ne samo za svoje, nego i za spasenje svojih bližnjih. U poslijepodnevnim satima održao je ved ranije predviđenu duhovnu obnovu u 17 sati u crkvi sv. Arkanđela Rafaela, smještenoj uz jezero Ontario, na poziv župnika vlč. Wilsona Andradea.Susret je započeo procesijom i blagoslovom s Presvetim Sakramentom, a cijeli je program bio obilježen snažnom molitvom i dubokim pouzdanjem u Božju prisutnost. Bio je to poseban dan molitve za ozdravljenje i oslobođenje.

U nagovoru je fra Ivo govorio o koracima kojima Isus i danas ozdravlja i oslobađa čovjeka te pozvao vjernike da se s vjerom otvore Njegovu djelovanju. U propovijedi je posebno istaknuo odgovornost svakoga kršdanina prema onima koji su se udaljili od Boga. Pozvao ih je da ih u ljubavi opominju i pomognu im ponovno pronadi put prema Gospodinu, naglašavajudi da je to dužnost svih nas.

Govoredi o ljubavi prema Bogu, fra Ivo je istaknuo da se ona očituje i u mržnji prema grijehu te vjernom držanju svih Božjih zapovijedi. A također je govorio o jednoj jako važnoj činjenici: Da nema Crkve svijet ne bi ni znao da postoji grijeh.Susret u crkvi sv. Arkanđela Rafaela bio je snažan podsjetnik da istinsko ozdravljenje počinje onda kada čovjek otvori svoje srce Bogu – kada se vrati Kristu, odbaci grijeh i s potpunim se pouzdanjem preda Gospodinu.

U molitvi, zajedništvu i otvorenim srcima okupljenih vjernika još se jednom očitovala istina da Isus i danas ozdravlja, oslobađa i podiže čovjeka, pozivajudi svakoga da mu se približi i dopusti mu da zahvati njegov život.U Marijinu srcu – put vjere, nade i ljubavi

U ponedjeljak, 7. rujna, misijski pohod fra Ive nastavio se u župi Bezgrješnog Srca Marijina u Stoney Creeku, na istočnoj strani Hamiltona, uz obalu jezera Ontario.

Pri samome završetku njegova misijskog putovanja, uoči blagdana Male Gospe, Blažena Djevica Marija bila je tiho i vjerno prisutna na poseban način.U svom nagovoru fra Ivo govorio je o trima temeljnim kršdanskim krepostima: vjeri, nadi i ljubavi. Govoredi o vjeri, istaknuo je važnost svijesti o Božjoj prisutnosti, ali i ozbiljnosti grijeha te posljedica koje on donosi.

Strah od kazne i vječne smrti može čovjeka potaknuti da se kloni grijeha i nastoji živjeti u skladu s Božjom voljom.

Nada se, kako je objasnio, posebno rađa u trenucima bolesti, patnje i kušnji. Kada čovjek strpljivo podnosi teškode, s pouzdanjem u Boga i bez očaja, upravo se tada u njegovu srcu rađa i učvršduje nada. Govoredi o ljubavi, fra Ivo je naglasio važnost unutarnje slobode – slobode od navezanosti na materijalne stvari i želja. Pozvao je vjernike da nauče biti zadovoljni s
malo, jer se tek kada se čovjek oslobodi onoga što ga zarobljava, njegov um i srce mogu potpunije sjediniti s Bogom.

Tada postaje sposoban istinski ljubiti.

U propovijedi je posebno pozvao vjernike da se svakodnevno bore protiv grijeha bludnosti, počinjudi svaki dan iskrenim kajanjem. Naglasio je važnost da se dan započne s Bogom – čim se probudimo, da naše prve riječi budu zazivanje Isusova imena.Nakon svete mise uslijedio je pojedinačni blagoslov. Crkva je od samoga početka bila ispunjena vjernicima koji su s velikom pažnjom slušali svaku riječ propovjednika. Svi su bili sjedinjeni u molitvi, kao jedno srce i jedna duša. Snažno se osjedala prisutnost i djelovanje Duha Svetoga među okupljenima.Trebamo Duha Svetoga U prepunoj crkvi sv. Wilfrida u North Yorku, na posljednjem danu svojega misijskog putovanja u Kanadi, fra Ivo je predvodio duhovnu obnovu nablagdan Male Gospe.

Susret je održan na poziv župnika, vlč. Claudia Godofreda. U nagovoru je fra Ivo govorio o sedam znakova koji pokazuju jesmo li doista susreli Boga i ljubimo li ga na pravi način. Prvi znak jest mržnja prema grijehu. Grijeh je bolest duše, a grijeh i Božja volja ne mogu idi zajedno. Isus je lijek za grijeh i onaj koji želi živjeti s Bogom pozvan je svakodnevno boriti se protiv grijeha.

Drugi znak jest držanje Božjih zapovijedi i življenje svega što nam je Isus rekao u Evanđelju. Tredi znak jest neosuđivanje drugih. Čovjek je često sklon brzo suditi i osuđivati druge, ali susret s Bogom mijenja takav odnos prema bližnjima.Četvrti znak jest sposobnost šutnje i radosnog prihvadanja uvreda. Kada uvrede prihvatimo bez uzvradanja i s pouzdanjem u Boga, one mogu postati sredstvo čišdenja duše.

Peti znak jest opraštanje, čak i vlastitim neprijateljima – odmah i bez odgađanja. Kada iskreno oprostimo, Bog nas oslobađa od duha srđžbe koje može zarobiti naše srce. Šesti znak jest radovati se dobru drugoga. Ako je naš bližnji uspio u životu ili doživio nešto lijepo, trebamo se radovati njegovoj sredi kao da se dogodila nama samima.

Sedmi znak jest sačuvati mir i radost i onda kada dođu bolesti, problemi i teške životne okolnosti.U propovijedi je fra Ivo govorio o radosti koju donosi rođenje djeteta. Kada se dijete rodi u obitelji, svi se raduju i svake godine slave njegov rođendan. No, još bismo se više trebali radovati rođenju Marije kao i Isusa, jer je Marija svojim rođenjem postala ona koja de donijeti na svijet Spasitelja.

Fra Ivo je istaknuo kako se Bog služi malenima kako bi učinio velike stvari. Ako se prepustimo vodstvu Duha Svetoga i, poput
Marije, potpuno se stavimo u Božje ruke, Bog i preko nas može učiniti velike stvari. Na kraju susreta predstavnik Ave Maria Centre of Peace zahvalio je župniku Claudiju što je pozvao fra Ivu te izrazio veliku zahvalnost fra Ivi za njegov dolazak i prekrasnu katehezu. Istaknuo je kako ono što su primili ne smiju zadržati samo za sebe, nego trebaju ponijeti svojim domovima i podijeliti s drugima.

Podsjetio je na riječi koje snažno odjekuju u današnjem vremenu: „Rečeno nam je da smo slobodni, ali mi doista trebamo Boga u svojim životima.“ Zahvalio je fra Ivi za sve što čini u Isusovo ime i poručio mu da samo tako nastavi.Tako je završio posljednji dan misijskog putovanja – u molitvi, zahvalnosti i snažnom podsjetniku da, unatoč svemu što nam svijet nudi, čovjek bez Boga nije istinski slobodan te da nam je više nego ikada potreban Duh Sveti.Tako je završio posljednji dan misijskog putovanja – u molitvi, zahvalnosti i snažnom podsjetniku da, unatoč svemu što nam svijet nudi, čovjek bez Boga nije istinski slobodan te da nam je više nego ikada potreban Duh Sveti.

Četvrtoga dana misije, u subotu 5. rujna, susreo se s vjernicima u crkvi Svetih Anđela u Etobicokeu. Župnik fra Bruno Kesangana Nandaba srdačno je dočekao fra Ivu i zahvalio mu na riječi mozdravljenja koje je uputio okupljenima. Crkva je bila ispunjena vjernicima, a tijekom cijeloga susreta snažno se osjedalo duboko djelovanje Duha Svetoga.

U nagovoru je fra Ivo govorio o čistoj molitvi, svakodnevnom kajanju i potpunom predanju Gospodinu. U propovijedi je pozvao vjernike da s ljubavlju opominju one koji žive u grijehu, da govore “Slava Bogu” i u dobru i u zlu te da mrze grijeh.

Posebno je naglasio da nam Krist uvijek treba biti pred očima, u mislima i u srcu. Vjernici su zahvalili Bogu na fra Ivu i njegovu dolasku te na svemu što su primili tijekom susreta.

Svoje svečane zavjete položili su fra Ante Leo Dodig iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Seonici, fra Robert Radić iz župe sv. Mihovila Arkanđela u Drinovcima, fra Ante Vlašić iz župe sv. Anastazije u Somboru, fra Luka Bešlić iz župe Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Posušju te fra Danijel Miličević iz župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu.

Polaganjem svečanih zavjeta braća su pred Bogom i Crkvom potvrdila svoje konačno opredjeljenje za franjevački način života, prihvaćajući evanđeoske savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti.

Pomolimo se da Gospodin našoj braći udijeli milost ustrajnosti i vjernosti, kako bi, slijedeći Krista stopama svetoga Franje, svojim životom uvijek svjedočili radost Evanđelja.

Misi su nazočili bogoslovi, sjemeništarci, časne sestre, članovi obitelji kandidata i brojni vjernici, a liturgijsko slavlje pjesmom je pratio zbor Frame Humac.

Iz Hercegovačke franjevačke provincije habit su obukli Ante Musa iz župe sv. Franje Asiškog u Rašnu i Ivan Vranjković iz župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Posušju.

Iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene novicijat su započeli Jerko Tunjić iz Kraljeve Sutjeske, Mihael Stanišić iz Ovčareva, Gabrijel Perković iz Livna i Luka Marić iz Kraljeve Sutjeske.

Habit su obukla i četvorica kandidata Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita – Mario Zubčić iz Tisnog, Vjekoslav Luburić iz Sinja, Žarko Dragčević iz Čapljine te Kristijan Vuković iz Podbablja.

Iz Franjevačkog samostana i Župe sv. Ante Padovanskog Humac poručili su kako se raduju boravku novih novaka te su ih preporučili u molitve vjernika.

Draga braćo i sestre!

Gospićko-senjska biskupija s ozbiljnom zabrinutošću prati informacije koje se posljednjih mjeseci iznose u javnosti o odlaganju otpada na području grada Gospića te o mogućim posljedicama za okoliš, zdravlje i sigurnost ljudi.

Kao mjesna Crkva čije je sjedište u Gospiću, osjećamo pastoralnu i moralnu odgovornost jasno se očitovati o pitanju koje neposredno zadire u dobrobit ljudi koji ovdje žive. Pritom ne želimo ulaziti u političke prijepore, stranačka nadmetanja niti u utvrđivanje pravne ili osobne odgovornosti, što pripada nadležnim državnim, pravosudnim i stručnim tijelima.

Naše polazište jest dostojanstvo svakoga čovjeka i zaštita života.

Gospić i Lika prostor su u kojemu živimo, radimo, podižemo obitelji i s kojim smo duboko povezani. To je kraj koji smo primili od prethodnih naraštaja i za koji smo odgovorni pred onima koji dolaze nakon nas. Šume, vode, izvori, krš, tlo i sva raznolikost života nisu samo prirodna dobra. Za vjernika su oni dar Stvoritelja, povjeren čovjeku na odgovorno upravljanje i čuvanje.

Zato pred ozbiljnošću problema onečišćenja okoliša na području Gospića ne možemo ostati ravnodušni. Crkva ne može šutjeti kada su u pitanju dostojanstvo čovjeka, zaštita života, opće dobro i odgovornost prema stvorenome svijetu i budućim naraštajima.

Naša je zadaća podsjetiti na ono što je dublje od pojedinačnih događaja: zemlja nam nije dana da bismo je neograničeno koristili, nego da bismo je odgovorno obrađivali i čuvali.

Čovjek – odgovorni čuvar stvorenoga

Na prvim stranicama Svetoga pisma Bog čovjeku povjerava zemlju „da je obrađuje i čuva“ (Post 2,15). Čovjek je pozvan stvarati, graditi, razvijati i svojim razumom i radom oplemenjivati svijet. U tome se očituje njegovo posebno dostojanstvo. Ali uz riječ obrađivati stoji i riječ čuvati.

Bog je jedini Stvoritelj, a čovjek je pozvan svojim razumom, slobodom i radom odgovorno surađivati s Božjim stvarateljskim djelom. Njegova vlast nad prirodom zato nije neograničena. On nije gospodar bez granica, nego odgovorni upravitelj darova koje je primio. Kada čovjek gradi, proizvodi i razvija, može biti suradnik dobra. Ali kada neodgovorno narušava cjelovitost stvorenoga, njegova sloboda više ne služi životu, nego mu nanosi štetu.

Briga za stvoreni svijet jest briga za čovjeka

Crkva ne odvaja brigu za prirodu od brige za čovjeka. Naprotiv, one su duboko povezane. Čovjek živi u stvorenome svijetu, od njega prima vodu, hranu i prostor za život. Zato onečišćenje tla, vode i zraka nije samo tehničko ili gospodarsko pitanje, nego može postati pitanje života, zdravlja, dostojanstva i budućnosti.

Papa Franjo u enciklici Laudato si’ upozorava upravo na tu povezanost. Ekološka kriza nije odvojena od krize čovjeka i društva. Posebno upozorava na kulturu odbacivanja, na mentalitet u kojemu se ono što više ne koristimo jednostavno odbacuje, kao da time prestaje i naša odgovornost. Zato je potrebno jasno reći otpad nije samo pitanje zbrinjavanja materijala.

Kada opasne tvari ugrožavaju tlo, vodu, biljni i životinjski svijet ili sigurnost prostora u kojem čovjek živi, tada govorimo o pitanju ljudskoga dostojanstva i općega dobra.

Kršćanska vjera nas uči da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju. Stoga se prema prostoru u kojem čovjek živi ne možemo odnositi tako da posljedice svojih odluka prebacujemo na druge ili na one koji dolaze nakon nas. Čuvati vodu znači čuvati život.
Čuvati tlo znači čuvati budućnost. Čuvati prirodu znači poštovati dar koji smo primili od Boga.

„Sve stvorenje zajedno uzdiše“

Sveti Pavao piše: „Znamo doista: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.“ (Rim 8,22)

Ove riječi možemo čuti kao poziv na obraćenje našega odnosa prema svijetu koji nam je povjeren. Kada je narušena cjelovitost prirode, kada je tlo opterećeno onečišćenjem, kada je ugrožena voda ili kada je uništen dio biljnoga svijeta, tada ne govorimo samo o materijalnoj šteti, govorimo o rani nanesenoj zajedničkom domu. Taj dom nije nešto izvan nas. U njemu živimo, u njemu odrastaju naša djeca i u njemu će živjeti oni koji dolaze nakon nas. Zato ne smijemo dopustiti da ravnodušnost postane normalno stanje niti da posljedice neodgovornosti postanu teret budućih naraštaja.

Posebna odgovornost prema zemlji krša

Lika je prostor iznimne prirodne ljepote, ali i osjetljivoga krškoga sustava. U njemu voda pronalazi putove koje čovjek često ne može vidjeti. Zato ono što se događa na površini ne mora ostati samo na površini. U takvom prostoru odgovornost prema okolišu poprima posebnu težinu. Potrebno je gledati dalje od onoga što je vidljivo danas i razmišljati o onome što može nastati sutra. Kršćanska mudrost zato ne pita samo: „Što se događa sada?“, nego i: „Što će se dogoditi ako ne djelujemo odgovorno?“ Odgovornost znači djelovati razborito, stručno i pravodobno kako bi se zaštitili čovjek, priroda i zajedničko dobro.

Dar koji smo primili i koji predajemo

Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da čovjek treba poštovati cjelovitost stvorenja te da njegova vlast nad prirodom nije apsolutna. Ona je ograničena brigom za bližnjega, poštovanjem Božjega nauma i odgovornošću prema budućim naraštajima. Ovaj svijet smo od Boga dobili na dar, a dar koji smo primili od Boga treba prihvatiti sa zahvalnošću koristiti s mjerom i čuvati s odgovornošću. U tome se očituje i čovjekovo posebno poslanje. Čovjek svojim radom može oplemenjivati svijet. Može obrađivati zemlju, graditi, stvarati i razvijati. To je dobro i plemenito kada je usmjereno prema čovjekovu dostojanstvu i općem dobru. Ali upravo zato čovjek mora biti svjestan granica. Nije sve što možemo učiniti ujedno i ono što smijemo učiniti. Čovjek je stoga pozvan biti odgovorni čuvar stvorenoga svijeta. Način na koji se danas odnosimo prema prirodi govori i o tome kakvu budućnost želimo ostaviti iza sebe. Nije dovoljno pitati što nam zemlja može dati danas. Moramo se pitati i što ćemo ostaviti onima koji dolaze nakon nas. Hoće li naša djeca i unuci naslijediti prostor u kojem mogu živjeti dostojanstveno i sigurno? To nisu samo pitanja ekologije. To su pitanja savjesti i pravednosti.

Papa Franjo u Laudato si’ snažno podsjeća na našu odgovornost prema budućim naraštajima. Svijet nije naš isključivi posjed. Primili smo ga od onih koji su živjeli prije nas i dužni smo ga predati onima koji će živjeti poslije nas.

Ekološko obraćenje i zajednička odgovornost

Pred izazovima našega vremena potrebna nam je promjena srca i načina djelovanja. Potrebno nam je ono što papa Franjo naziva ekološkim obraćenjem: ponovno otkriti zahvalnost za stvoreni svijet, odbaciti kulturu odbacivanja i prihvatiti odgovornost za posljedice vlastitih odluka.

Ondje gdje je šteta učinjena, potrebno je učiniti sve što je moguće kako bi se ona zaustavila, sanirala i spriječilo njezino daljnje širenje. Kršćanska odgovornost nije samo u tome da ne činimo zlo. Ona nas poziva da činimo dobro, štitimo slabo, popravljamo ranjeno i čuvamo ono što nam je povjereno. Papa Franjo u Fratelli tutti podsjeća da smo povezani i da zajedničko dobro zahtijeva da ne ostajemo ravnodušni pred onim što ugrožava drugoga. Zato naš odgovor ne smije biti ravnodušnost, nego odgovornost; ne podjele, nego suradnja; ne odgađanje, nego odgovorno djelovanje.

Zaštita prirode jest čin ljubavi

Briga za stvoreni svijet u konačnici je pitanje ljubavi – prema Bogu koji je sve stvorio, prema čovjeku koji je stvoren na Božju sliku, prema zemlji koja nam je povjerena i prema djeci i mladima koji će nakon nas živjeti u ovome kraju. Zato očuvanje prirode nije protiv čovjeka. Ono je za čovjeka. I nije protiv razvoja. Ono poziva na razvoj koji poštuje život, dostojanstvo osobe, granice prirode i opće dobro. Kršćanin zna da stvorenje nije bez vrijednosti. Sve što postoji nosi trag Božje mudrosti i dobrote. Zato sa psalmistom možemo reći: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive.“ (Ps 24,1)

Ono što pripada Bogu primili smo na dar. Pozvani smo taj dar čuvati, odgovorno koristiti i predati budućim naraštajima. U tome se očituje i čovjekovo dostojanstvo: ne biti razarač stvorenoga svijeta, nego njegov odgovorni čuvar i suradnik u djelu koje mu je Bog povjerio.

„A povrh svega – ljubav!“

Kao pastir Gospićko-senjske biskupije želim izraziti blizinu svim ljudima koji su zabrinuti zbog stanja okoliša i budućnosti ovoga kraja. Naša Lika zaslužuje da prema njoj postupamo s poštovanjem, a Gospić da bude mjesto sigurnoga i dostojanstvenoga života, da povrh svega imamo ljubavi prema našoj okolini i čovjeku i njegovom dostojanstvu.

Ondje gdje je narušeno, treba obnavljati. Ondje gdje je ugroženo, treba štititi. Ondje gdje je učinjena šteta, treba tražiti put njezina popravljanja. Čovjek je pozvan surađivati sa Stvoriteljem, a ne suprotstavljati se djelu stvaranja. Dar koji smo primili od Boga primili smo s povjerenjem koje nam je Stvoritelj iskazao, pozivajući nas da budemo njegovi odgovorni suradnici u čuvanju, njegovanju i promicanju života i svega stvorenoga.

Zbog toga Gospićko-senjska biskupija jasno ističe:
život, zdravlje i sigurnost ljudi moraju biti iznad svakoga političkog, gospodarskog, poslovnog ili drugog parcijalnog interesa.

Svaka opravdana sumnja u moguću ugrozu zdravlja ljudi i okoliša mora biti stručno, neovisno i potpuno ispitana. Građani imaju pravo na istinite, pravodobne i transparentne informacije o stanju okoliša u kojem žive, vodi koju piju, zraku koji udišu i zemlji na kojoj podižu svoje obitelji.

Stoga pozivamo sva nadležna državna, lokalna i stručna tijela da, u okviru svojih ovlasti, bez odgađanja poduzmu sve potrebne mjere kako bi se potpuno utvrdilo stvarno stanje, uklonila svaka moguća opasnost te provela stručna i trajna sanacija svih lokacija za koje se utvrdi da su ugrožene nepropisnim odlaganjem otpada.

Istodobno pozivamo sve sudionike javnoga života da ovo pitanje ne koriste za političko nadmetanje i međusobne obračune. Zdravlje ljudi ne smije postati sredstvo političke borbe. Ono je opće dobro za koje svi snosimo odgovornost.

Naše očitovanje nije usmjereno protiv bilo koga. Ono je jasno zauzimanje za čovjeka, život, zdravlje, istinu, odgovornost i očuvanje našega zajedničkog doma.

Gospićko-senjska biskupija očekuje da se poduzme sve potrebno kako bi stanovnici Gospića i okolice mogli živjeti sigurno, bez opravdanoga straha za vlastito zdravlje i zdravlje budućih naraštaja.

Neka nam Bog Stvoritelj podari mudrost da prepoznamo vrijednost svega stvorenoga, hrabrost da zaštitimo ono što je ugroženo i odgovornost da ovaj kraj sačuvamo za naraštaje koji dolaze.

Neka nas zagovor Gospe od Krasna, zaštitnice naše Biskupije, prati u nastojanju da budemo odgovorni čuvari života i stvorenoga svijeta.

Nakon uvodnih riječi i molitve uslijedila je kateheza koju je vodio župnik u Klenovniku Dominik Cestar. Uvod u katehezu bila je igra slaganja fotografija sv. Karla Acutisa koje su na kraju činile jednu slagalicu.

„Svatko od vas dio je jedne ovakve slagalice koju nazivamo Crkva“, istaknuo je te potaknuo da u svojim životnim slagalicama u sredinu uvijek stave Boga, odnosno euharistiju oko koje se kao ministranti okupljaju dok poslužuju na misi. Kao primjer istaknuo je sv. Karla i njegov život u čijem središtu je bio euharistijski Krist. Govorio im je o čudima, a kao posebno mjesto čuda istaknuo je Ludbreg i Svetište Predragocjene Krvi Kristove. Poručio im je da se čudo događa pred njihovim očima kad se nalaze na misi, oko oltara. Potaknuo ih je da stave Krista u središte svog života koji će im pomoći slagati njihove životne slagalice u okvir s kojim će živjeti radosno i ispunjeno.

Nakon kateheze ministranti su sudjelovali u radionicama kojima je kroz igre i interaktivno sudjelovanje cilj bio približiti značaj sakramenata ispovijedi i euharistije te crkvenog zajedništva za rast u vjeri. Njima se željelo ohrabriti mlade u odlučnosti i ustrajnosti, konkretizirati apstraktne pojmove kao što je grijeh, obraćenje, padanje i dizanje, rast u vjeri i sl. Djeca i mladi potaknuti su doživjeti Crkvu kao prijateljsku zajednicu koja pomaže pojedincu te im prenijeti osjećaj pripadnosti i iskustvo važnosti u zajednici, liturgiji i (euharistijskoj) pobožnosti. Također ih se upoznalo s uzorom sv. Karla Acutisa kojega su pozvani nasljedovati.

Uoči mise ministranti i vjeroučenici mogli su pristupiti sakramentu pomirenja, a potom su sudjelovali u euharistijskom slavlju koje je predvodio varaždinski biskup Bože Radoš.

Biskup je u homiliji rekao da je Petar spoznao samog sebe zbog Isusove dobrote te je poručio kako je to poruka naviještenog evanđelja (Lk 5, 1-11). „Dok Petar govori da je loš čovjek, da Gospodin treba poći od njega, on mu jednostavno kaže: ‘Ne boj se!’ On ga ne odbacuje, nego ga poziva. To je važna poruka mladima. Bog ne očekuje da postanemo savršeni kako bi nas pozvao, nego se upravo u tom trenutku događa poziv – u našoj slabosti se stavljamo Bogu u ruke. Dragi ministranti, možda mislite da ni vi niste savršeni, da ima boljih, ali Gospodin je s nama ne zbog naše savršenosti, nego zbog naših slabosti“, poručio je biskup Radoš.

Prisjetio se i svog ministrantskog iskustva te je naglasio da je to iskustvo mnogima pomoglo da otkriju svoj duhovni poziv. „Dok smo blizu oltara, pažljivije slušajmo što nam Bog govori i gdje nas poziva. On poziva nas, svoje prijatelje, da se ostvarimo ili u duhovnom pozivu ili kao supružnici i roditelji“, potaknuo je.

Na kraju mise mons. Radoš blagoslovio je novopostavljeni kip sv. Karla Acutisa pokraj Zavjetne kapele Svetišta te poručio da će mladi dolaziti pred njegov kip kako bi se upoznali s njegovim životom i molili njegov zagovor da ih prati na životnom putu. Kip je postavljen u parku pokraj Svetišta pod pokroviteljstvom Grada Ludbrega, a izradio ga je umjetnik Vid Vučak.

Biskupijsko hodočašće ministranata i vjeroučenika Varaždinske biskupije u Svetište Predragocjene Krvi Kristove zaključeno je euharistijskim klanjanjem koje je vodio vlč. Cujzek. Nakon razmatranja pročitao je molitve koje su ministranti tijekom rada u radionicama slagali s papirića i oblikovali ih u rečenice, a koje su prikazane u klanjanju. Pjevanje je vodio dječji zbor iz župe Margečan, izvijestio je Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije.

Prvi dio priprema održan je u kapucinskom samostanu u Dubrovniku i u ramskom franjevačkom samostanu na Šćitu. U tom dijelu priprema kandidati su od iskusnijih redovnika i profesora mogli slušati predavanja posebno o trima evanđeoskim savjetima te o ostalim temama iz franjevačke duhovnosti.

Osim toga, u tom periodu posjetili su i samostan klarisa u Brestovskom, obišli rodno mjesto sv. Leopolda Mandića te se susreli s kotorskim biskupom Mladenom Vukšićem u Kotoru kao i dubrovačkim biskupom Rokom Glasnovićem. Posjetili su i samostane i pripadajuće muzeje u Fojnici, Gučoj Gori, Livnu i Tomislavgradu.

U drugom dijelu ovih priprema mladi franjevci sudjelovali su na duhovnim vježbama u karmelu sv. Ilije na Buškom Jezeru koje je vodio fra Domagoj Runje.

Voditelj priprema bio je magistar kapucinskih postnovaka fra Mišo (Miho) Biskup, objavljeno je na mrežnoj stranici Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Približava se Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji koji će se 19. i 20. rujna 2026. održati u Osijeku i Aljmašu. Nakon svega što smo posljednjih mjeseci činili u pripravi ovoga susreta, sada vam se kao domaćini želimo još jednom osobno obratiti i od srca vas pozvati da nam se pridružite i dođete k nama u Đakovačko-osječku nadbiskupiju, na obale Drave i Dunava, u naš Osijek i Aljmaš te budete sudionici ovoga lijepoga Susreta!

Kao nadbiskupija ima posebnu radost, ali i odgovornost biti domaćin ovoga važnoga događaja. Pripreme su u punom tijeku. Mnogi svećenici, redovnici i redovnice, djelatnici naših nadbiskupijskih ustanova, obitelji, volonteri i brojni drugi suradnici ulažu svoje vrijeme, trud i darove kako bismo vas mogli što ljepše i srdačnije dočekati. Želimo da sve bude dobro pripravljeno i da se svatko tko nam tih dana dođe u Osijek i Aljmaš osjeti prihvaćenim, dobrodošlim i radosno iščekivanim.

Geslo našega susreta – „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12) želi nas ohrabriti na našim obiteljskim putovima. Svaka obitelj nosi svoje radosti i svoje brige, svoje lijepe trenutke, ali i teškoće, kušnje i pitanje. Posebno želimo biti blizu obiteljima koje u svojoj sredini imaju osobu s invaliditetom. Želimo ih čuti, susresti, ohrabriti i zajedno s njima graditi Crkvu u kojoj svatko ima svoje mjesto i u kojoj se svaka osoba može osjećati prihvaćenom i potrebnom.

Na Susret su pozvane sve obitelji – iz naše Nadbiskupije, iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja. Pozivamo roditelje i djecu, bake i djedove, mlade bračne parove, članove obiteljskih zajednica, pokreta i udruga, a osobito obitelji koje žive iskustvo invaliditeta u svojoj sredini. Dobrodošli ste svi: i oni koji mogu cjelovito sudjelovati na Susretu oba dana – u subotu i nedjelju, kao i oni koji mogu sudjelovati samo u nedjelju.

Ovim vas putem još jednom radosno i od srca pozivamo te vas želimo obavijestiti kako su prijave i dalje otvorene. Rok za prijavu vjernika koji će na Susretu sudjelovati u cijelosti i trebaju smještaj u obiteljima domaćina produljen je do 7. rujna, dok se oni koji će nam se pridružiti samo u nedjelju trebaju prijaviti do 14. rujna 2026.

Sve informacije o programu i načinu prijave dostupne su na službenoj mrežnoj stranici Susreta: shko2026.hr.

Sve vas koji ste se već odlučili za dolazak na ovaj Susret pozivamo da i sami budete suorganizatori Susreta te svojom osobnom riječju, pozivom ili porukom potaknete nekoga iz Vaše obitelji, župne zajednice ili šire okoline da zajedno s Vama pođu na Susret. Ponekad je upravo jedna riječ ohrabrenja dovoljna da se netko odluči „ustati i poći“.

Važno nam je znati broj sudionika kako bismo sve mogli što bolje pripraviti – od liturgijskih vodiča i šalova za sudionike do zajedničkoga domjenka na kojemu želimo da svi budete našim gostima. Zato vas molimo da, ako dolazite i svojim osobnim automobilom ili vam nije potreban smještaj, ipak prijavite svoj dolazak, najkasnije do 14. rujna.

Kako vam je već i poznato, središnje euharistijsko slavlje bit će u nedjelju, 20. rujna u 10.00 sati u svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu, a prethodit će mu molitveni predprogram u 9.00 sati.

Drage obitelji, radosno vas očekujemo te vas još jednom iskreno i od srca pozivamo: dođite u Đakovačko-osječku nadbiskupiju, u naš Osijek i Aljmaš na Peti nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji! Dođite zajedno kao obitelj. Dođite sa svojom djecom. Dođite sa svojim unucima, roditeljima, djedovima i bakama, prijateljima ili župljanima! Dođite sa svojim radostima i teškoćama i budimo zajedno povezani u molitvi, druženju i prijateljstvu.

U radosnom iščekivanju susreta sve Vas srdačno pozdravljamo te Vas i Vaše obitelji preporučujemo zagovoru Gospe od Utočišta, moleći da nas svojim zagovorom okupi u zajedništvu vjere, nade i ljubavi.

vlč. Dario Hrga, kancelar

✠ Đuro Hranić, nadbiskup

Rasti u mudrosti i čovječnosti

Dragi učenici, poštovani roditelji, učitelji, nastavnici, profesori, vjeroučitelji i svi djelatnici u odgoju i obrazovanju!

Početak nove školske godine uvijek je novi prag. Učenici ponovno ulaze u svoje učionice, susreću prijatelje i nastavnike, primaju nove obveze i otvaraju knjige iz kojih će učiti o svijetu i čovjeku. Roditelji ih prate sa svojim nadama i brigama, a učitelji, nastavnici i profesori preuzimaju odgovornost za znanje i ljudski rast onih koji su im povjereni. Sve to pripada odrastanju. Škola je mjesto poučavanja, ali i prostor u kojem mladi čovjek postupno otkriva vlastite sposobnosti, granice i odgovornost prema drugima.

Evanđelist Luka zapisao je za Isusa da je „napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2,52). U tim je riječima sažeta slika cjelovitoga ljudskog rasta.

Znanje je dragocjeno i potrebno. Ono čovjeku treba pomoći da bude razboritiji, odgovorniji, pravedniji i spremniji činiti dobro. Zato se uspjeh škole ne može mjeriti samo ocjenama niti se odgoj može svesti na usvajanje gradiva. Škola ispunja svoje poslanje kada učenika uči misliti, pomaže mu oblikovati savjest, tražiti istinu i odgovorno odlučivati.

Dragi učenici, živite u vremenu u kojemu vam je gotovo sve dostupno brže nego prijašnjim naraštajima. Suvremena tehnologija i različiti oblici umjetne inteligencije mogu biti korisna pomoć u učenju, ali ne mogu preuzeti ono što pripada vašoj osobnoj odgovornosti. Papa Lav XIV. zato poziva da se mlade odgaja za razboritu uporabu tehnologije i umjetne inteligencije, „stavljajući osobu ispred algoritma“ (Lav XIV., Apostolsko pismo Crtati nove karte nade, 10.3). Nikakva tehnologija ne može umjesto vas prosuditi što je istinito, što je dobro i čemu vrijedi povjeriti svoj život. Zato učite razmišljati, postavljati pitanja, provjeravati ono što čujete i čitate te prihvaćati napor bez kojega nema istinskoga znanja.

Poštovani učitelji, nastavnici, profesori i vjeroučitelji, zahvaljujem vam za službu koju svakodnevno vršite, često daleko od javne pozornosti. Učenici će s vremenom zaboraviti mnogo toga što su naučili, ali će dugo pamtiti učitelja koji je prema njima bio pravedan, koji ih je znao ohrabriti i koji ih je poštovao i onda kada su pogriješili.

Posebno želim ohrabriti vjeroučitelje da mladima, uz poznavanje sadržaja vjere, pomognu otkrivati kako Evanđelje rasvjetljuje njihov stvarni život, njihove izbore, pitanja, odnose i budućnost.

Dragi roditelji, vama su djeca najprije povjerena i nitko vas u toj odgovornosti ne može zamijeniti. Škola vam može mnogo pomoći, Crkva vas može pratiti i podupirati, ali dom i obitelj ostaju prvo mjesto na kojemu dijete uči što znače ljubav, povjerenje, riječ koja obvezuje, oproštenje i odgovornost. Djeci je potrebna suradnja odraslih koji ih odgajaju i njihova zajednička briga za ono što je za njih dobro.

U Bosni i Hercegovini ta odgojna zadaća ima i posebno značenje. Našim mladima valja pomoći da upoznaju i vole svoje korijene, svoj narod, vjeru i kulturnu baštinu te da, sigurni u vlastitu pripadnost, budu sposobni graditi odgovoran i miran zajednički život.

Budućnost naše zemlje ovisit će i o tome hoće li svoje znanje staviti u službu drugih i općega dobra.

Na početku nove školske godine učenicima želim ustrajnost i radost u otkrivanju novoga, roditeljima mudrost i strpljenje, a učiteljima, nastavnicima, profesorima i vjeroučiteljima snagu da u svakom učeniku prepoznaju povjerenu im osobu, svjesni da njihova riječ može ostaviti trag koji traje mnogo dulje od jedne školske godine.

Neka Gospodin prati učenike na njihovu putu odrastanja, neka podupire roditelje u njihovoj odgovornosti i neka blagoslovi sve koji svoj život i znanje stavljaju u službu odgoja mladih. Želim da svi zajedno, svatko prema svojoj zadaći, rastemo „u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“.

Sve vas srdačno pozdravljam i zazivam na vas Božji blagoslov!

Mostar, 28. kolovoza 2026.

na spomendan sv. Augustina biskupa i crkvenog naučitelja

✠ Petar Palić

mostarsko-duvanjski biskup
apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
predsjednik Vijeća BK BiH za katehezu i novu evangelizaciju

Nakon više desetljeća na vanjskoj fasadi katedrale i zvonika kao i na otvorima i stolariji vidljivi su tragovi dotrajalosti, stoga je potrebno pristupiti temeljitoj obnovi.

U prvoj fazi planirani su obnova vanjske fasade katedrale, zamjena dotrajale stolarije, sanacija zvonika te konzervacija sačuvanog dijela temelja stare katedrale. U drugoj fazi predviđeni su ugradnja vitraja i klimatizacija.

Banjolučka biskupija koja je nakon ratno-poratnog progona i dugotrajnog iseljavanja suočena s velikim smanjenjem broja vjernika nije u mogućnosti sama financijski pratiti ovako opsežne radove. Prije posljednjega rata Biskupija je imala više od 120.000 vjernika dok ih danas ima nešto više od 23.000. Na području grada Banje Luke prije rata živjelo je više od 30.000 katolika, a danas ih ima nešto više od 1.000.

Prva banjolučka katedrala građena je od 1885. do 1887. godine, a bila je posvećena sv. Bonaventuri, biskupu i crkvenom naučitelju (1221.–1274.). Zbog izričitog zahtjeva tadašnjih austrougarskih vlasti nije smjela biti dulja od 18 niti šira od 9 metara pa svojim dimenzijama nikada nije u potpunosti odgovarala potrebama vjernika.

Takva je služila sve do razornog potresa koji je Banju Luku pogodio 27. listopada 1969. godine. Katedrala je tada teško oštećena te ju je bilo potrebno srušiti.

Na njezinu mjestu nova katedrala izgrađena je 1972. i 1973. godine prema projektu zagrebačkog arhitekta ing. Matasovića. Temeljna zamisao arhitektonskog rješenja bila je povezana s dvostrukom simbolikom šatora. U Starom zavjetu Božja prisutnost među ljudima prikazivana je slikom „šatora Božjega“, dok je nakon razornog potresa velik broj stanovnika bio prisiljen privremeno živjeti u šatorima. Prva misa u novoj katedrali slavljena je na Božić 1973. godine.

Katedralni zvonik, visok 42 metra, izgrađen je 1990. i 1991. godine. U njemu se nalazi pet zvona, težine 1.070, 745, 540, 315 i 250 kilograma. Godine 2001. rekonstruiran je krov te je dovršeno unutarnje uređenje katedrale.

Posebno mjesto u novijoj povijesti katedrale zauzima pohod pape Ivana Pavla II. koji je 22. lipnja 2003. godine posjetio katedralu i spomen-kapelicu bl. Ivana Merza prigodom njegova proglašenja blaženim. Sveti Otac tom je prigodom darovao kip uskrsloga Krista koji i danas stoji ispred katedrale.

Pomoć je moguće osobno predati rektoru katedrale ili u Ekonomatu Banjolučke biskupije, odnosno uplatiti na račun Banjolučke biskupije uz naznaku „Za obnovu katedrale“.

Banjolučka biskupija
Kralja Petra I. 80
78000 Banja Luka

INTESA SANPAOLO BANKA DD
Filijala Banja Luka

KM račun: 1549995000247427

Devizni račun:
IBAN: BA391549995000247427
SWIFT: UPBKBA22

Osim vojnika, časnika i dočasnika te djelatnika Ministarstva obrane BiH, na misi su sudjelovali i generali: Tomo Kolenda i Zdravko Rezo kao i rodbina kandidata za službu akolite.

Uvodeći u misu biskup Relota je posvijestio da „slaveći ovu svetu euharistiju i mi postajemo dio ove svete žrtve i nade u uskrsnuće“ te pojasnio da je služba akolitata jedna je prvih crkvenih službi koja je vezana uz oltar i presvetu euharistiju.

Tu je misao nastavio i u propovijedi istaknuvši da je akolit „svjedok onoga što se događa na oltaru“ te da se svojim životom treba truditi kako bi bio i „svjedok Božje ljubavi u svijetu“.

Nakon homilije uslijedio je obred primanja u službu pri čemu je biskup novopostavljenom akoliti predao u ruke ciborij s hostijama, a generalni vikar mu na lijevo rame prikačio platneni znak službe.

Šutalo je prvi akolit Vojnog ordinarijata u BiH koji će služiti unutar svojega ordinarijata. Naime, služba akolita označava vjernika laika koji kroz poseban liturgijski obred prima zadaću pomaganja oko oltara, a naziv joj dolazi od grčke riječi za pratitelja ili pomoćnika. Šutalo će od sada imati ovlasti pričešćivati vjernike na misama kada je to potrebno, nositi Presveto bolesnima, starima i nemoćnima te izlagati Presveti Oltarski Sakrament na klanjanje.

Također, Šutalo je završio prvi ciklus formacije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koji je od siječnja do ožujka 2026. održan u prostorijama Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa i Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu. Program formacije bio je podijeljen u četiri ključna modula: povijesno-pravni, biblijsko-teološki, liturgijsko-praktični i komunikacijsko-retorički modul. Uz naglašenu duhovnu pripremu, program je osposobio kandidata za vršenje službi u pastoralnom životu i djelovanju Vojnoga ordinarijata u Bosni i Hercegovini.

Nadalje, Šutalo je četiri godine uposlen u ured Vojnog ordinarijata pri Ministarstvu obrane BiH. Izvršava protokolarne stvari i redovito sudjeluje u organizaciji vojnih hodočašća u: Lourdes, Mariju Bistricu, Bobovac, itd. te susreta vojnih kapelana i službenih posjeta domaćih i vojnih izaslanstava. Također redovito šalje vijesti o radu događajima koji se tiču Vojnog ordinarijata u BiH katoličkim medijima, izvijestila je Nedjelja.

Br. Mateo, br. Tomislav i br. Marko svoj su „drugi novicijat“ proveli u Samostanu – duhovnom centru „Karmel sv. Ilije“ na Buškom jezeru u Bosni i Hercegovini. Njihov program trajao je od 1. do 21. kolovoza, a voditelj programa bio je o. Dario od Božje Dobrote. Uz iskustvo života u zajednici duhovnog centra, u tri tjedna su imali predavanja i diskusije koje je vodio o. Dario.

Program prvog tjedna na Buškom jezeru je obuhvaćao samospoznaju i ljudsku zrelost, drugi tjedan bio je posvećen tzv. „Uputama jednom redovniku“ sv. Ivana od Križa i propitivanju vjerničke zrelosti, dok su se u trećem tjednu bavili karmelićanskom karizmatskom zrelosti. U spletu osobne molitve, rada i predavanja, tijekom tri tjedna braća su zajedno čitala, a o. Dario dodatno tumačio Pravilo i Ustanove.

„Svu petoricu, kao i ostalu braću u formaciji, preporučamo u vaše molitve kako bi ustrajali u svom pozivu i vršili Božju volju“, objavljeno je na mrežnoj stranici karmel.hr.

U propovijedi je istaknuo kako je svaka obnova zavjeta jedan novi „da“ koji svakoga dana govorimo Bogu i kako je taj „da“ svake godine dublji i jači od prošlogodišnjega.

Oslanjajući se na evanđelje dana koje je govorilo o dvjema zapovijedima ljubavi, kazao je kako se ne može ljubiti druge ako se prvo ne prihvati sebe. Da bismo drugima mogli darovati ljubav kojom nas Bog ljubi, prvo moramo njegovati osobnu molitvu i tako izgrađivati živi odnos sa živim Bogom, poručio je.

Zavjete u ruke vrhovne poglavarice družbe s. Darije Jovanović već treći put je položila juniorka s. Bernarda Gregurić.

U četvrtak 20. kolovoza upriličeno je primanje u novicijat i postulaturu. U novicijat, kanonsku godinu pripreme za polaganje prvih redovničkih zavjeta, ušle su dvije dotadašnje postulantice: Nikolina Ševo i Antonija Miličević. Četiri kandidatice ušle su u godinu postulature, a to su: Marija Pušić, Lea Breskovac, Anđela Boras i Veronika Višnjić.

Obred je započeo procesijom s križem i ulaznom pjesmom u samostanskoj crkvi Svete Marije od milosti. Časna majka Jovanović uputila je pozdrav budućim novakinjama, postulanticama, odgojiteljicama i svim nazočnim sestrama, a svečanost je započela večernjom molitvom časoslova.

Novakinje su na oltar položile svijeće kao simbol uskrslog Krista kojeg one žele kroz svoj svakodnevni redovnički život donositi drugima. Ovu „godinu kušnje“ novakinje će provesti u Stonu pod vodstvom odgojiteljice s. Finke Zrinušić.

Novi stupanj redovničke formacije u družbi započele su četiri postulantice koje će, potaknute primjerom sv. Franje, u sljedećoj godini imati priliku svakim danom sve više otkrivati ljepotu redovničkog života.

Na duhovnim vježbama sudjelovale su i sestre iz drugih samostana družbe, što je pojačalo sestrinsko zajedništvo, posebice kroz ove lijepe i ohrabrujuće događaje za cijelu zajednicu u jubilarnoj godini sv. Franje.

Sestre franjevke s Danača

Svečane zavjete položit će fra Luka Bešlić iz Župe Bezgrešnog začeća BDM u Posušju, fra Ante Leo Dodig iz Župe Uznesenja BDM u Seonici, fra Danijel Milićević iz Župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu, fra Robert Radić iz Župe sv. Mihovila Arkanđela u Drinovcima te fra Ante Vlašić iz Župe sv. Anastazije u Samoboru.

Polaganjem svečanih zavjeta petorica franjevaca postaju punopravni članovi Franjevačkog reda. Zavjetuju se da će tijekom cijeloga života živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći, prema Pravilu Reda manje braće i slijedeći primjer svetog Franje Asiškog.

„Našu braću preporučamo u vaše molitve“, navedeno je u najavi svečanosti.

Poslijepodnevni program započinje u 16 sati predavanjem i meditacijom koje će održati fra Ante Vučković. U 17 sati slijedi molitva krunice, a u 18 sati euharistijsko slavlje koje će predslaviti fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Reda manje braće.

Nakon mise, u 19.40 sati nastupit će zbor Frame, dok će program završiti klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom u 21 sat.

Predsjednica Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine s. Augustina Matijević pozvala je redovnike i redovnice da Redovnički dan podupru molitvenim zajedništvom i osobnim sudjelovanjem u završnom slavlju obilježavanja 800. obljetnice franjevačke karizme. (kta)

Laurent Kružić kao svećenik stavljen je na raspolaganje Porečkoj i Pulskoj biskupiji na razdoblje od tri godine. U svom dvogodišnjem iskustvu s mladima Riječke nadbiskupije istaknuo je kako su se u ponuđene programe uključivali brojni mladi s područja nadbiskupije te studenti iz drugih biskupija. Na poseban način bili su uključeni i mladi koji ne studiraju nego rade. Susreti mladih bili su redoviti u Centru za mlade Miroslav Bulešić, a okupljali su se i na prigodnim duhovnim i humanitarnim programima. Kružić je istaknuo bdjenje na Trsatu uoči proslave sv. Vida i 100. obljetnice Riječke biskupije 2025. godine, dekanatske susrete krizmanika te program Vidformacije, obrazovanja mladih za pastoralno djelovanje.

Bivši i sadašnji voditelj Odsjeka za pastoral mladih prisjetili su se i prošlogodišnje suradnje u humanitarnoj akciji nakon koje je Riječka nadbiskupija donirala 12 000 eura Dječjem domu „Ivana Brlić Mažuranić“ u Lovranu, koji skrbi o djeci, mladima i majkama s djecom. Akciju prikupljanja sredstava pokrenuli su Ured za mlade i Odsjek za sport Riječke nadbiskupije povodom blagdana sv. Vida. Izradili su prigodne majice, vrećice i nakit s likom sv. Vida i riječkim motivima, koje je dizajnirala umjetnica Svjetlana Delić, a zatim u župama Riječke nadbiskupije i Sportskim igrama mladih prikupili novac za donaciju, izvijestili su iz Riječke nadbiskupije.

Na početku slavlja predvoditelj je spomenuo i dvije novakinje koje su prve zavjete položile prethodnih dana u svojim provincijama – jedna u Madridu u Španjolskoj, a druga u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon što je pozdravio vrhovnu poglavaricu Družbe, majku Chiaru Cazzuolu, i sve okupljene, don Giorgio istaknuo je kako se savez između Boga i čovječanstva obnavlja po darivanju života novih zavjetovanih sestara.

Obred škropljenja, praćen pjesmom „L’acqua viva“ („Živa voda“) Marca Frisine, otvorio je liturgijsko slavlje, nakon čega su uslijedila biblijska čitanja koja su usmjerila razmatranje: „Ljubi Gospodina Boga svojega“, „Samo je u Bogu moje spasenje“, „Sve izgubih da Krista steknem“ i „Tražite najprije Kraljevstvo Božje“.

U homiliji je don Giorgio iznio vrlo konkretno razmatranje, izgrađeno oko triju glagola u budućem vremenu – ljubit ćeš, hodat ćeš i uzdat ćeš se – kao smjernica za posvećeni život. Podsjetio je kako svaki poziv započinje slušanjem: „Ljubav ne proizlazi iz našega napora, nego iz slušanja glasa koji nam prvi progovara.“ Iz toga slušanja rađa se salezijansko poslanje koje se živi u radosti svakodnevice, u blizini najsiromašnijih mladih i u sestrinskom zajedništvu. Homiliju je zaključio pozivom na pouzdanje: „Ne brinite se za sutra… svakome je danu dovoljna moja milost.“

Život svakoga čovjeka, objasnio je don Giorgio, sažet je između dviju riječi: „voljen si“ i „ljubit ćeš“. Prije ljubavi dolazi slušanje: Bog prvi progovara i svakome od nas govori da je dragocjen. Slušati znači otvoriti prostor njegovoj prisutnosti u svakodnevnom životu. U posvećenom životu ljubav se ne sužava, nego se širi. Duhovno majčinstvo i očinstvo nisu oduzeti, nego umnoženi u Božjoj ljubavi. Zato će, rekao je, ljudi ove mlade redovnice zvati „majkama“ – jer će ljubiti srcem koje ne poznaje granice.

Pozivajući se na svetoga Pavla, don Giorgio potaknuo je okupljene da ne ostaju zarobljeni prošlošću, nego da idu naprijed, trčeći ususret Kristu. Salezijanski se život živi u dvorištima, u jednostavnosti svakodnevice, u blizini najsiromašnijih mladih i u bratskom zajedništvu. Da bi taj put imao smisla, pogled mora ostati usmjeren prema cilju – Isusu Kristu, raspetom i uskrslom. Na tom će putu biti i trnja jer svaka prava ljubav uključuje žrtvu, ali se salezijanska radost ne gasi kada je srce usmjereno prema poslanju.

Treći glagol poziv je na povjerenje. Evanđelje poručuje: ne brini se, nego vjeruj. U svijetu obilježenom potrebom za kontrolom Isus oslobađa srce od tjeskobe za budućnost. Redovnički zavjeti ne proizlaze iz ljudskih proračuna, nego iz povjerenja u Oca koji zna što nam je potrebno. Siromaštvo, čistoća i poslušnost postaju konkretni odgovori na to povjerenje: siromaštvo kao bogatstvo u Božjoj providnosti, čistoća kao sloboda ljubiti sve, a poslušnost kao potpuno predanje života Bogu, u uvjerenju da su njegovi planovi veći od naših.

Tražiti Kraljevstvo Božje za salezijanke znači tražiti lice mladih i pomagati im da otkriju kako su ljubljena djeca Oca. Vjernost se živi dan po dan: poput mane u pustinji, milost dolazi svakoga dana i dostatna je. Na kraju homilije don Giorgio pozvao je novakinje da Bogu daruju svoj život svim srcem, svom dušom i svom snagom, podsjećajući da je Bog vjeran te da posvećeni život ne dodaje dane životu, nego život danima.

Nakon navještaja Božje riječi magistra novakinja s. Luisa Menozzi prozvala je svaku novakinju po imenu, a one su odgovarale: „Evo me.“ Jedna od njih, u ime svih, izrazila je želju da se u Družbi kćeri Marije Pomoćnice potpuno daruju Bogu kako bi sudjelovale u njegovu djelu spasenja.

Nakon homilije svaka je pojedinačno izrekla obrazac zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti u ruke vrhovne poglavarice, majke Chiare Cazzuole, te potom potpisala službeni dokument. Majka Chiara svaku je primila u Družbu zagrljajem, a zatim joj predala Konstitucije i križ, znakove pripadnosti Kristu i Družbi. Pjesma „O Maria, Vergine Potente“ („O Marijo, Moćna Djevice“) zaključila je taj dirljivi trenutak.

Na završetku slavlja mlade su redovnice svoju zahvalnost izrazile u obliku molitve, prisjećajući se svojih obitelji, zajednica, odgojiteljica, susestara, salezijanaca te svih koji su ih pratili na njihovu putu zvanja, osobito prijatelja i mladih.

Majka Chiara Cazzuola pozvala je sve da i dalje mole za nove zavjetovane sestre, istaknuvši ljepotu prizora mladih koji svoj život daruju Bogu. Posebno se obratila kćerima Marije Pomoćnice i svim odraslima, naglašavajući važnost prepoznavanja žeđi za Bogom koja postoji u srcima mladih te njihova praćenja u razlučivanju Božjega poziva.

Na kraju se obratila obiteljima podsjetivši na obećanje svetoga Ivana Bosca: „Kada neka obitelj daruje sina ili kćer Gospodinu, Marija Pomoćnica zauzima njegovo ili njezino mjesto u toj obitelji.“ Zaključila je riječima: „Želim vam da iskusite ovu majčinsku prisutnost koja prati vaš životni put. Hvala“, objavljeno je na mrežnoj stranici kćeri Marije Pomoćnice.

Istrošena životom provedenim s iznimnom velikodušnošću i intenzitetom, ljubeći i služeći potrebitima, posebno mladima koji su skrenuli s pravoga puta, izgubljenima u ovisnostima i životu bez smisla i obilježenim posljednjih godina križem bolesti koju je nosila od svoje 70. godine, Majka Elvira nastavila je do kraja, s vjerom, odlučnošću, hrabrošću i u potpunom predanju Njegovoj milosti, svjedočiti svoju neizmjernu ljubav prema životu.

Tu svoju vjeru u pobjedu Života nad smrću i grijehom, potvrdila je i svojim posljednjim riječima koje svima nama mogu biti primjer i putokaz:

„Kad vam budu rekli: “Elvira je umrla!”, morate pjevati, plesati, slaviti.. jer ja sam živa! Jao vama ako kažete: “Jadna ona…”. Ne, nema “jadna”! Idem sasvim mirna i sretna, pjevajući, već pjevam! Preda mnom će se rastvoriti nešto veličanstveno… život ne umire!“ – kazala je s. Elvira na kraju svog ovozemaljskog puta.

Njegova Svetost potiče mlade da traže iskreno Istinu koja ih oslobađa, bez da se daju zavesti obmanama prolazne sreće. Tako, u nasljedovanju Isusa, svatko može prihvatiti i najteža pitanja i nemire srca kao prigodu za razlučivanje i rast u vjeri.

Sveti Otac, nadalje, potiče mlade da se dadu voditi Duhom Svetim i da se povjere zagovoru Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, kako bi postali svijetli svjedoci Radosne vijesti, promicatelji bratstva i graditelji mira u društvu.

Dok obećava svoju molitvenu potporu, Vrhovni Svećenik zaziva na sve obilje Božje milosti udijeljujući od srca apostolski blagoslov.

Pietro kard. Parolin
Državni tajnik njegove Svetosti

medjugorje.hr

Otkrivena je i velika službena ikona novog blaženika. Njegove relikvije su donesene u svečanoj procesiji u pratnji 32 upaljene svijeće simbolizirajući 32 godine blaženikove službe kao maronitskog patrijarha, od 1899. do 1931.

U propovijedi je kardinal Rai rekao: „Hoyek se potpuno povjerio božanskoj providnosti dok nije postao sjajni znak u povijesti Crkve i Libanona“. „Crkva danas ne uzdiže čovjeka do zemaljske slave“, nastavio je, „već svjedoči Božju slavu koja se u njemu očitovala. Svetost nije čast koju daje zemlja, već božanski dar koji se daje onima koji vjerno žive Evanđelje do kraja“.

Obraćajući se kardinalu Semeraru, maronitski kardinal je rekao da njegova prisutnost utjelovljuje dubinu zajedništva između Maronitske i Rimske Crkve dodajući je da je ona donijela poruku ljubavi i zahvalnosti pape Lava XIV. Crkvi koja je ostala vjerna vjeri i svom svjedočenju Krista na Bliskom istoku. Naglasio da je „novi blaženik živio po svom poznatom geslu: ‚Bože moj, neka bude volja tvoja.‘ Bio je čovjek božanske providnosti spajajući u sebi budnost pastira, mudrost vođe, srce oca i vjeru sveca“.

„Nikada nije tražio osobnu slavu“, dodao je, „već slavu Božju i dobro ljudske osobe vjerujući da je Libanon poruka i da je ljudska osoba njegovo najveće blago“.

Nakon završnog blagoslova relikvije blaženika su u procesiji kroz prolaze nošene među vjernicima, objavio je EWTN News.

Bl. Ilija Petar Hoyek rođen je 4. prosinca 1843. u Helti, u sjevernom Libanonu. S osam godina upisao se u školu sv. Ivana Marouna u Kfarhiju, kasnije je nastavio studij u sjemeništu u Ghaziru. Godine 1866. patrijarh Boulos Massaad poslao ga je u Rim na teološku formaciju na papinskom učilištu Propaganda Fide. Za svećenika je zaređen 5. lipnja 1870., a teologiju doktorirao 9. kolovoza i ubrzo nakon toga vratio se u Libanon.

Godine 1895. u Jbeilu zajedno s majkom Rosalie Nasr i sestrom Stéphanie Kardouch osnovao je Družbu maronitskih sestara Svete obitelji, prvi apostolski ženski redovnički institut Maronitske Crkve. Misija družbe posvećena je obrazovanju, ljudskom razvoju i evangelizaciji. Blaženik je u Harissi podigao Sveište Gospe Libanonske. Ondje se tijekom apostolskog putovanja u Libanon papa Lav XIV. susreo s biskupima, svećenicima, posvećenim muškarcima i ženama te pastoralnim radnicima tijekom svog apostolskog putovanja u prosincu 2025.

Za 72. antiohijskog maronitskog patrijarha izabran je 7. prosinca 1899. preuzevši vodstvo Crkve u odlučujućem povijesnom trenutku obilježenom padom Osmanskog Carstva, krizom Prvog svjetskog rata i porastom novih nacionalnih težnji diljem Bliskog istoka. Predstavljao je Libanon 1919. na Versajskoj mirovnoj konferenciji vodeći delegaciju koja je pozivala na neovisnost zemlje i priznavanje „prirodnih i povijesnih granica“ Libanona, u skladu s člankom 22. Pakta Lige naroda.

Među najznačajnijim spisima patrijarha je apostolsko pismo „Ljubav prema domovini“ objavljeno 1930., u kojem je pozvao svakog građanina da preuzme odgovornost za naciju. Preminuo je na Badnjak 1931., a njegove junačke kreposti priznao je papa Franjo 2019. Čudo priznato za beatifikaciju odnosi se na ozdravljenje iz 1965. Nayefa Abou Assija, druzijskog časnika u libanonskoj vojsci koji je patio od teške bolesti kralježnice. Prema svjedočanstvu, probudio se potpuno izliječen nakon što je sanjao patrijarha Hoyeka, objavljeno je na mrežnoj stranici agencije Fides.

Fra Jozi Grbešu, OFM
Provincijalnom ministru
i Franjevačkoj zajednici u Međugorju

Zakopane, 28. srpnja 2026.

Draga braćo,

Dok kao Generalni definitorij promišljamo proteklu godinu i razlučujemo naš dosadašnji hod, sa žalošću smo primili vijest o onome što se noćas dogodilo u Međugorju.

Želim vam, zajedno s Generalnim vikarom i Generalnim definitorijem, izraziti našu bratsku blizinu te vam poručiti da ste u našim molitvama.

Povjeravamo vas, sve hodočasnike i ovo mjesto milosti zagovoru Blažene Djevice Marije, Kraljice Mira. Neka ona, koja nam je uvijek blizu svojim majčinskim pogledom, čuva vaša srca, te vas obdari spokojem i snagom, a ovu kušnju pretvori u prigodu za još snažnije svjedočanstvo Evanđelja mira.

Molimo da se mir koji dolazi od Krista nastani u našim srcima, pobijedi svaki oblik mržnje i nasilja te nas učini nositeljima pomirenja i nade.

Neka nas Gospodin sve blagoslovi svojim mirom!

Fra Massimo Fusarelli, OFM
Generalni ministar

Svako oskvrnuće svetinje ujedno je poziv nama kršćanima da se zapitamo koliko su naša vlastita srca otvorena Bogu. Povijest Crkve pokazuje da je bilo razdoblja kada su se rušili hramovi i spaljivale crkve, ali ono što nitko nije mogao uništiti bila je vjera naroda koja je uvijek iznova pronalazila snagu u Kristu. Svetinje se mogu obnoviti ljudskim rukama, ali je još važnije da se obnavljaju ljudska srca.

Bez obzira na različita mišljenja koja postoje o pojedinim pitanjima vezanima uz Međugorje i koja Crkva razborito prosuđuje svojim vlastitim putem, ništa ne može opravdati mržnju, nasilje ili oskvrnuće mjesta molitve. Tamo gdje čovjek dolazi iskreno tražiti Boga, drugi je pozvan poštovati njegovu savjest i njegovo pravo na molitvu.

Zato pozivam sve vjernike da ne odgovaraju ogorčenošću ni osudama, nego onim što je oduvijek bilo najjače oružje Crkve: molitvom, postom, praštanjem, pouzdanjem u Božju providnost i vlastitim obraćenjem života. Ne dopustimo da nas zlo zarazi vlastitom logikom. Sveti Pavao podsjeća: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 12,21).

Molim Gospodina da prosvijetli srca onih koji su počinili ovo nedjelo, da im udijeli milost obraćenja, a svima nama dar razboritosti, mira i ustrajnosti u dobru. Neka ovaj žalosni događaj bude poticaj da se još usrdnije molimo za mir među ljudima, za poštovanje svetoga i za jedinstvo svih koji iskreno traže Krista.

U ovim trenutcima svoje molitve pridružujem molitvi svih hodočasnika i vjernika, uvjeren da nijedan čin mržnje ne može ugasiti svjetlo koje Bog pali u ljudskom srcu.

Krist je pobijedio svijet, a njegova ljubav ostaje snažnija od svakoga nasilja.

✠ Petar Palić,
mostarsko-duvanjski biskup
apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski

ktabkbih.net

Na početku slavlja sve prisutne pozdravio je vlč. Vučak te izrazio radost na prilici za proslavu 60 godina svećeništva prvog hrvatskog vojnog ordinarija koji je mladu misu slavio upravo u Gornjem Prekrižju 26. srpnja 1966.

Mons. Kovač pročitao je čestitku zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražena Kutleše koji je uime svih hrvatskih biskupa, ali i cijele Zagrebačke nadbiskupije čestitao mons. Jezerincu na jubileju kazavši kako „dijamant nastaje dugo, u skrovitosti i pod velikim pritiskom, a svoju vrijednost očituje čvrstoćom i sjajem. Tako i dijamantni jubilej govori o vjernosti koja je prošla kroz kušnje, umore i odricanja, ali je sačuvala nutarnji sjaj prvoga ‘da’ izgovorenoga Gospodinu.”

Mons. Bogdan se u propovijedi osvrnuo na odrastanje mons. Jezerinca te je istaknuo kako je „naraštaj kojemu pripada mons. Jezerinac duboko obilježen i velikim snovima o slobodi hrvatskoga naroda, ali i teškim ranama i stradanjima Drugoga svjetskog rata i poraća. Bilo je to dugo vrijeme – godine nasilja, nepravdi i zločina protiv Boga i čovjeka. Bili su to dani i godine kada se pokušavalo izgraditi društvo i sustav bez Boga, živjeti – ali i nametnuti drugima sustav vrijednosti kao da Boga nema, kao da ne postoji. (…) Upravo takovi temelji, duboko ukorijenjeni u evanđelju, najsnažnija su i zdrava podloga duhovnim zvanjima, poziv u svećeničku službu, poziv u posvećeni život u redovničkoj zajednici u samostanu”, rekao je propovjednik.

Mons. Bogdan kazao je da su u oblikovanju identiteta pastira mons. Jezerincu učitelji i modeli bili „stupovi Crkve u Hrvata, sinovi ovoga kraja, blaženi Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić”, od kojih je naučio kako biti svjedok vjernosti Kristu u najtežim okolnostima s kojima se, kao prvi vojni biskup u RH, susreo u ratom pogođenoj Hrvatskoj.

„Dragi oče biskupe! Kroz šezdeset godina prošli ste oceane, mora, jezera, rijeke, bure i oluje, Scile i Haribde… Vraćate se pred isti oltar, u isti Božji hram u kojem ste prije šezdeset godina slavili svoju mladu misu. Danas zajedno s Vama zahvaljujemo Bogu. Za dar Vašega života. Za dar vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Za Vašu obitelj i zavičaj. Za šezdeset godina svećeništva. Za trideset i pet godina biskupske službe. Za svaku svetu misu, svaku molitvu, svaku riječ ohrabrenja i svaki tihi dar ljubavi koji samo Bog poznaje”, zaključio je mons. Bogdan.

Na kraju misnoga slavlja, vlč. Vučak zahvalio je svima koji su sudjelovali u organizaciji i animaciji slavlja i svim prisutnim vjernicima na dolasku te je pročitao blagoslov pape Lava XIV. u kojem Sveti Otac mons. Jezerincu dodjeljuje apostolski blagoslov te mu čestita na dijamantnoj obljetnici.

Uime predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i svih hrvatskih biskupa, mons. Bogdan uručio je mons. Jezerincu pektoral – prsni križ – i biskupski prsten.

Prisutnima se obratila i načelnica Općine Krašić Maja Štajcer. Misnom slavlju, uime Vlade RH i njenog predsjednika Andreja Plenkovića, prisustvovao je potpredsjednik Vlade RH i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.

Liturgijsko slavlje glazbeno je animirao krašićki župni zbor „Josip Vraneković” pod vodstvom s. M. Valerije Sakač, SMI, a u ulaznoj pjesmi u čast sv. Ane pridružio im se i župni zbor iz Gornjeg Prekrižja s orguljašem Krešimirom Bendekovićem, prenosi Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Kako ističu, iako se deklarativno zagovara nepovredivost privatnog vlasništva, u praksi se događa suprotno. Upozoravaju da „nije rijedak slučaj da se čak i bogomolje uknjižavaju na određeni organ uprave ili drugo pravno lice, pod obrazloženjem tzv. harmonizacije“.

Zbog sve češćih prijava ovakvih slučajeva, Međureligijsko vijeće apeliralo je na državna tijela i tijela uprave na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini da zaustave takvu praksu. Pozvali su ih da, „u interesu pravne sigurnosti pred zakonom, konačno imovinu vrate u posjed stvarnim vlasnicima“.

Istodobno su uputili apel sudovima koji vode već pokrenute postupke da ubrzaju rješavanje spornih predmeta te da svojim odlukama i presudama, utemeljenima na pravu, zaštite stvarne vlasnike nezakonito otuđene imovine Crkava i vjerskih zajednica, kao i drugih fizičkih i pravnih osoba koje se nalaze u sličnoj situaciji, izvijestila je KTA.

Na početku zasjedanja biskupi su saslušali izviješće o provedbi zaključaka s 95. redovitog zasjedanja održanog u Mostaru 20. i 21. ožujka 2026. godine. Također su saslušali izvješće o djelovanju Caritasa BiH kroz 2025. te su usvojili izviješće Nadzornoga vijeća Caritasa BiH o poslovanju kroz 2025., kao i preporuke istoga Vijeća za bolje i transparentnije djelovanja te institucije. Isto tako, odobrili su novi Statut Caritasa BiH, a za novoga ravnatelja izabrali su svećenika Vrhbosanske nadbiskupije mons. Luku Tunjića.

Tijekom zasjedanja biskupi su saslušali izviješće o provedbi Đakonske-pastoralne godine te zajedno s njezinim voditeljem vlč. Ilijom Markovićem razgovarali o mogućnostima njezina unaprjeđenja.

Za promicatelja Sustava Katoličkih škola za Europu i predsjednika Pedagoškog vijeća izabran je banjolučki biskup Željko Majić.

Budući da je izborna godina u Bosni i Hercegovini biskupi ponavljaju kako: „Bosna i Hercegovina je, sukladno svome ustavnom poretku proizašlom iz Daytonskoga mirovnog sporazuma, država triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana. (…) Velika je nepravda i nemoralno je svako nastojanje da se prava bilo kojega naroda relativiziraju, ograniče ili praktično onemoguće i predstavlja izravno odstupanje od daytonskog ustavnog okvira i otvara prostor novim nestabilnostima. Oduzimanje ili nijekanje prava ne može biti put prema pravednom društvu, nego vodi produbljivanju nepovjerenja i političkih napetosti. U tom smislu, radi izgradnje društvene pravde i sloge Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine zahtijeva reformu svih loših zakona, posebice Izbornoga te osobito naglašava potrebu pune i dosljedne zaštite prava hrvatskoga naroda kao konstitutivnoga u Bosni i Hercegovini, uključujući njegovo legitimno predstavljanje i stvarnu jednakopravnost u svim institucijama i na svim razinama vlasti. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini ostaje čvrsto opredijeljena za mir, dijalog, međusobno poštovanje i jednakopravnost svih naroda i građana. Istodobno, držimo da nema istinske jednakopravnosti bez dosljednoga poštivanja ustavne strukture zemlje i pojedinačnih i kolektivnih prava“, izvijestilo je Tajništvo BK BiH.

Kristina Tabak, predsjednica Udruge Radio Marija i predsjednica Upravnog odbora, rođena je 1979. godine u Zagrebu. Diplomirala je na Fakultetu prometnih znanosti, a ima više od 20 godina profesionalnog iskustva u IT sektoru, financijama i marketingu. Pokrenula je izdavačku kuću Kamenita vrata, a autorica je i urednica prve hrvatske zbirke devetnica „Novena Croatica”, zbirke krunica „Rosaria” te još nekoliko knjiga duhovnog sadržaja. Od 2025. godine urednica je i voditeljica emisije „Novena” na Radio Mariji. Iste godine izabrana je za zastupnicu Gradske skupštine Grada Zagreba i djeluje kao nezavisna gradska zastupnica. Kroz profesionalni i društveni angažman aktivno sudjeluje u projektima i udrugama humanitarnog karaktera.

Uz Tabak, za zamjenicu predsjednice u Upravnome odboru izabrana je Tihana Arbanas, a kao član je izabran Ivan Pehar, prenose iz Radio Marije.

Crkva sv. Šime bila je u cijelosti puna filipinskih vjernika te je fra Michael rekao da taj susret i misa predstavljaju „veliki dan“ za njih. Na području Zadarske nadbiskupije živi petsto Filipinaca, a u Hrvatskoj živi njih 16 000 i taj broj je u porastu.

„Sretni smo da su nas katolici u Hrvatskoj tako srdačno primili i primaju. Jako smo prihvaćeni u Hrvatskoj. Čast je biti ispred tijela sv. Šimuna“, rekao je fra Michael. Toliko je upućen u bogoslužje u Šimunovom svetištu, da je na početku mise najprije otišao ispred Škrinje sv. Šimuna u kojoj se nalazi svečevo tijelo i otkrio zaslon sa škrinje, kako se čini na početku mise kad je Škrinja otvorena za čašćenje.

„Na Filipinima živi oko 85 % katolika. Naša zadaća je zadržati taj postotak i živjeti katoličanstvo, ne samo po imenu i formalno, nego da smo zaista evangelizirani. Među Filipincima u Hrvatskoj ima ih i drugih vjeroispovijesti. Ako nema mogućnosti za filipinske vjernike slaviti misu na njihovom jeziku, rizik je da odu u drugu religiju i izgube svoje katolički plamen i sakramentalni žar, ako im ne omogućimo da slave katoličku vjeru na materinjem jeziku“, rekao je fra Michael. Podsjetio je na Isusovu riječ iz Evanđelja koja govori o suosjećanju i ožalošćenosti Isusa, jer je njegovo stado bez pastira.

„Filipinci su u dijaspori, još ne poznaju Hrvatski jezik da bi sudjelovali u misi na stranom jeziku. Drugačije je kad čovjek može na svom jeziku slaviti Boga i sudjelovati u misi. Osjećam što moji Filipinci žele. Ne mogu odbiti ljude koji žele misu na svom jeziku. U Rimu uvijek kažem mojoj subraći, filipinskim svećenicima: „Idite u Hrvatsku, molim vas! I pomozite tamo Filipincima“. Sretan sam da mogu sudjelovati u toj misiji“, poručio je fra Michael i potaknuo vjernike na misi da mole za duhovna zvanja.

Flores je došao u Zadar iz Rima, gdje je bio na poslijediplomskom studiju i u srpnju je postigao licencijat iz teologije. Rekao je kako je prije dolaska u Zadar razgovarao s rektorom Filipinskog kolegija u Rimu, gdje je fra Michael živio kao i mnogi drugi filipinski svećenici koji studiraju u Rimu.

„Rektor filipinskog kolegija u Rimu mi je rekao da su voljni poslati svećenike Filipince u Hrvatsku, u Zadar i druge sredine, koji to zatraže. Da dođu barem jedanput mjesečno slaviti misu za filipinske vjernike. To je lijepa vijest. Uvijek kažem Filipincima: ‘Niste samo migranti. Vi ste također misionari!“. Papa Franjo je uvijek govorio i poticao nas: „Filipinci, gdje god jeste, nosite sa sobom svoj filipinski katolički identitet“. Hrvatska je katolička zemlja i možemo dijeliti što imamo, zajedničke, katoličke vrijednosti“, poručio je fra Michael.

U Hrvatskoj je trenutno samo jedan filipinski svećenik koji živi u Zagrebu i na raspolaganju je filipinskim vjernicima u duhovnoj skrbi.

Fra Michael je utemeljitelj zajednice Filipinaca u Zagrebu gdje su ga pozvala njegova subraća kapucini iz svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi. Dok je protekle dvije godine studirao u Rimu, u došašću i korizmi kapucini iz Dubrave pozvali su ga da dođe ispovijedati Filipince na filipinskom i engleskom jeziku u zagrebačkom svetištu sv. Leopolda te je tada i slavio misu za njih.

„Filipinci su počeli odlaziti s Filipina zbog ekonomskih razloga još za vrijeme Marshallovog plana. Od 1940.-ih brojni Filipinci su u dijaspori, a najnovije i u Hrvatskoj, gdje su počeli dolaziti prije desetak godina. Mi dolazimo iz zemlje trećeg svijeta. Filipinci traže mjesto gdje mogu raditi i zaraditi, da bi osigurali materijalnu egzistenciju obiteljima“, rekao je Flores. Ugodno se iznenadio i obradovao kad je čuo da je sv. Leopold Bogdan Mandić, kapucin kao i on, djelovao u Zadru, a poznato mu je i kako Filipinci promiču glas svetosti bl. Ivana Merza.

Flores je došao u Zadar na poziv don Damira Šehića, čuvara svetišta sv. Šime i Rie Travica, dopredsjednice Filipinske zajednice u Zadru.

Ria je udana za Hrvata Antu iz Mrljana na Pašmanu gdje živi osam godina, a u braku su četiri godine. „Filipinci koji žive na zadarskom području su katolici, vjera i obitelj imaju veliku ulogu u našem životu. Povezuju nas duhovne vrijednosti ljubavi prema Bogu i Crkvi. Ljudi su uzbuđeni i radosni jer mogu slaviti misu na svom jeziku. Filipinci inače idu na mise i na hrvatskom jeziku, vole hrvatsku kulturu i ljude.

Poštujemo vašu zemlju jer smo tu zbog posla, da osiguramo sredstva našim obiteljima. Naši ljudi žele se vratiti živjeti na Filipine“, rekla je Ria Travica, poželjevši da se barem jedanput mjesečno omogući misa za Filipince u Zadru na njihovom tagaloškom jeziku, kojim se služi oko 25 milijuna ljudi. Travica je osobito zahvalila don Damiru Šehiću koji ih je prihvatio u crkvi sv. Šime; na Šehićevom izrazu poštovanja prema njima i podršci, da je crkva sv. Šime filipinskoj zajednici pružila mogućnost zajedničkog susreta, duhovnu potporu i osjećaj dobrodošlice u novoj sredini.

Nakon mise, vjernici su počastili relikviju sv. Šime prolazeći ispred Škrinje sv. Šime. Rekli su da su svjesni veličine sveca Šimuna čije je tijelo pred njima, kako je prepoznao Mesiju u djetetu Isusu.

Pjevanje na misi predvodio je filipinski zbor, među kojima su došli kao podrška i neki iz Zagreba. Nakon mise, vjernici su prilazili fra Michaelu da se pomoli nad njima na njihovom materinjem jeziku i da blagoslovi njihove nabožne predmete. Na misi su bila i dva bračna para gdje je suprug Hrvat, a žene su Filipinke, imaju djecu i žive u Ravnim kotarima odakle je suprug.

Kako navodi Hina, mise za Filipince na tagaloškom jeziku počele su se najprije služiti u Zagrebu od polovice listopada 2025. godine. Svake nedjelje slave se tri svete mise na tagalog jeziku: ujutro u crkvi sv. Vinka Paulskog u Frankopanskoj, u podne u crkvi sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi i kasnije poslijepodne u crkvi sv. Barbare u Gornjem Vrapču.

Zbog rastućih potreba tržišta, Hrvatska i Filipini potpisali su u listopadu 2024. Memorandum o suradnji za unaprijeđenje institucionalnih kapaciteta u području tržišta rada i zapošljavanja. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova RH o izdanim dozvolama za boravak i rad, Zadarska županija je na petom mjestu u Hrvatskoj po broju stranih radnika, iza Grada Zagreba, Istarske, Splitsko-dalmatinske i Primorsko-goranske županije.

Ines Grbić/Zadarska nadbiskupija

2. Don Dragan Filipović razrješuje se službe župnog vikara katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i voditelja katedralnog zbora i imenuje se župnikom župe sv. Stjepana prvomučenika u Gabeli.

3. Don Gabrijel Pavlović razrješuje se službe župnog vikara katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i biskupijskog povjerenika za pastoral mladih i imenuje se župnim vikarom župe Mučeništva Ivana Krstitelja u Gradini.

4. Don Ivan Martić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Ivana apostola i evanđelista u Mostaru i imenuje se župnim vikarom katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i biskupijskim povjerenikom za pastoral mladih.

5. Don Luka Cvitanović razrješuje se službe župnog vikara župe Mučeništva Ivana Krstitelja u Gradini i imenuje se župnim vikarom katedralne župe Marije Majke Crkve u Mostaru i voditeljem katedralnog zbora.

6. Don Tomislav Čarapina, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom u župi sv. Ivana, apostola i evanđelista u Mostaru.

7. Don Vinko Puljić razrješuje se službe župnog upravitelja župe sv. Stjepana prvomučenika u Gabeli i imenuje župnim upraviteljem župe Krista Kralja u Hutovu.

Biskup Petar Palić, na prijedlog provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, donio je sljedeće odluke o imenovanjima i razrješenjima u pastoralnim službama:

1. Fra Andrija Majić razrješuje se službe župnog vikara Župe sv. Petra i Pavla u Mostaru, uz produžene pastoralne ovlasti do 1. listopada 2026. godine.

2. fra Ivan Marić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Jakova apostola u Međugorju.

3. Fra Ante Radoš, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom župe sv. Ante Padovanskoga na Humcu.

4. Fra Branimir Novokmet razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu i imenuje se župnim vikarom župe sv. Petra i Pavla u Mostaru.

5. Fra Danijel Sentić, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom župe sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.

6. Fra David Slišković, mladomisnik, imenuje se župnim vikarom župe sv. Petra i Pavla u Mostaru.

7. Fra Drago Vujević razrješuje se službe župnog upravitelja župe sv. Jure u Glavatičevu.

8. Fra Marin Mikulić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Jakova apostola u Međugorju i imenuje se župnim vikarom župe sv. Stjepana Prvomučenika u Čerinu.

9. Fra Nikola Jurišić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Mihovila Arkanđela u Tomislavgradu.

10. Fra Robert Jolić razrješuje se službe župnog vikara župe sv. Petra i Pavla u Mostaru i imenuje se župnim upraviteljem župe sv. Jure u Glavatičevu i župnim vikarom župe sv. Ivana Krstitelja u Konjicu.

Apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje mons. Aldo Cavalli imenovao je fra Jakova Juru Nikolića, mladomisnika, župnim vikarom župe sv. Jakova apostola u Međugorju.

Postupak Dikasterija za nauk vjere, počevši od 1. srpnja 2026., predviđa da svećenik koji je odlučio napustiti Svećeničko bratstvo svetoga Pija X., spreman prihvatiti Drugi vatikanski koncil i legitimnost novus ordo Missae, iako je vezan za stari obred, mora „pronaći ordinarija (dijecezanskog biskupa, višeg poglavara klerikalnih redovničkih ustanova papinskoga prava i klerikalnih društava apostolskog života papinskoga prava itd.) koji je spreman prihvatiti ga ad experimentum“. Svećenik potom mora „vlastoručno napisati pismo Svetom Ocu u kojemu se predstavlja i traži otpust cenzura kojima je izložen zbog toga što ga je zaredio izopćeni ili neregularni biskup, ili zato što je nakon što je valjano i legitimno zaređen, naknadno ušao u Svećeničko bratstvo svetog Pija X.“.

Svećenik će, osim toga, morati priložiti potvrdu o svećeničkom ređenju te potpisane i datirane „Professio fidei i Formulu adhesionis“. Riječ je o Ispovijesti koja sažima sadržaj katoličke vjere i Formuli pristupanja kojom svećenik obećava vjernost Papi, obvezujući se da neće javno napadati njega i njegov nauk. Prihvaća doktrinu broja 25 koncilske dogmatske konstitucije „Lumen gentium“ o prianjanju uz učiteljstvo Crkve. Izjavljuje također da smatra valjanim slavljenje mise prema obredima koje su objavili Pavao VI. i Ivan Pavao II. te da se pridržava normi Zakonika kanonskog prava koji je objavio Ivan Pavao II.

Svećenik će trebati dati da dokumente (pismo s potvrdom, Ispovijest i Formulu pristupa) pošalje ordinarij, „koji će u popratnom pismu izraziti svoju spremnost da ga primi ad experimentum u svoju biskupiju ili svoju ustanovu“. Čim primi dokumente od ordinarija, Dikasterij sastavlja Reskript o otpustu cenzura, ovlašćujući ordinarija da primi svećenika koji podnosi zahtjev „na probni rok od najmanje jedne i najviše tri godine, nakon čega će moći uslijediti njegova inkardinacija“.

Taj se postupak, objašnjava dikasterij, „odnosi na pitanje okrivljivosti ili stupnja subjektivne odgovornosti vjernika laika koji su se formalno pridružili ili pohađaju Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. i koji žele ući u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom“. Izricanje kazne laicima koji pripadaju Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X. ne može se, naime, „automatski pretpostaviti, nego se mora procijeniti od slučaja do slučaja“.

„Budući da okrivljivost zahtijeva punu svijest i slobodni pristanak“, navodi se u dokumentu Dikasterija za nauk vjere, primjeri dokazane okrivljivosti mogu uključivati: laike koji pripadaju Trećem redu Svećeničkog bratstva svetoga Pija X.; i laike koji redovito sudjeluju u slavljima Svećeničkog bratstva svetoga Pija X., formalno dijeleći njegova doktrinarna stajališta“.

Eventualni postupak kojega se valja pridržavati za laike koji pripadaju Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X. koji su bili podvrgnuti kazni i koji traže ulazak u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom „podrazumijeva formalni čin potpunog prianjanja nauku i poslušnost katoličkoj hijerarhiji, pod jurisdikcijom mjesnog ordinarija, koji je jamac jedinstva partikularne Crkve“. Stoga, vjernik laik koji je odlučio napustiti Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. mora svojem biskupu predati datirane i potpisane dokumente Professio fidei i Formula adhaesionis. „Nakon što se prikupi dokumentacija, mjesni ordinarij će se pobrinuti da laik bude primljen u vrijeme i na način koje će smatrati najprikladnijima“.

U dokumentu se precizira da se „ne može smatrati odgovornima: laike koji su pohađali Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. isključivo iz liturgijskih ili duhovnih razloga; te laike koji, iako svjesni napetosti sa Svetom Stolicom, ne odbacuju učiteljstvo ili autoritet Rimskoga prvosvećenika“. Što se tiče tih posljednjih, bit će dovoljno da se obrate „svećeniku koji je u punom zajedništvu, s odlukom da u budućnosti neće pohađati Svećeničko bratstvo svetoga Pija X.“, izvijestio je Vatican News.

Biskupi su pojasnili da je njihovo očitovanje uslijedilo nakon višegodišnjih nedoumica i različitih tumačenja među vjernicima, osobito zbog uvjerenja da skandinavski oblik slobodnoga zidarstva predstavlja iznimku od općega crkvenog nauka. O tome su tijekom plenarne skupštine u Rimu 2025. razgovarali s predstavnicima Dikasterija za nauk vjere, čiji je odgovor bio nedvosmislen.

„Stajalište Crkve proizlazi iz spoznaje da su teološka i filozofska načela slobodnoga zidarstva nespojiva s ispovijedanjem katoličke vjere“, poručili su biskupi, naglasivši da se pritom ne donosi sud o dobroj volji ili dobrim djelima pojedinih članova slobodnozidarskih loža.

Pojašnjenje biskupa pozdravio je glavni urednik EWTN Norway Pål Nes, koji je prije obraćenja na katoličku vjeru bio član slobodnozidarske lože. Istaknuo je da je izjava biskupa donijela potrebnu jasnoću katolicima u Norveškoj, gdje su mnogi godinama vjerovali da članstvo u slobodnozidarskim ložama nije u suprotnosti s katoličkom vjerom.

Prema njegovim riječima, zabunu su dodatno stvarale činjenice da su pojedini istaknuti katolici, uključujući laike i klerike, bili povezani sa slobodnim zidarstvom, kao i pojedine javne izjave koje su mnogi tumačili kao ublažavanje crkvenoga stava.

Nes je posvjedočio da je tijekom obraćenja na katoličku vjeru, uz pomoć svećenika koji ga je pratio, napustio slobodno zidarstvo.

„Nisam mogao postati katolik i istodobno ostati slobodni zidar“, rekao je, dodavši kako je tek upoznajući katoličku vjeru shvatio da ono što ga je privlačilo u slobodnom zidarstvu – ozbiljnost, simbolika i obredi – svoj puni smisao nalazi u katoličkoj liturgiji i vjeri.

Istaknuo je kako slobodno zidarstvo nije tek društvena ili humanitarna organizacija, nego religijski i duhovni sustav koji se ne može pomiriti s katoličkom vjerom.

Nordijski biskupi u pismu su također pozvali katolike koji su članovi slobodnozidarskih loža da istupe iz njih te da se do tada suzdrže od primanja euharistije i drugih sakramenata. Osobe koje žele pristupiti Katoličkoj Crkvi, a članovi su slobodnozidarskih loža, prije ulaska u Crkvu trebaju prekinuti članstvo u njima.

Biskupi su također naložili da katoličke župe, ustanove, instituti posvećenoga života i druge crkvene zajednice ne sklapaju nikakve oblike suradnje sa slobodnozidarskim ložama niti koriste njihove prostore.

Zaključno su pozvali vjernike na dosljedno nasljedovanje Krista, istaknuvši da je spremnost odreći se svega što priječi potpuno življenje vjere trajno mjerilo kršćanske autentičnosti, izvijestio je EWTN News.

Podsjetimo, slobodno zidarstvo (masonerija) međunarodni je bratovski pokret koji se u suvremenom obliku razvio početkom 18. stoljeća, a simbolički se njegov početak veže uz osnivanje prve Velike lože u Londonu 1717. godine. Katolička Crkva već od 1738. godine, kada je papa Klement XII. bulom „In eminenti apostolatus“ zabranio katolicima članstvo u slobodnozidarskim ložama, naučava da je ono nespojivo s katoličkom vjerom.

Papa Lav XIII. taj je stav sustavno obrazložio u enciklici „Humanum genus“ (1884.), upozorivši da slobodno zidarstvo promiče filozofska i religijska načela koja nisu u skladu s katoličkim naukom. Među njima je posebno izdvojio religijski indiferentizam, odnosno tvrdnju da su sve religije jednako vrijedni putovi do Boga, relativiziranje objavljene istine te poimanje Boga koje nije u skladu s kršćanskom objavom i vjerom u Isusa Krista kao jedinoga Spasitelja.

Crkva također upozorava da su slobodnozidarski obredi, simbolika i prisege nespojivi s potpunom vjernošću Kristu i nauku Katoličke Crkve. Zbog toga drži da katolici ne mogu istodobno biti članovi slobodnozidarskih loža i živjeti u punom zajedništvu s Crkvom. Taj je nauk više puta potvrđen u službenim dokumentima Svete Stolice, uključujući Izjavu Kongregacije za nauk vjere iz 1983. godine, kao i u novijim očitovanjima Dikasterija za nauk vjere.

U koncelebraciji su bili požeški biskup Ivo Martinović, domaći župnik Tomislav Benaković te provincijali, redovnici, redovnice i dijecezanski svećenici iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, Požeške biskupije te Bosne i Hercegovine.

Radost jubileja s Marijinim sestrama, predvođenima generalnom poglavaricom s. M. Kristinom Rihar iz Slovenije i provincijalnom poglavaricom Hrvatske provincije s. Samuelom Markanović, podijelili su brojni vjernici i štovatelji Gospe Čudotvorne Medaljice.

Na slavlju su sudjelovale i provincijalne poglavarice redovničkih zajednica u Hrvatskoj čije sestre djeluju u Osijeku, Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i drugim krajevima, predstavnice Kćeri kršćanske ljubavi, iz kojih su Marijine sestre potekle, te predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević, SSFCR. Liturgijsko pjevanje animirao je združeni zbor sastavljen od članova mješovitoga zbora domaće župe, zbora iz Žepča i Marijinih sestara pod vodstvom s. Jelene Lončar.

Na misnom slavlju bili su nazočni i gradonačelnik Osijeka Ivan Radić sa suradnicima te njegov zamjenik Dragan Vulin. Prije misnoga slavlja posjetili su samostan Marijinih sestara, gdje su se u kraćem razgovoru susreli s provincijalnom poglavaricom i sestrama.

Oslanjajući se na riječi: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38), nadbiskup Hranić je, uvodeći u svečano misno slavlje i pozdravljajući okupljene, podsjetio:

„Dana 15. ožujka 1926. u Ljubljani su se od Kćeri kršćanske ljubavi osamostalile Bolničke sestre i postale samostalna družba. Istoga su dana dobile službeni naziv ‘Marijine sestre čudotvorne medaljice’. Družba je prva crkvena kongregacija koja je prema crkvenim propisima smjela slati svoje članice bolesnicima u privatne domove i uz njih ostajati danju i noću. To je specifično i prvotno poslanje Marijinih sestara. Skrb i ljubav sestara prema bolesnicima, kao ni proslava 100. obljetnice Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice, ne mogu se razumjeti bez vertikalne dimenzije ljudskoga postojanja, odnosno bez osobnoga odnosa svake sestre s Bogom, ali i odnosa cijele Družbe s Bogom.“

Nadbiskup je potom potaknuo okupljene na zahvalnost za brojna dobročinstva, ali i na traženje oproštenja za vlastite propuste.

U homiliji je, tumačeći evanđeoski ulomak o razgovoru Isusa i zakonoznanca, nadbiskup Hranić istaknuo kako pitanje: „Što mi je činiti da život vječni baštinim?“ nije samo pitanje vječnosti, nego i pitanje ispravnoga života ovdje i sada.

„Kako ću ispravno živjeti? Što moram činiti da uspije moj ljudski život, da u njemu budem smiren i sretan te da mogu mirno umrijeti? Za to nije dovoljno imati osiguranu materijalnu egzistenciju. Čovjek može sve imati, a ipak promašiti život“, rekao je.

Naglasio je kako odgovor sadržavaju Isusove riječi: „Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom; i svoga bližnjega kao sebe samoga.“

Dodao je kako „sretnomu životu pripada unutarnja suglasnost s Bogom. Samo ako je taj temeljni odnos u redu, mogu i svi drugi odnosi biti ispravni.“

Govoreći o redovničkom pozivu, nadbiskup Hranić upozorio je da bez Boga i pogleda upravljenoga prema vječnosti lako prevlada sebičnost.

„Ako kao kršćani, a posebno kao redovnice, izgubimo iz vida Boga i mjerilo vječnosti, preostaje nam još samo sebičnost kao životna vodilja“, rekao je, dodavši kako je prvo životno mjerilo: „Ne živi samo za sebe, nego živi pred Božjim pogledom i ljubi ga služeći svome bližnjemu.“

Upozorio je i na opasnost da se kršćanski život svede isključivo na vlastito spasenje.

„Nije dovoljno ‘spasiti dušu svoju’, jer ako pokušavam spasiti samo svoju dušu, neću spasiti ni svoju dušu ni drugoga. Nije dovoljno biti zabrinut samo za sebe, nego treba biti otvoren i za druge, zabrinut i za njihovo dobro te njihovo spasenje.“

Tumačeći prispodobu o milosrdnom Samarijancu, nadbiskup Hranić istaknuo je kako Isus pokazuje da se Božje kraljevstvo ostvaruje konkretnim djelima ljubavi.

„Samarijancu srce kaže da se kraljevstvo Božje uspostavlja drugačije: sada i ovdje pomoći onomu komu je pomoć potrebna, sa svime što imam i što mogu.“

Istaknuo je kako upravo ta evanđeoska poruka određuje identitet Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice.

„Vaša karizma i poslanje jesu ljubav i milosrđe prema bolesnicima, velikodušno služenje i darivanje sebe bolesnicima kao put vlastitoga posvećenja i spasenja“, rekao je nadbiskup, naglasivši kako zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu ostaje temelj osobne i zajedničke savjesti svake redovničke zajednice.

Podsjećajući na ideal prve kršćanske zajednice iz Djela apostolskih, pozvao je sestre da ustraju u zajedništvu, molitvi, euharistiji i međusobnoj ljubavi.

„Potrebno je često, pojedinačno i zajednički, čitati i razmatrati Lukin prikaz prve kršćanske zajednice kako nikada ne bismo izgubili iz vida uzvišeni ideal svoga redovničkog života i zajedništva“, poručio je.

Osvrćući se na aktualne društvene prilike, nadbiskup je istaknuo:

„Naše hrvatsko društvo postaje sve starije. Sve je više starih i bolesnih. Karizma vaše redovničke zajednice postaje zato sve aktualnija i sve potrebnija“, rekao je, pozvavši sestre da i dalje usklađuju služenje Bogu s nesebičnim služenjem starijima i bolesnima.

Na kraju homilije nadbiskup Hranić podsjetio je na bogatu povijest Družbe – od njezinih početaka prije više od 150 godina, dolaska prvih sestara u Osijek 1881. godine, potvrde samostalnosti 1926. te osnutka Hrvatske provincije 1972. godine.

„Božja vas je providnost u vašim počecima životno povezala s Kćerima kršćanske ljubavi – sestrama usmiljenkama. Božja je providnost, drage Marijine sestre Hrvatske provincije, htjela da vaša Hrvatska provincija izgradi svoje novo provincijalno sjedište upravo ovdje, na zemljištu koje su sestre usmiljenke darovale ovoj župi i ocima kapucinima, koji su zajedno s našim pokojnim biskupom Bäuerleinom utemeljili ovu župu. Tako vas je Božja providnost sjedinila i učinila kvascem evanđeoske dobrote i ljubavi upravo u ovoj župi svetoga Leopolda Bogdana Mandića“, rekao je.

Zahvalio je potom sestrama na njihovu svjedočanstvu vjere i služenja te im poželio: „Rastite i svetošću i brojem!“

U svečanom prinosu darova, u kojemu su sudjelovale djevojčice u narodnim nošnjama i Marijine sestre, nadbiskupu su prineseni krunica i čudotvorna medaljica, Pravila Družbe, molitvenik te euharistijski darovi.

Na kraju misnog slavlja provincijalna poglavarica s. Samuela zahvalila je Bogu za stotinu godina samostalnoga djelovanja Družbe te svima koji su sudjelovali u proslavi jubileja. Istaknula je kako je cijelo slavlje prije svega zahvala Bogu za njegovo vodstvo kroz povijest Družbe, dodavši da sestre svoju budućnost i dalje stavljaju „u ruke naše Gospe Čudotvorne Medaljice“.

Zahvalila je nadbiskupu Hraniću na predvođenju euharistijskog slavlja i riječima ohrabrenja te mu uime cijele Družbe darovala misnicu, a požeškom biskupu Ivi Martinoviću prigodnu sliku Gospe Čudotvorne Medaljice.

Prisjećajući se početaka, s. Samuela posebno je odala priznanje generacijama sestara koje su služile bolesnima i napuštenima, često u vrlo teškim okolnostima.

„S divljenjem se spominjemo kreposti, djela milosrđa, molitava i žrtava bolničkih, a poslije Marijinih sestara, koje su ugradile svoje živote u Družbu služeći Isusu Patniku u bolesnima i napuštenima. To je naša čudesna povijest koju je Duh Sveti oblikovao kroz burna i teška vremena“, rekla je, podsjetivši i na misijsko djelovanje Družbe u Beninu i Kamerunu od 1988. godine.

Pozvala je potom na molitvu za nova duhovna zvanja i vjernost karizmi Družbe.

„Neka nam svima ovaj stoti jubilej samostalnosti Družbe bude poticaj da s novim žarom nastavimo kročiti putem služenja i predanja Bogu“, poručila je, preporučivši Družbu u molitve vjernika kako bi „vjerno prenijela povjerenu karizmu novim naraštajima“.

Predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Lidija Bernardica Matijević čestitala je Marijinim sestrama stotu obljetnicu samostalnoga djelovanja, istaknuvši kako jubilej označava završetak jednoga stoljeća života i početak novoga razdoblja u povijesti Družbe.

Podsjetila je na početke zajednice u 19. stoljeću te naglasila kako su sestre već tada započele s njegom bolesnika izvan bolnica, što je predstavljalo novost u redovničkom životu.

„Vjerujem da nikada niste zaboravile taj izazov te da u vama i danas živi žar za pomaganjem i njegovanjem onih kojima bolest i starost predstavljaju životnu ugrozu“, rekla je, podsjetivši i na misijsko djelovanje Družbe u Beninu.

Istaknula je brojna postignuća zajednice, od osnivanja novih zajednica do odgoja vlastitih zvanja i priznanja za djelovanje u Crkvi i društvu.

Posebno je naglasila:

„Zrelost zajednice prosuđujemo po sposobnosti brige za starije sestre, za one koje više ne mogu doprinositi svojim radom, a nekoć su zajednici darovale sve svoje sposobnosti.“

Na kraju je sestrama poželjela ustrajnost u poslanju te nova duhovna zvanja.

„Budite ponosne na svoju provincijalnu zrelost koja predstavlja temelj za pogled u budućnost“, poručila je, zazvavši Božji blagoslov na njihov rad i služenje u Crkvi te mladima poželjevši da otkriju „žar onoga što je bilo na početku – čista ljubav i sebedarje“.

„Od srca vam čestitam i zahvaljujem za sve ono što ste svojim životom i karizmom ostvarili ne samo ovdje, nego gdje god djelujete“, rekao je požeški biskup Ivo Martinović te nastavio:

„Poznajem vas, drage Marijine sestre, više od četrdeset godina. Vaša poniznost, samozatajnost i predanje prepoznatljivost su vaše karizme u služenju starijima, bolesnima i potrebitima. To je znak onoga što nosite – Marijine sestre čudotvorne medaljice. Marijina poniznost čudo je Božje ljubavi darovane ovome svijetu. Nastavite u duhu Marijine poniznosti i čudom njezine ljubavi svjedočiti svima.“

Nakon misnog slavlja održana je svečana akademija tijekom koje je predstavljen bogat povijesni put Družbe i njezina karizma služenja bolesnima i potrebitima.

Program je započeo pjesmom „Čudotvornu si medalju“, koju je izveo muški dio zbora mladih domaće Župe sv. Leopolda Bogdana Mandića. Kroz program je lik utemeljiteljice, majke Leopoldine Brandis, scenskim prikazom utjelovila s. Dragana Petrović, približivši sudionicima temeljne misli iz Prvih pravila Družbe.

Među njima su odjeknule riječi:

„Kao što je Marija nekoć žurila preko planina da bi predano služila svojoj rođakinji Elizabeti, djevice njegovateljice bolesnika trebaju hrliti u domove bolesnika kako bi im donijele utjehu i pomoć.“

Program je vodio Emanuel Gardištanac, koji je najavio tri prigodna predavanja. Povjesničarka prof. dr. Agneza Szabo u svom je izlaganju prikazala društvene i crkvene okolnosti u kojima je nastala Družba, dok je s. Božidara Goličnik predstavila njezin razvoj tijekom stotinu godina samostalnoga djelovanja, istaknuvši služenje bolesnicima, odgojno djelovanje, misijsko poslanje i vjernost izvornoj karizmi.

O dolasku sestara u Osijek 1881. godine i njihovu višedesetljetnom djelovanju govorila je s. Marija Babić, podsjetivši na njihov doprinos zdravstvenoj, odgojnoj i pastoralnoj skrbi u gradu i Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji.

Program je bio obogaćen glazbenim nastupima Bernarde Jukić na violini, uz klavirsku pratnju Ivana Filipovića, nastupom muškoga dijela zbora mladih domaće župe te čitanjem tekstova majke Leopoldine Brandis o ljubavi prema Bogu i bližnjemu te požrtvovnom služenju.

Posebno dojmljiv bio je završni scenski prikaz simbolične predaje karizme. U dijalogu mladih sestara, koje su scenski uprizorile učenice osmoga razreda, s majkom Leopoldinom istaknuta je poruka vjernosti izvornom poslanju Družbe.

„Ne bojte se budućnosti. Onaj koji je vodio naše prve sestre vodit će i vas. Čuvajte plamen koji vam je predan. Budućnost Družbe nije u zidovima naših kuća, nego u srcima koja gore za Boga i čovjeka“, poručio je scenski lik utemeljiteljice prije nego što je upaljenim svijećama simbolično preneseno svjetlo karizme mlađim naraštajima i poglavaricama Družbe – generalnoj poglavarici s. Kristini, provincijalnoj poglavarici s. Samueli, provincijalnoj poglavarici Slovenske provincije s. Andreji Rihar te s. Doroteji Dundjer, misionarki koja je svijeću primila uime misije u Beninu.

Na završetku akademije prisutnima se obratila s. Danijela Jukić, poglavarica zajednice Marijinih sestara u Osijeku. Zahvalila je Bogu za dar redovničkog poziva, svim sestrama koje su tijekom protekloga stoljeća svjedočile evanđelje te brojnim dobročiniteljima, suradnicima i prijateljima Družbe.

Istaknula je kako jubilej nije samo pogled u prošlost, nego i poticaj da Marijine sestre „još predanije žive karizmu koja im je povjerena“, izrazivši nadu da će Bog i ubuduće voditi Družbu na putu služenja Crkvi i čovjeku.

Za sve sudionike misnog slavlja i akademije sestre su priredile prigodne darove, desetice krunice, koje su same izrađivale, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Njemački su biskupi zatražili da se „u iznimnim okolnostima ovlaštenom vjerniku laiku dopusti propovijedati umjesto homilije tijekom euharistijskog slavlja“.

Iako je Dikasterij izrazio razumijevanje za pastoralne razloge koji su potaknuli taj zahtjev, naglasio je kako se od norme ne može odstupiti putem indulta jer rezervacija homilije za svećenika ili đakona nije tek disciplinska odredba, već proizlazi iz same naravi liturgije. U dokumentu se ističe kako je homilija, koja čini sastavni dio Službe riječi, unutarnje povezana s navještajem Evanđelja te predstavlja vršenje službe podučavanja (munus docendi) povjerene zaređenim službenicima po sakramentu svetoga reda.

Dodaje se kako je naviještanje Božje riječi unutar liturgijskog slavlja neodvojivo od poslanja primljenog sakramentalnim ređenjem te od jedinstva koje u euharistijskom slavlju povezuje Riječ i Sakrament. U pismu se također naglašava važnost trajne formacije zaređenih službenika kako bi homilija u punini ostvarivala svoju pastoralnu i duhovnu djelotvornost.

U zaključku Dikasterij podsjeća kako aktualna crkvena disciplina već predviđa brojne oblike naviještanja Božje riječi i propovijedanja koji se mogu povjeriti vjernicima laicima izvan homilije i izvan euharistijskog slavlja, u skladu s kanonskim pravom i odgovarajućom naravi tih različitih oblika navještaja Evanđelja.

Kako prenosi KTA, podnošenje zahtjeva za takav indult bio je jedan od brojnih zaključaka Sinodskoga puta Katoličke crkve u Njemačkoj. Peta sinodska skupština prihvatila je zahtjev velikom većinom glasova, 10. ožujka 2023. godine. Njemačka biskupska konferencija naknadno je zatražila indult u Rimu.

Svečano euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Domagoj Lacković, župnik brodske župe Svete Obitelji, a čija obitelj potječe iz Bickog Sela. Uz njega su misu slavili župnik vlč. Sagbohan Leon Noudeviwa i nekadašnji župnik vlč. Mato Knežević, župnik u Gradištu. Misno slavlje pjesmom su animirali članovi KUD-a Biđani.

U homiliji je vlč. Lacković promišljao o liku sv. Ivana Krstitelja koji za sebe nije govorio da je velik, nego se nazivao tek „glasom koji viče u pustinji.“ Istaknuo je kako Ivanov život nije bio usmjeren na njega samoga, nego na Krista kojemu je pripravljao put. Povezujući tu poruku sa suvremenim vremenom obilježenim mnoštvom glasova i informacija, pozvao je okupljene da se zapitaju kakav glas oni sami postaju u svojim obiteljima, susjedstvima i društvu: prenose li riječ mira, nade i istine ili doprinose buci, podjelama i osudama. Posebno se osvrnuo na značenje same kapelice, nazvavši je „glasom u Bickom Selu“ koji već dvjesto godina svojim postojanjem svjedoči Božju blizinu. Podsjetio je kako su je preci gradili ne samo za sebe nego i za buduće naraštaje te postavio pitanje što današnja generacija ostavlja onima koji dolaze poslije nje. Na kraju je zaključio kako će najljepša zahvalnost precima biti upravo očuvanje vjere zbog koje je kapelica i podignuta, prenosi Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.

U homiliji nadbiskup Kutleša istaknuo je da „danas stojimo pred otajstvom dara Kristova svećeništva. Ova katedrala ispunjena je molitvom Crkve, zahvalnošću vaših obitelji, radošću Božjega naroda i tihim strahopoštovanjem pred tim darom koji nadilazi čovjeka.“

Ređenicima je rekao da primaju sveti red prezbiterata u vremenu koje nije jednostavno. „Mnogi više ne slušaju Božji glas, svetinje se često promatraju površno, a svećenička služba trpi udare izvana i iznutra. No, upravo zato, danas vaš poziv zvuči još dragocjenije. Bog vas ne zove jer je vrijeme lako, nego zato što ostaje vjeran svome narodu.“

Nadbiskup Kutleša, tumačeći naviještenu Božju riječ, naglasio je da „možda upravo strahota grijeha najjasnije otkriva veličinu dara i odgovornost službe koju danas primate. Kada svećenik izgubi nutarnju vjernost, ne ranjava samo sebe: ranjava povjerenje naroda, baca sjenu na lice Crkve i otežava drugima put prema Bogu. Zato je svetost svećenikova života mnogo više od osobne pobožnosti; ona postaje svjedočanstvo koje drugima olakšava povjerovati da je Bog doista blizu.“

„Svećenički je poziv uzvišen, ali čovjek ostaje krhak. Zato svećenik ne može živjeti od vanjštine i forme, nego od trajnog zajedništva s Gospodinom koji jedini čuva poziv živim. Potrebna je poniznost koja svaki dan traži milost, obraćenje i vjernost. Moguće je biti blizu svetim stvarima, a da srce polako otupi. Upravo zato Crkva danas moli da u vama milost bude jača od slabosti“, poručio je nadbiskup Kutleša.

Nadbiskup je istaknuo kako je Božja čežnja vjerni svećenik. “To je Božje traženje kroz naraštaje. Ne briljantan svećenik, ne moćan, ne popularan, nego vjeran. Onaj koji će raditi po Božjemu srcu i po Božjoj želji. Onaj čiji će spomen biti trajan jer je izgrađen na svetosti, ne na privilegijama. Znamo da Božje obećanje svoje puno ostvarenje nalazi u Kristu, Vječnome Svećeniku. U njemu svećeništvo nije teret samodostatnosti, nego dar sudioništva u njegovoj ljubavi, poslušnosti i predanju Ocu.”

Na kraju homilije nadbiskup Kutleša kazao je ređenicima: „Vaš će se život oblikovati između opomene i obećanja, između krhkosti koju nosite i milosti koja vam je darovana. Ali vaš put nije unaprijed određen. Ne određuje ga prošlost. Ne određuju ga okolnosti. Ne određuju ga ni vaši strahovi. Određuje ga vaš odgovor. I taj odgovor nećete dati samo danas. Davat ćete ga svaki dan. Svaki dan ćete birati: kompromis ili vjernost, rutinu ili odnos, šutnju ili hrabrost, sebe ili Boga. I možda nitko neće vidjeti te izbore. Možda neće biti prepoznati. Možda neće biti nagrađeni. Ali oni će oblikovati vaše srce. A vaše će srce oblikovati vašu službu. Vaša će pak služba oblikovati živote drugih.“

„Danas, u tišini svoga srca, izgovorite riječi koje nisu samo molitva, nego odluka: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša.“ I kada dođu dani umora, ponovite ih. I kada dođu dani sumnje, ponovite ih. I kada dođu dani radosti, ne zaboravite ih. Ako budete tako živjeli, vaš život neće biti samo služba. Bit će odgovor. Bit će svjetlo. Bit će nada. Jer Onaj koji vas danas poziva, ostaje vjeran. Krist, vječni Veliki Svećenik, koji vas je danas suobličio svojemu svećeništvu, neće prestati dovršavati u vama ono što je započeo. Zato se ne uzdajte u vlastitu snagu, nego u njegovu milost. Jer njegova vjernost traje danas, sutra i uvijeke“, zaključio je mons. Kutleša.

Nakon homilije uslijedili su obredi svećeničkog ređenja, a na kraju misnog slavlja mladomisnici su udijelili mladomisnički blagoslov okupljenim vjernicima.

Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu pod ravnanjem maestra Dražena Kurilovčana i uz orguljašku pratnju prof. Nevena Kraljića.

Sveti red prezbiterata primili su:

za Zagrebačku nadbiskupiju: vlč. Jurica KLANFAR, vlč. Mato ZIRDUM;

za Hrvatsku franjevačku provinciju svetih Ćirila i Metoda: fra Andrej JOZIĆ, OFM;

za Hrvatsku salezijansku provinciju svetog Ivana Bosca: don Karlo ĆUK, SDB, don Luka GRGATOVIĆ, SDB, don Hrvoje KOLAK, SDB, don Neven PEJIĆ, SDB, don Josip SOLDO, SDB;

za Hrvatsku pokrajinu Družbe Isusove: p. Tomislav BARUN, SJ;

za Hrvatsku delegaturu Družbe misionara Krvi Kristove: p. Sebastian SLOVIĆ, CPPS.

Pisanje povijesti

Na početku svoje homilije kardinal je ovo slavlje smjestio u duhovnu povijest koju je započela Pauline: „Zahvaljujemo Gospodinu koji nas je okupio kao zajednicu u euharistiji dok obilježavamo dvjestotu obljetnicu osnutka Žive krunice Bl. Pauline Jaricot. Ta kći Lyona prije 204. godine utemeljila je Djelo za širenje vjere.“

Podsjetivši kako je bila članica Trećega reda Sv. Dominika, kardinal je istaknuo njezin dar da „na stvaralački način preobrazi pobožnost prema svetoj krunici u duhovnu snagu“ koja okuplja zajednice sudionike „poslanja Crkve po molitvi, animaciji i djelima ljubavi“.

Molitva koja otvara vrata Cenacola

„Kako krunica oblikuje misionare?“ – Polazeći od izvještaja iz Djela apostolskih, nepresušnoga izvora za promišljanje o kršćanskom poslanju, kardinal je najprije usmjerio pogled na malu zajednicu okupljenu u Dvorani Posljednje večere: „Nalazimo učenike zajedno s Marijom, Majkom Isusovom, nekim ženama i prijateljima u gornjoj sobi, odnosno Cenacolu. Prema Isusovoj zapovijedi, postojano su molili očekujući Duha Svetoga, snagu od Oca, koji će ih učiniti Isusovim svjedocima sve do nakraj zemlje. Zajednica učenika nije bila u toj dvorani kako bi se skrivala, nego kako bi čekala Duha Svetoga koji će ih izvesti van naviještati Evanđelje.“

„Kad je Duh sišao na njih, njihova je molitva postala svjedočanstvo o čudesnim djelima koja je Bog ostvario u Isusu, izrečeno na različitim jezicima svijeta. Iz toga proizlazi spoznaja osobito važna za naše vrijeme: Braćo i sestre, molitva oblikuje zajednicu ljudi otvorenih primanju Duha Svetoga. Istinska molitva otvara srca za zajedništvo s Bogom, s drugim učenicima i sa svijetom“, kazao je kard. Tagle i naglasio kako Živa krunica nije utočište izolacije, nego škola otvorenosti.

„Molitva i bogoštovlje ne smiju dijeliti učenike jedne od drugih. Molitva ne odvaja zajednicu od svijeta, nego otvara vrata i jezike za misionarsko svjedočanstvo usredotočeno na Isusa. Marija, koja je u svome srcu čuvala spomen na Isusa, pomoći će misionarskoj zajednici moliti, spominjati se i naviještati velika Božja djela“, naglasio je kardinal.

Krunica kao misionarska pedagogija

Zatim je produbio „misionarsku dimenziju krunice“, osvrćući se na pojedine molitve koje čine svaku deseticu. „Vjerujem da se naziva Živom krunicom zato što je namijenjena oblikovanju živih zajednica koje žive svoje kršćansko poslanje“, rekao je, ističući trajnu aktualnost nadahnuća Pauline Jaricot.

„Otajstva krunice, prije svega, uranjaju vjernike u Kristov život. Promatrajući otajstva, pridružujemo se Isusu u različitim etapama njegova poslanja, nadajući se da ćemo usvojiti njegov način razmišljanja i njegovo srce dok vršimo vlastito poslanje. Molitva Gospodnja potom pročišćuje srce učenika. Oče naš pročišćuje naša srca kako bi postala poput srca Isusa, Sina koji traži slavu, volju i Kraljevstvo Očevo. Oče naš oblikuje srca braće i sestara koji opraštaju dok sami mole oproštenje.
U svijetu u kojemu mnogi grade vlastita kraljevstva kako bi sebi stekli ime, a pritom druge ljude pretvaraju u predmete i robove, postupajući prema njima na nečovječan i nasilan način – to nije kršćansko poslanje kako ga izriče Oče naš. Moliti Oče naš, a ponašati se poput licemjernih kraljeva, međusobno je nespojivo.
Zdravomarija, ponovljena 10 puta u svakoj desetici predstavlja školu poslanja u marijanskom stilu. Svaki put kada molimo Zdravomariju, preuzimamo ulogu Božjega glasnika navješćujući ispunjenje Božjega nauma spasenja i ulogu koju je Bog namijenio Mariji u tom naumu (…) Naposljetku, molitva Slava Ocu daje ključ za razumijevanje svakoga kršćanskog zauzimanja. Kršćansko poslanje, obilježeno i čudesnim djelima i trpljenjem sve do smrti, nalik je svjetiljci koja svima daje svjetlo. No Isus nas podsjeća: 'Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave vašega Oca nebeskoga'. Stoga, poslanje koje završava samopromocijom nije kršćansko poslanje. Autentično kršćansko poslanje mora odjekivati Marijinim hvalospjevom: 'Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, Spasitelju mome'“, poručio je kardinal.

Bdjenje i nadahnuće naroda oko Žive krunice

Spomenimo kako su prije mise sudionici su imali prigodu dublje upoznati karizmu Žive krunice zahvaljujući nadahnutom izlaganju fra Dinha Anh Nhuea Nguyena, OFM Conv., generalnog tajnika Papinske misijske zajednice.

Podsjetio je kako je „misija odgovornost svih vjernika te kako je zajedništvo preduvjet svake misionarske plodnosti“, izrazivši nadu „kako će nam Bl. Paulina Jaricot pomoći obnoviti ovu misionarsku baštinu“.

„Možete li zamisliti koliko bi značila velika međunarodna mreža Ruža koje redovito mole za iste misijske nakane?“ upitao je fra Dinh. „Skupine iz Poljske, Francuske, Italije, Vijetnama, Filipina, Tanzanije, Brazila i Meksika mogle bi se osjećati ujedinjenima u istom duhovnom poslanju. Ta međunarodna dimenzija omogućila bi konkretno očitovati ono što Drugi vatikanski sabor naziva zajedništvom partikularnih Crkava u jedinstvenom poslanju sveopće Crkve“, naglasio je.

Nakon mise večer je nastavljena bdjenjem svjedočanstava koja su pokazala današnju plodnost Žive krunice na svim kontinentima. Sama 200. obljetnica, koju su mjesecima pripremala Papinska misijska djela Francuske, omogućila je upoznavanje bogate raznolikosti toga pokreta koji je nastao u Lyonu, a proširio se po cijelome svijetu.

Iz Mozambika je o. Jorge Joaquim Pinho, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela opisao još uvijek relativno novo, ali obećavajuće širenje te duhovnosti: „Na temelju svoga iskustva s pobožnošću Žive krunice (…) mogu reći kako još nije duboko ukorijenjena praksa. Ipak, posljednjih se godina proširila među molitvenim skupinama majki… Ta je pobožnost prisutna i među mladim bračnim parovima.“

U okolnostima obilježenima pastoralnim izazovima i povremenim nasiljem svjedoči nastanku „brojnih spontanih molitvenih skupina“, od kojih neke „Živu krunicu imaju kao svoje prepoznatljivo obilježje“, te ističe kako je zajedno s Papinskim misijskim djelima odlučan ostati „čvrsto predan njihovu širenju i promicanju“.

Dvoje volontera na Filipinima, Gaétan i Gaëtane Javel, podijelili su svoje iskustvo rada u zakladi ANAK-Tnk u Manili, koju je osnovao o. Matthieu Dauchez i koja skrbi za djecu s ulice. „Zaklada ANAK-Tnk pomaže djeci s ulice u Manili; njezino je poslanje vratiti toj djeci, koja pripadaju najsiromašnijima među siromašnima, dostojanstvo te sposobnost ljubiti i biti ljubljeni“, rekli su, naglašavajući kako dom za njih postaje „obitelj“, osobito za one koji su često odrastali uz zanemarivanje roditelja.

Svakoga dana po povratku iz škole „mole krunicu razmatrajući redom sva otajstva“. „Ta djeca zapravo ne razmatraju samo otajstva krunice. Ona su toliko sjedinjena s Kristom i njegovim patnjama na križu da u vlastitome biću proživljavaju bolna, ali i svjetla, radosna i slavna otajstva njegova života. Na taj način savršeno utjelovljuju Živu krunicu, po tisućama molitava koje se svakodnevno prinose podno križa“, kazali su. Za ovaj volonterski bračni par najveći plod svakodnevne molitve Mariji jest „uskrsnuće srca te djece, tako duboko ranjene velikim otajstvom zla“.

„Misionarska kontemplacija“ koja spašava

Bdjenje je zaključeno dirljivim svjedočanstvom Emmanuela Trana, oca čiji se život potpuno promijenio kada je njegova tada tro i pol godišnja kći Mayline nakon kućne nesreće i gušenja pala u komu.

Ispričao je kako je Živa krunica, a da toga tada nije bio svjestan, pratila neočekivani oporavak njegove kćeri, kojoj liječnici nisu davali nikakvu nadu za preživljenje. Istodobno je i sam doživio osobni susret s Kristom koji ga je doveo do odluke da zatraži krštenje.

U to vrijeme nije poznavao Pauline Jaricot. Za njezino je postojanje doznao tek nakon Maylineina ozdravljenja.

„Što smo dalje išli kroz život, to smo snažnije osjećali trajnu Božju prisutnost“, posvjedočio je. „Ljudi koji su nas pratili u bolnici bili su istinski vjernici, ali tada to nismo prepoznavali. Otkrivali smo to malo-pomalo. Danas moja supruga Nathalie i ja svakodnevno molimo jednu deseticu krunice. Kasnije sam shvatio da, kada moliš uz postelju bolesnog djeteta ili roditelja, imaš dojam da si sam. Kada iziđeš iz sobe, misliš kako si potpuno sam, ali zapravo nisi. Kad bismo doista mogli vidjeti, vidjeli bismo milijune ljudi koji mole, a molitva povezuje muškarce i žene ovoga svijeta“, te su riječi snažno odjeknule u svjetlu onoga što je ranije rekao kardinal Tagle: poziva na ulazak u „misionarsku kontemplaciju“ sposobnu „prepoznati Gospodinove pohode“ čak i usred životnih kušnji.

To je trajno obnavljano osluškivanje Kristova obećanja: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“

Povelja primitka u Akademiju uručena je istoga dana povodom proslave obljetnice kada je održan i svečani međunarodni koncert u rimskoj bazilici sv. Antuna na Lateranu.

Događaj je okupio brojne uzvanike, osobito predstavnike diplomatskog zbora akreditiranog pri Svetoj Stolici i Suverenom malteškom redu, među kojima su bili veleposlanici, ministri opunomoćenici i diplomatski predstavnici. Svečanost je završila druženjem u prostorijama Zavoda.

Među članovima Akademije nalaze se teolozi, znanstvenici i crkveni djelatnici iz brojnih zemalja svijeta. Članstvo je podijeljeno na redovite, dopisne i počasne članove, a Akademija svojim djelovanjem nastavlja služiti Crkvi promicanjem zdrave mariološke misli, autentične marijanske pobožnosti i dijaloga među narodima i kulturama, izvijestila je KTA.

Drugoga dana hodočasnička ruta ih je vodila kroz mjesta obilježena hrabrošću, žrtvom i krvlju hrvatskih branitelja: Aljmaš, Dalj, Borovo i Vukovar. Prolazeći tim prostorima hodočasnici su odavali počast svima koji su svoje živote položili za slobodu Hrvatske, moleći za mir, zajedništvo i blagoslov hrvatskoga naroda. Po dolasku u Vukovar, s pjesmom i molitvom su ušli u crkvu sv. Filipa i Jakova gdje je slavljena misa sa župljanima koji su imali priliku za čašćenje relikvija bl. Ivana Merza.

Koordinatorica hodočašća Terezija Klaić je za Hrvatski katolički radio podsjetila da je bratovština „Marijanski zavjet za Domovinu“ prvo hodočašće organizirala „još 2015. u želji da ujedini mlade i branitelje, kao i sav hrvatski narod u zavjetu za Domovinu, oprost, posvećenje hrvatskog naroda Blaženoj Djevici Mariji, svake godine u zajedništvu. Zato obilazimo Marijina svetišta i stratišta iz Domovinskog rata.“

Istaknula je da put traje 75 dana te da će hodočasnici prijeći više od 1700 kilometara. „Prolazi gotovo cijelom Hrvatskom, većinom biskupija i županija i jednim dijelom ulazi u Bosnu i Hercegovinu – kroz Posušje, Mostar, Međugorje – vraća se u Metković i onda završava u Dubrovniku“, rekla je Klaić.

Naglasila je da su na hodočašće pozvani svi vjernici, a posebno je uputila poziv mladima da se pridruže apostolu hrvatske mladeži bl. Ivanu Merzu. „Pozivamo sve vjernike da se priključe na jedan dan, dio dana ili više dana – koliko god je u njihovoj mogućnosti da hodaju ovaj hod – zavjet hrvatskog naroda našoj Blaženoj Djevici Mariji“, naglasila je.

„Na hodočašću nas u svih 75 mjesta kroz koja prolazimo dočekuju naši domaćini – župnici, predstavnici civilne vlasti, razne molitvene i duhovne zajednice, DVD-ovi i turističke zajednice. Dakle, u manjim sredinama okupi se cijelo mjesto u dočeku hodočasnika. Posebno je, kao što znamo iz prošlogodišnjeg iskustva, kad smo nosili moći bl. Alojzija Stepinca, kada dođu mještani na štovanje relikvija koje nosimo“, zaključila je Klaić.

Relikvije za ovogodišnje hodočašće ustupio je postulator kauze bl. Ivana Merza o. Božidar Nagy, a bratovština je za tu prigodu izradila poseban relikvijar.

Tijekom više od dva mjeseca hoda kroz mjesta diljem Hrvatske i BiH, hodočasnici će sudjelovati u molitvenim programima, misama, procesijama te pohodima spomen-obilježjima poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima.

Informacije i prijavnica za hodočašće dostupne su na stranici Marijanskog zavjeta za Domovinu.

Ruini je rođen 19. veljače 1931. u Sassuolu, u pokrajini Modena. Kardinalom ga je 1991. imenovao papa Ivan Pavao II., a iste godine preuzeo je i dvije važne službe: postao je generalni vikar za Rimsku biskupiju te predsjednik Talijanske biskupske konferencije.

Na čelu Talijanske biskupske konferencije ostao je do 2007. godine, dok je dužnost generalnog vikara za Rim obnašao do 2008. godine. U tom je razdoblju imao snažan utjecaj ne samo u crkvenim krugovima, nego i u javnom životu Italije, osobito u raspravama o društvenim, etičkim i političkim pitanjima.

Smatran je bliskim suradnikom pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI., a sudjelovao je i u konklavi 2005. godine, na kojoj je za papu izabran Benedikt XVI.

Za vjernike u Bosni i Hercegovini, osobito u Hercegovini, ime kardinala Ruinija posebno je važno zbog Međugorja. Ruini je bio predsjednik Međunarodne istražne komisije za Međugorje, koju je 2010. godine uspostavila Sveta Stolica kako bi proučila međugorski fenomen i pastoralne plodove povezane s ovim mjestom.

Komisija, koja se u javnosti najčešće spominjala upravo kao Ruinijeva komisija, radila je do 2014. godine. Njezini zaključci predani su tadašnjoj Kongregaciji za nauk vjere, a izvješće se godinama navodilo kao jedan od ključnih dokumenata u kasnijem vatikanskom pristupu Međugorju.

Prema ranije objavljenim informacijama o radu komisije, Ruinijevo povjerenstvo imalo je pozitivan stav prema prvim danima međugorskog fenomena, odnosno prvih sedam ukazanja, dok prema kasnijim događajima nije zauzelo jednako pozitivan i konačan stav.

Vatikan je kasnije dopustio javno štovanje i hodočašća u Međugorje, ali nije proglasio nadnaravnost ukazanja. Upravo zato Ruinijeva uloga i danas ostaje važan dio šire crkvene i javne rasprave o Međugorju.

U razdoblju od 2. do 30. srpnja svakodnevno će se slaviti misa i moliti litanije Predragocjene Krvi Kristove. Bit će i prilike za ispovijed te osobni pohod. Početkom mjeseca, 1. srpnja, u 18 sati svečano će biti izložene relikvije Predragocjene Krvi Kristove. Detaljan program dostupan je na mrežnim stranicama Delegature.