Carlo Acutis, koji je preminuo od leukemije 2006. u dobi od 15 godina, nazvan je "Božjim influencerom". Rođen je u Londonu, a odrastao je u Milanu, gdje je održavao internetske stranice svoje župe te jedne vatikanske obrazovne ustanove. Papa Franjo je u srijedu, na svojoj tjednoj općoj audijenciji u Vatikanu, rekao da će Acutis biti proglašen svetim tijekom vikenda od 25. do 27. travnja.

Tada Vatikan slavi Jubilej tinejdžera u sklopu katoličke Svete godine u Rimu, koja počinje krajem prosinca. Vatikan nije objavio točan datum svečanosti kanonizacije.

Papa je u srijedu također rekao da će za vikend između 28. srpnja i 3. kolovoza kanonizirati Piera Giorgija Frassatija, talijanskog mladića poznatog po tome što je pomagao potrebitima, a preminuo je od dječje paralize 1920-ih.

Poglavar Rimokatoličke crkve je najavio da će Vatikan održati sastanak o pravima djece 3. veljače, za koji je rekao da će uključivati stručnjake iz raznih zemalja.

Tajna moga sina

Informaciju je objavila Hrvatska biskupska konferencija koja je potvrdila kako je prihvaćen njihov zahtjev Dikasteriju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata da se sv. Leopolda štuje kao zaštitnika osoba oboljelih od tumora u Hrvatskoj.

Dekret Dikasterija ističe kako u Lijepoj Našoj bolesnici i njihove obitelji s posebnom pobožnošću časte svetoga Leopolda Mandića iz Herceg Novog, koji je svoj život posvetio službi sakramenta pomirenja i koji je i sâm, vedrinom vjere, dugo nosio teško breme oboljenja od tumora.

Nadalje se naglašava kako je odluku, na temelju mišljenja biskupa, odobrio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Dražen Kutleša.

Dekret o potvrđivanju sv. Leopolda Mandića zaštitnikom oboljelih od tumora u Hrvatskoj potpisan je 11. listopada 2024., na spomendan svetoga pape Ivana XXIII., javlja IKA.

Kardinal Semeraro je u homiliji istaknuo da su dvojica blaženika činila dobro, a bila su oklevetana i osuđena lažima. „Tako se dogodilo s fra Alojzijem čija priča seže još u vrijeme Prvog balkanskog rata, kada su u župi Pejë, gdje je obnašao svoju službu, okupatori Crne Gore, saveznice Srbije, provodili represivnu politiku protiv etničkog albanskog stanovništva, posebno čineći nasilja i ubojstva. Hodajući prema mjestu mučeništva, rekao je: ‘O Isuse, neka ti bude za ljubav’. Ubojstvo blaženog Ivana također je bilo motivirano lažima, a podrijetlo njegovog ubojstva bilo je lažno suđenje: osuđen je na temelju lažnih optužbi i zatim je obješen na periferiji Skadra, u području zvanom ‘Fushë druve’. On je, poput Isusa, ‘mučenika’ par excellence i ‘vjernog svjedoka’ (Otk 1,5), umro opraštajući svojim ubojicama“, rekao je kardinal Semeraro.

Na misnome slavlju sudjelovali su brojni nad/biskupi, među njima i vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić te dvojica biskupa Janjevaca mostarsko-duvanjski Petar Palić i dubrovački Roko Glasnović. Na beatifikaciju su hodočastili i Janjevci iz župe Janjevo te oni nastanjeni u Hrvatskoj kao i drugi vjernici iz hrvatskih nad/biskupija.

U izjavi za Hrvatski katolički radio nakon beatifikacije biskup Palić istaknuo je da je to veliki događaj najprije za Katoličku Crkvu jer se svaki svetac i blaženik uzima iz određenoga naroda i stavlja kao uzor cijeloj Crkvi. A, prema njegovim riječima, ovo je posebna radost za hrvatski narod jer je fra Alojzije Palić rođen u Janjevu, maloj hrvatskoj dijaspori, i po svome životu i iskrenom svjedočenju za Krista i mučeništvu stavljen je kao uzor svim vjernicima.

U katedrali je navečer održan koncert na kojem su nastupili glazbeni orkestar grada Aradeo (Italija) i skadarski puhački orkestar.

Vjernici su također sudjelovali na molitvenom bdjenju, koje je održano u petak 15. studenoga u crkvi sv. Franje u Gjuhadolu.

Misa zahvalnica za proglašenje blaženim fra Alojzija bit će u nedjelju 17. studenoga u skadarskoj katedrali.

Molitva blaženom fra Alojziju Paliću

Gospodine Bože, ti si blaženoga fra Alojzija pozvao da ti služi kao svećenik u savršenstvu redovničkoga života. On je ljubav i vjernost prema tebi posvjedočio mučeničkom krvlju. Daj da sveta Crkva ovoga tvoga blaženika ubroji među svete tvoje da i mi po njegovu zagovoru postignemo milost za koju te molimo (…) i vječno spasenje. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

U izjavi za Hrvatski katolički radio s. Elizabeta rekla je da su na susretu sudjelovali ogranci Vinkovske obitelji, svi oni koji nasljeduju karizmu sv. Vinka Paulskog, koji je poznat kao apostol milosrdne ljubavi. Bio je to drugi saziv Vinkovske obitelji. Prvi je održan 2017. također u Rimu. Ovogodišnji susret otvoren je 14. studenoga, a završio je na Svjetski dan siromaha 17. studenog misom koju je predvodio papa Franjo u bazilici sv. Petra.

Prema riječima s. Elizabete, program susreta, koji se odvijao na osam jezika, sastojao se od nekoliko predavanja, poticajnih videa, podjele u grupama i formativnih radionica te razmjene iskustava.

PROJEKT „13 kuća“

Posebno je izdvojila da je na jednom od predavanja bilo riječi o projektu „13 kuća“ koji je opća Crkva prepoznala kao nešto posebno i veliko.

„Bit će to veliki projekt u 2025., Jubilarnoj godini. To je inicijativa na svjetskoj razini u kojoj bi se pomoglo više od 10.000 beskućnika u 156 država, a sve je počelo s „13 kuća“. Vizija toga Vinkovskog poteza je da svatko ima neko mjesto koje može nazvati svojim domom. Projektom se želi spriječiti razina beskućništva u svijetu“, izvijestila je iz Rima s. Elizabeta Glasnović, javlja IKA.

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, nadbiskup Kutleša, pozdravljajući nazočne članove HBK-a i goste, izrazio je dobrodošlicu u zajedništvo biskupskog zbora te je uputio čestitke dvojici novoimenovanih biskupa, zaželjevši im plodonosan rad na slavu Božju i na dobro povjerenih im duša. U najavi tema zasjedanja, nadbiskup Kutleša izrazio je radost zbog skorašnje beatifikacije fra Alojzija Palića, novog blaženika iz hrvatskoga naroda.

Nakon usvajanja zapisnika s izvanrednog zasjedanja održanog u lipnju, pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić prikazao je tijek i glavne naglaske završnog dokumenta s drugog zasjedanja 16. skupštine Biskupske sinode, posvećene sinodalnosti u Crkvi, na kojoj je sudjelovao kao izaslanik Hrvatske biskupske konferencije. Posebno je naglasio važnost proučavanja sinodskih dokumenata i primjene sinodskih smjernica na svim razinama crkvenog života.

Na zasjedanju su biskupi posvetili posebnu pozornost najnovijoj enciklici pape Franje Dilexit nos („On koji nas uzljubi“), koja pruža dublje razumijevanje „ljudske i božanske ljubavi Srca Isusa Krista“. Predstavljeni su glavni naglasci enciklike i njezin bogati sadržaj, uz poticaj da pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu zaživi obnovljenom snagom u našem narodu. U tom duhu, na Svetkovinu Presvetog Srca Isusova (27. lipnja) u Jubilarnoj 2025. godini, hrvatski će biskupi posvetiti narod i domovinu Presvetom Srcu Isusovu.

Na temelju odluka donesenih na ovogodišnjem proljetnom zasjedanju, formiran je tim stručnjaka koji je osmislio edukativni program o javnom nastupanju u medijima, namijenjen bogoslovima, đakonima, svećenicima te redovnicama i redovnicima. Istaknuto je kako bi formacija na području medijske pismenosti trebala započeti još u bogoslovnim sjemeništima i na teološkim učilištima. Program će se najprije primijeniti u okviru Đakonske pastoralne godine. Pripremu programa izradio je tim stručnjaka s Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Na zasjedanju se raspravljalo i o aktivnostima Hrvatskoga Caritasa u pružanju pomoći potrebitima. Posebno je naglašena vrlo uspješna humanitarna akcija Hrvatskog Caritasa pokrenuta za pomoć stradalima u poplavama koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu početkom listopada. Nakon što je HBK preko Hrvatskog Caritasa uputila žurnu pomoć u iznosu od 100.000 eura, odaziv vjernika iz Hrvatske bio je vrlo velik te je prikupljeno oko 800.000 eura. Ta je akcija još jednom potvrdila velikodušnost i solidarnost hrvatskih vjernika prema ljudima u potrebi.

U osvrtu na tijek aktualnog trogodišnjeg ciklusa obiteljskog pastorala, posvećenog obiteljima osoba s invaliditetom, istaknuto je kako se već uočavaju određeni rezultati. S ciljem unapređenja pastorala osoba s invaliditetom, predloženi su konkretni koraci, poput inicijative za uklanjanje arhitektonskih prepreka u i oko bogoslužnih te pastoralnih objekata, kao i njihovu prilagodbu prema načelima univerzalnog dizajna. Naglašena je i nužnost osposobljavanja pastoralnih djelatnika i suradnika za rad s osobama s invaliditetom, što je potrebno uključiti u početnu i trajnu formaciju u crkvenim odgojno-obrazovnim ustanovama, uključujući i volontere. Istaknuta je također potreba za teološkom refleksijom o invaliditetu i pastoralnom pristupu osobama s invaliditetom te za njihovim aktivnim sudjelovanjem u pastoralnom životu Crkve.

Biskupi su upoznati s pripremama za proslavu Svete godine 2025. i obilježavanja 1100. obljetnice splitskih crkvenih sabora u vrijeme hrvatskog kralja Tomislava. U tijeku je priprema zajedničkog Pastirskog pisma biskupa Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine povodom ovog jubileja, čije je objavljivanje planirano početkom Došašća ove godine. Predviđeno je da će međunarodni znanstveni skup pod naslovom „Početci kraljevstva. Splitski crkveni sabori, Tomislav i njegovo doba o 1100. obljetnici“ biti održan od 8. do 10. svibnja 2025. godine u Splitu. Prijavljena su 44 sudionika, sveučilišna profesora i znanstvenika, iz devet zemalja. Nacionalni katehetski ured HBK-a pripremio je priručnik za državno natjecanje iz vjeronauka za školsku godinu 2024./2025., posvećen nacionalnom jubileju 1100. obljetnice splitskih crkvenih sabora. Biskupima je također predstavljen dosadašnji tijek priprema za nacionalno jubilarno hodočašće u Rim, planirano od 5. do 12. listopada 2025. godine.

Na zasjedanju su donesene i neke odluke o službama i imenovanjima u tijelima Hrvatske biskupske konferencije (HBK). Za novog predsjednika Biskupske komisije za ekumenizam i Odbora za odnose sa Židovima i muslimanima imenovan je bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak. Dubrovački biskup Roko Glasnović imenovan je predsjednikom Vijeća HBK-a za katolički odgoj i obrazovanje, a požeški biskup Ivo Martinović predsjednikom Vijeća za život i obitelj.

Predsjednici pojedinih komisija, vijeća i odbora HBK-a podnijeli su izvješća o radu od proteklog zasjedanja.

Dogovoren je i kalendar događanja za iduću, 2025. godinu. Zajedničko zasjedanje HBK-a i BK BiH održat će se u Zagrebu 20. siječnja, dok će izvanredno zasjedanje HBK-a biti održano 21. siječnja. Katehetsko-pastoralni kolokvij za svećenike održat će se od 25. do 26. veljače. Plenarno, 70. zasjedanje Sabora HBK-a predviđeno je od 28. do 30. travnja. Komemoracija žrtava Bleiburške tragedije i hrvatskog križnog puta održat će se 17. svibnja. Članovi HBK-a susrest će se s članovima Hrvatske redovničke konferencije 2. lipnja, a izvanredno zasjedanje HBK-a održat će se 3. lipnja. Jubilarno nacionalno hodočašće u Rim planirano je za razdoblje od 5. do 12. listopada, dok će jesensko redovito, 71. zasjedanje HBK-a biti održano od 21. do 23. listopada.

Na kraju prvoga dana zasjedanja, biskupi su slavili misno slavlje u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu, koje je predvodio apostolski nuncij u Saveznoj Republici Njemačkoj, nadbiskup Nikola Eterović. Na kraju mise, predsjednik HBK-a, nadbiskup Kutleša, u ime svih biskupa čestitao je predvoditelju slavlja 25. obljetnicu biskupskog služenja. Potom je uslijedilo predstavljanje knjige nadbiskupa Eterovića, Tiha moć. Diplomacija Svete Stolice, u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, kojem su nazočili svi članovi HBK-a.

U katedrali će istoga dana biti održan koncert u 18 sati, na kojem će nastupiti glazbeni orkestar grada Aradeo (Italija) i skadarski puhački orkestar.

Osim misnoga slavlja i koncerta, vjernici će sudjelovati i na molitvenom bdjenju, koje će biti održano u petak 15. studenoga 2024. s početkom u 18 sati u crkvi sv. Franje u Gjuhadolu.

Misa zahvalnica za proglašenje blaženim fra Alojzija bit će u nedjelju 17. studenoga 2024. u skadarskoj katedrali.

Molitva blaženom fra Alojziju Paliću

Gospodine Bože, ti si blaženoga fra Alojzija pozvao da ti služi kao svećenik u savršenstvu redovničkoga života. On je ljubav i vjernost prema tebi posvjedočio mučeničkom krvlju. Daj da sveta Crkva ovoga tvoga blaženika ubroji među svete tvoje da i mi po njegovu zagovoru postignemo milost za koju te molimo (…) i vječno spasenje. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Životopis

Fra Joakim Jaki Gregov rođen je 5. rujna 1952. u Pašmanu, od oca Augustina i majke Petrice rođene Grgin. Odrastao je u pobožnoj obitelji kovača, uz brata Radu i pokojnog brata fra Stjepana Gregova, dugogodišnjeg misionara u Argentini. Upravo je u očevoj kovačnici prvi put osjetio stvaralački poriv koji će ga kasnije odvesti prema kiparstvu.

Nakon završene Franjevačke klasične gimnazije u Splitu, 1972. stupa u Franjevački red. Studij filozofije i teologije završava 1980. u Splitu. Već tijekom studija pokazuje izraziti umjetnički talent, što ga 1981. vodi na Visoku školu dekorativnih umjetnosti u Rim, gdje studira kod kipara poput Bernarda Maria Ciaccie. Njegov prvi značajni kiparski rad „Pieta“ osvojio je prvu nagradu na međunarodnoj izložbi Biennale del Lazio.

Životni put vodio ga je kroz različite službe: od misionara u Kanadi (Montreal, crkva sv. Nikole Tavelića) i SAD-u (1985. – 1991.), preko kapelana Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata, do gvardijana Franjevačkog samostana na Hvaru (1999. – 2003.). Za svoj doprinos tijekom rata odlikovan je činom zapovjednika bojnog broda.

Posljednje godine života proveo je na Hvaru, gdje je nastavio svoje umjetničko stvaralaštvo u samostanskom ateljeu. „Fra Joakim je ostavio neizbrisiv trag kao umjetnik i duhovnik. Njegova djela, od brončanih reljefa do monumentalnih sakralnih kompozicija, krase brojne crkve i sakralne prostore“, istaknuto je na mrežnoj stranici Provincije.

Dokumentarni film „Dva brata fratra“ autora Stipe Božića, koji govori o dvojici braće, pokojnima fra Stjepanu i fra Joakimu Gregovu, dostupan je na ovoj poveznici.

To vrijedi, naglasio je, za vlastito poimanje tih zajednica kao i za način na koji ih shvaćaju dijeceze i župe.

„U istoj mjeri, ne smije se očekivati od vjernika drugih jezika i obreda da se kao pridošlice jednostavno uključe u već postojeće mjesne crkvene strukture“, dodao je. Svi su vjernici, nastavio je, „u smislu participativne i sinodalne Crkve pozvani sudjelovati sa svojom odgovarajućom pozadinom i onim što im je važno i vrijedno, sa svojom duhovnošću i svojim crkveno-kulturološkim pečatom, preuzeti odgovornost i na taj način zajednički činiti lice mjesne Crkve“.

Nove smjernice, izrađene tijekom procesa koji je trajao tri godine, usmjerene su na daljnji razvoj dušobrižništva u pet vidova. Cilj je jačanje svjesti o univerzalnosti Crkve, omogućavanje vlastitog prostora kao i prostora za interkulturalno susretanje i poticanje interkulturalnih sposobnosti. Cilj je također jednakopravno sudjelovanje vjernika neovisno o podrijetlu, prenosi IKA.

Prema navodima Njemačke biskupske konferencije, u Njemačkoj živi oko 3,4 milijuna katoličkih vjernika sa stranim državljanstvom. Njihov udio u ukupnom broju katolika porastao je u razdoblju od 2015. do 2024. godine s 13,4 na 16,7 posto. U nekim biskupijama, gotovo polovica vjernika ima migracijsku pozadinu, što znači da je riječ o useljenicima ili potomcima useljenika. U njemačkim dijecezama djeluje oko 500 zajednica drugih jezika i obreda. Većinom je riječ o poljskim, talijanskim, hrvatskim, španjolskim i portugalskim zajednicama.

Uz vjernike drugih jezika koji pripadaju zapadnoj Crkvi, u Njemačkoj djeluju i zajednice dvanaest različitih istočnih Crkava koje su punom jedinstvu s Katoličkom crkvom, ali liturgiju slave po vlastitim obredima i imaju vlastiti pravni poredak. Prema navodima Njemačke biskupske konferencije, najveće u Njemačkoj zastupljene katoličke istočne Crkve su Ukrajinska grkokatolička Crkva i Kaldejska katolička Crkva kojoj je sjedište u Iraku.

„Nadalje, Božić bi trebao biti obilježen snažnom solidarnošću s ratnim stradalnicima. To bi se moglo učiniti, na primjer, kroz dobrotvorne akcije za potporu siromašnima i pružanje humanitarne pomoći“, istaknuo je.

Patrijarh Pizzaballa je izrazio nadu da će vjernici Božić moći slaviti bez ograničenja u svim crkvama u Svetoj Zemlji i Jordanu. Naime, 2023. godine proslava Božića u velikom dijelu regije bila je ograničena na vjerske obrede iz poštovanja prema žrtvama rata.

„Enciklika nas podsjeća da je Srce Isusovo izvor ljubavi, snaga koja nas potiče na ljubav i šalje nas braći i sestrama. Neka nas sve vodi radost i žar poslanja, kako bismo i sami svjedočili Kristovu ljubav u svijetu“, rekao je predsjednik HBK-a.

Osvrnuvši se na 16. opću redovitu skupštinu Biskupske sinode održanu u listopadu u Rimu, nadbiskup Kutleša naveo je nekoliko misli koje je papa Franjo izrekao u govoru i homiliji na završetku Sinode o sinodalnosti.

Spomenuo je da je Papa najavio kako ne planira objaviti postsinodsku apostolsku pobudnicu jer konačni tekst već sadrži „vrlo konkretne naznake“ za izbore koji uključuju cijelu crkvenu zajednicu. Podsjetio je da je Sveti Otac potaknuo članove Crkve da nikada ne budu kruti, nego da prihvaćaju sve ljude.

A u homiliji na završetku Sinode papa Franjo je upozorio da „Crkva koja sjedi, koja se gotovo nesvjesno povlači iz života i zatvara na rubove stvarnosti, jest Crkva koja riskira ostati slijepa i smjestiti se u vlastitu nelagodu. I ako sjedimo u svojoj sljepoći, i dalje nećemo vidjeti naše pastoralne obveze i mnoge probleme svijeta u kojem živimo.“ Sveti Otac posvijestio je da „Gospodin prolazi, Gospodin uvijek prolazi i staje da se pobrine za našu sljepoću. I lijepo je ako nas Sinoda potakne da budemo Crkva poput Bartimeja: zajednica učenika koji, kada čuju Gospodina kako prolazi, daju se probuditi snagom Evanđelja.“ Papa je naglasio također da: „Uvijek iznova, dok On prolazi, moramo slušati njegov poziv koji nas postavlja na noge i izvlači iz sljepoće. A onda ga ponovno početi slijediti.“

Nadbiskup Kutleša rekao je da su od proteklog zasjedanja imenovana i dvojica biskupa gospićko-senjski Marko Medo i kotorski mons. fra Mladen Vukšić. Zahvaljujući papi Franji na tom daru našoj Crkvi, nadbiskup Kutleša je novim biskupima izrazio dobrodošlicu u biskupski zbor, u kojemu će, kako je rekao, svojim darovima i zauzetošću obogatiti zajedništvo Crkve.

Predsjednik HBK-a najavio je da će teme zasjedanja, uz izvješće sa zasjedanja Biskupske sinode o sinodalnosti, obuhvaćati završne organizacijske pripreme za proslavu Svete jubilarne godine 2025. i obilježavanje 1100. obljetnice splitskih crkvenih sabora iz vremena hrvatskoga kralja Tomislava. Biskupi će razmotriti planove i rasporede događanja za 2025. godinu te kroz izvješća predsjednika pojedinih vijeća, odbora i ustanova biti upoznati s aktualnostima u djelovanju Biskupske konferencije. Biskupi će također razmotriti i druge teme koje se nameću kao posebno važne u ovom trenutku, osobito one koje se odnose na suočavanje s različitim društvenim i pastoralnim izazovima.

Nadbiskup Kutleša podsjetio je da će franjevac rodom iz Janjeva fra Alojzije Palić biti proglašen blaženim u subotu, 16. studenoga u Skadru. Izrazivši radost zbog proglašenja novog blaženika iz hrvatskog naroda, najavio je da će na beatifikaciji sudjelovati naši biskupi, svećenici i vjernici.

Tijekom zasjedanja, biskupi će sudjelovati na euharistijskom slavlju koje će u utorak u 18 sati u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca predvoditi apostolski nuncij u Saveznoj Republici Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović. Nakon mise, bit će predstavljena njegova knjiga „Tiha moć. Diplomacija Svete Stolice“, koja, kako je rekao nadbiskup Kutleša, pruža dubinski uvid u diplomaciju Svete Stolice i njezinu ulogu u međunarodnim odnosima.

Na plenarnom zasjedanju sudjeluju i delegat Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine banjolučki biskup Željko Majić, srijemski biskup Fabijan Svalina, a pridružit će im se i subotički biskup Ferenc Fazekas.

Izvješće sa zasjedanja bit će priopćeno na kraju zasjedanja, u četvrtak, 14. studenoga, na konferenciji za medije u 12 sati.

Nakon svete mise fra Zvonimir je govorio o porukama Kraljice Mira u Međugorju, ali i o najnovijoj odluci Vatikana kojom su priznati duhovni plodovi Međugorja – priopćio je portal dijaspora.hr.

Ovaj jedinstveni duhovni događaj okupio je više stotina hrvatskih vjernika, ali i štovatelja Kraljice Mira iz Chicaga i okolice koji su u svojoj sredini rado ugostili međugorskog župnika.

U nedjelju 3. studenoga fra Zvonimir je predvodio i svečanu pučku svetu misu u župi sv. Jeronima. Bogu smo zahvalni za ovaj dan i dar da je među nama još jednom zasjala prisutnost Kraljice Mira! Ona neka nas zagovara pred Bogom.

Vjernici Zagrebačke nadbiskupije za pomoć unesrećenima ukupno su prikupili 262.393,70 eura.

Zagrebačka nadbiskupija zahvaljuje svim vjernicima koji su nesebično sudjelovali u prikupljanju novčane pomoći.

Inicijativu je odobrio Odbor za protokol grada Vukovara, a povjerenici za pastoral mladih iz Zagreba, Splita i Osijeka, udruge SKAC-a, studentski kapelani i voditelji pastorala mladih će sudjelovati u projektu.

Na sudjelovanje se pozivaju mladi do 35 godina, a prijaviti se mogu putem obrasca.

Alojzije Palić, rođen je 14. travnja 1878. u Janjevu kao Matej, sin Tome Palića i Pauline rođene Đurić. U katoličkom okruženju mladom je Mateju došao i dar svećeničkog poziva, pa je tako u franjevački red stupio je 23. rujna 1896. i dobio redovničko ime Alojzije. Svoj studij filozofije Alojzije je završio u Skadru dok je teološko obrazovanje stekao u talijanskim gradovima Bologni i Parmi. Doživotne zavjete položio je 8. prosinca 1901., a za svećenika je zaređen 20. travnja 1902. u Parmi.

Nakon završenog studija vraća se u svoju provinciju gdje je od 1905. do 1907. bio župni vikar u Skadarskoj nadbiskupiji. Kasnije je djelovao i kao župnik, u Bazu (sjeverna Albanija) i Đakovici, gdje je bio i rektor hospicija, a od 1911. do 1913. u Peći i Glođanama. To je vrijeme, malo je reći, bilo izrazito turbulentno. U tijeku su balkanski ratovi, za vrijeme kojih su srpske i crnogorske vojne postrojbe počinile strašne zločine nad albanskim i drugim nesrpskim stanovništvom Kosova i Albanije, nad muslimanima i katolicima. Kao župnik u Glođanama fra Alojzije Palić suprotstavio se nasilnom pokrštavanju muslimana u okolnim selima, od strane pravoslavaca. Zbog toga je uhićen 4. ožujka 1913. godine, te je nekoliko dana proveo u zatvoru u Peći, gdje pretučen je i mučen, te prisiljavan odreći se svoga svećeništva i katoličke, kako bi prešao u pravoslavnu vjeru. 7. ožujka 1913., čak i prije suđenja, ubijen je od strane crnogorskih vojnika blizu sela Janoš. Odmah je pokopan, a tek nakon četiri mjeseca njegovo tijelo je nađeno i preneseno u crkvu u Zjumu, na jugozapadu Kosova. Svojom mučeničkom smrću ovaj je 35-godišnji fratar pokazao kako dati život za istinu Isusa Krista, nije lako, ali je to put kojim bi svaki kršćanin trebao ići, počevši od svakodnevne žrtve preko koje primamo obilje Božje milosti.

Nakon njegove smrti, kako to obično biva, nastupio je strah čak i od spominjanja imena mučenika. Tako je neprijatelj naizgled „pobijedio“. No svijetli lik fra Alojzija živio je u mislima i molitvama hrvatskih vjernika rodom iz Janjeva, a sâm proces za njegovu beatifikaciju započeo 2002. godine u Skadarskoj biskupiji, u okviru kauze 40 mučenika ubijenih zbog mržnje prema katoličkoj vjeri od 1913. do 1974. u Albaniji. Dana 5. studenoga 2016. u Skadru je beatificirano 38 albanskih mučenika, među kojima su i Hrvati fra Serafin Glasnović Kodić i don Anton Muzić. Zaseban proces za fra Alojzija nastavljen je 9. ožujka 2012. u Rimu. Papa Franjo odobrio je prefektu Dikasterija za kauze svetaca kardinalu Marcelu Semeraru 20. lipnja 2024. objavljivanje dekreta o mučeništvu iz mržnje prema vjeri sluge Božjega fra Alojzija Palića, a sâma beatifikacija održat će se u Skadru 16. studenog 2024. godine.

Treba naglasiti da iako je proces za proglašenje blaženim započet u Skadarskoj nadbiskupiji, glas o svetosti budućeg blaženika prisutan je i u nekim hrvatskim gradovima i naseljima, kao npr. u Kistanjama, gdje živi zajednica Hrvata doseljenih iz Janjeva. Neizostavno je za reći kako je molitva za proglašenje blaženim, uz ostale pobožnosti, bila itekako prisutna u ovoj obnovljenoj župi Zadarske nadbiskupije. Posebno je važan datum 7. ožujka 2004. godine kada je pok. mons. Nikola Dučkić predvodio misu u znaku svojevrsnog početka slavljenja i spominjanja mučeničke smrti fra Alojzija Palića i fra Serafina Glasnovića. Trodnevnu pripravu vodio je tadašnji župni vikar don Josip Dučkić, koji je narodu približio lik budućih blaženika. Mons. Nikola Dučkić uputio je 2005. godine nadbiskupu Ivanu Prenđi molbu da se za sluge Božje fra Alojzija i fra Serafina može širiti glas svetosti u župi Kistanje. Nadbiskup je molbu rado prihvatio, a u propovijedi koju je održao na misi spomena slugu Božjih (7. ožujka 2005.) rekao: “Oni ohrabruju našu vjeru i pokazuju da Božja riječ ima snagu. Ti su mučenici neprolazna baština našeg identiteta koji je može nestati i treba trajati dok god postojimo”. Tada je blagoslovljena i slika s likom Gospe Letničke i budućih blaženika.

Kao važan događaj treba istaknuti slavlje mise 7. ožujka 2010. koju je predvodio postulator iz Rima fra Giovangiuseppe Califano naglasivši u svojoj propovijedi kako postulator ne radi samo u Rimu: „nego pohađa i mjesta gdje se širi glas svetosti slugu Božjih fra Alojzija i fra Serafina. Ovdje u Kistanjama vidim da stvar ide pravim putem“. Don Josip Dučkić predao je tada postulatoru prikupljenu dokumentaciju svjedočanstava vjernika o njegovoj svetosti. Slijed svih ovih događaja detaljno je prikazan u knjizi Kistanje – Novo Janjevo, u članku don Josipa Dučkića. A o životu fra Alojzija Palića snimljen je 2016. i dokumentarni film „Svete vjere mučenici: hrvatski blaženici iz Janjeva i Vrnavokola“ redatelja i scenarista Bože Vodopije.

Zaključno, uskoro proglašenje fra Alojzija Palića blaženim simbolizira priznanje njegovog života ispunjenog vrlinama i odanošću Kristu, te gorljivom snagom za svjedočenjem Njegove ljubavi. I možemo se zapitati zašto je sve ovo važno? Jedan od odgovora mogle bi biti riječi sv. Ignacija Antiohijskog, mučenika: „Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hoću koji je za nas uskrsnuo“. Lik i zagovor budućeg blaženika može i nama pomoći u otkrivanju svjedočenja kakvo je potrebno danas. To je svjedočenje za istinu Isusa Krista, koji nam je svojom smrću i uskrsnućem darovao vječni život, za koji se svim snagama vrijedi boriti.

[1] Ratko Perić, Crkva na kamenu, XL. – br. 3, Mostar, 2019.

Apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Francis Assisi Chullikatt pridružio se biskupima tijekom prvog dijela zasjedanja. Na nekim dijelovima zasjedanja prisustvovali su apostolski vizitator za župu Međugorje mons. Aldo Cavalli i vrhbosanski nadbiskup u miru Vinko kard. Puljić.

U drugom dijelu zasjedanja biskupi su se osvrnuli na provedbu zaključaka donesenih na 90. plenarnom zasjedanju održanom u Banjoj Luci 16. i 17. srpnja.

Saslušali su izvješće svog izaslanika mons. Palića sa XVI. opće redovne skupštine Biskupske sinode održane u Rimu od 2. do 27. listopada koja se bavila temom: Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Spomenutim zasjedanjem završio je trogodišnji proces koji je započeo 2021. Biskup Palić u svome izvješću detaljno je prikazao sve faze zasjedanja objasnivši kako metodologiju rada tako i zaključke koji su objavljeni u završnom dokumentu. Govoreći o osobnim dojmovima naglasio je kako se cijela Sinoda tek na pravi način može doživjeti iznutra te kako ono što se čita po različitim medijskim napisima ponekad ne odgovara stvarnosti. „Sinoda je istinski izraz ljepote univerzalnosti Katoličke Crkve“ naglasio je mons. Palić te je svoje izvješće zaključio riječima: „Sinoda je završila, ali, zapravo, tek sada sve počinje“.

Biskupi su se osvrnuli i na prirodne nepogode koje su pogodile sjevernu Hercegovinu i središnju Bosnu te ponovno izrazili sućut i blizinu svima onima koji su izgubili članove svojih obitelji i svima koji su pretrpjeli materijalne štete. S tim u vezi razgovarali su o pomoći koju je uputila Katolička Crkva stradalim područjima preko svojih karitativnih organizacija te napomenuli kako će ta blizina i potpora ostati i u budućnosti.

Nadalje, razgovarali su o proslavi Jubileja – 2025 godina od rođenja Isusa Krista koji se obilježava na razini Opće Crkve. Isto tako dogovorili su se o obilježavanju velike obljetnice na područjima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Hrvatske biskupske konferencije – 1 100 godina od splitskih crkvenih sabora u vrijeme hrvatskoga kralja Tomislava.

Jedna od tema ovoga zasjedanja bilo je pitanje nekih običaja vezanih uz sprovode. Biskupi su naglasili kako se svećenici i vjernici imaju pridržavati isključivo crkvenih normi i ravnati se prema važećim odlukama Biskupske konferencije i dijecezanskih biskupa.

Glede nastupa klerika i drugih crkvenih službenika u medijima biskupi su razmotrili pojedine crkvene pravilnike koji reguliraju spomenuto pitanje te su pokrenuli postupak izrade jednog takvog dokumenta za područje BK-a BiH.

Dogovoreni su sljedeći termini zasjedanja BK-a tijekom 2025.: 20. i 21. ožujka u Mostaru koje će započeti večernjim misnim slavljem na svetkovinu Sv. Josipa 19. ožujka, u katedrali Marije Majke Crkve; 16. i 17. srpnja u Banjoj Luci koje će započeti 15. srpnja euharistijskim slavljem u katedrali Sv. Bonaventure te 3. i 4. studenog u Sarajevu koje će započeti 2. studenog zajedničkom euharistijom u katedrali Srca Isusova.

Središnje euharistijsko slavlje u okviru Tjedna solidarnosti 2025. bit će 23. ožujka u župnoj crkvi Sv. Antuna Padovanskog u Žepču. Susret članova BK-a BiH s članovima Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica u Bosni i Hercegovini održat će se 26. ožujka. Isti dan bit će susret biskupa s franjevačkim provincijalima. XII. Međudekanski susret u Bosni i Hercegovini bit će 27. ožujka u Nadbiskupijskom sjemeništu Petar Barbarić u Travniku, 4. lipnja u Tomislavgradu bit će upriličen susret svih svećenika koji djeluju u Bosni i Hercegovini na koji su pozvani i svi ostali svećenici podrijetlom iz BiH. Proslava 1100. obljetnice splitskih crkvenih sabora u vrijeme hrvatskoga kralja Tomislava bit će upriličena 5. srpnja euharistijskim slavljem u Tomislavgradu. Osmi Obiteljski dan u Bosni i Hercegovini bit će proslavljen 27. srpnja u Kupresu, a započet će misom uočnicom 26. srpnja. Dan Medija bit će obilježen 28. rujna, javlja KTA.

Podsjetimo još kako su u nedjelju, 3. studenog biskupi slavili misu u katedrali Srca Isusova, a u ponedjeljak, 4. studenog u kapeli Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa te se susreli s bogoslovnom zajednicom.

Don Rokova oproštajna sveta misa sinoć održana bila je prilika za brojne Solinjane da se pozdrave s omiljenim župnikom, a mnoge tješi da ne odlazi daleko. Sinoć se jedva ‘branio‘ od dobrih želja i poruka, koje su nakon mise nastavile pristizati i na društvenim mrežama kojima ovaj svećenik rado komunicira.

- Legenda, uvik bez dlake na jeziku i pun žara

- Trogir nije daleko

- Don Roku sretno i blagoslovljeno sve bilo.... Tužna sam što ide, falit će mi, a vjerujem i drugima....jer prolaziti s njime klanjanje svaki ponedjeljak je nešto što se ne doživi tako često. Njegove riči koje su izlazile iz srca i duše nikada neću zaboraviti... Toliko su mi puta dale snagu za bolje sutra.... Hvala ti, don Roko

- Bas mi je žao. Nekako se prečesto ovde u Solinu mijenjaju svećenici. Taman se lipo navikneš ... oni odu ća. Falit će don Roko, bio je poseban i znao je sa svojom propovijedi me doslovno fiksirat.

- Dragi don Roko, sretno i blagoslovljeno! Falit ćete puno i Vaše propovidi koje su dirale i podizale puno ljudi kao i mene osobno! Trogir je dobio velikog duhovnika i propovjednika,a Solin nažalost izgubio! Neka Vas prati Božji blagoslov i da snage da i dalje ustrajete na svom pastoralnom putu...

Riječi su to koje su na društvenim mrežama brojni solinski vjernici uputili don Roku Kaštelanu, a s njim se oprostio i Papa band koji je često, pa tako i sinoć, bio glazbena kulisa na njegovim misama.

- Dragi don Roko, od srca Vam zahvaljujemo na tome što ste nam bili duhovnik i oslonac kroz sve ove godine. Vaše riječi, podrška i prisutnost značili su nam više nego što možemo izraziti. Hvala Vam što ste uvijek bili tu za nas i što ste svojim vođenjem obogatili naše živote. Neka Vas Gospodin blagoslovi za sve što činite!

Don Roko im je, pak, jutros preko Facebooka poručio da će sve biti dobro...

Don Roko Kaštelan nikada nije skrivao svoj put od najgoreg učenika u razredu, strastvenog Torcidaša pa sve do svećenika koji živi svoju vjeru i svojim primjerom želi pomoći svakome kome je milost Božja potrebna. Više puta ispričao je svoju priču. Priča je to osobe koja je prošla kroz brojne poteškoće u školovanju i mladosti, koja svjedoči o borbi s depresivnim osjećajima, usamljenosti i unutarnjim mrakom. Iako su ga kroz mladost pratile optužbe i neugodne situacije, usprkos pritiscima iz okoline, suočavao se s osobnim izazovima pokušavajući pronaći put u svijetu punom nasilja i autodestrukcije. Opušten u društvu i omiljen zbog svoje karizme, suočavao se s prazninom. Tek kroz unutarnje preispitivanje, došao je do odluke o promjeni životnog smjera.

Nakon dramatične spoznaje tijekom jednog od noćnih izlazaka, odlučio je odbaciti svoje prijašnje ponašanje i posvetiti se vjeri i duhovnom rastu. Redovno pohađanje mise i molitva, posebno za vrijeme cjelonoćnih klanjanja, donijeli su mu osjećaj sigurnosti i unutarnji mir. Iako su mu se mnogi iz okoline isprva podsmjehivali, njegova nova posvećenost Crkvi i duhovni mir koji je pronašao postupno su mu donijeli osjećaj ispunjenja. S vremenom je stekao podršku obitelji i prijatelja, dok je odlučnost da ostane u kontaktu s bivšim prijateljima pokazala koliko je ostao vjeran onima koji su mu bili važni.

U svom uvodnom obraćanju, gvardijan fra Bono je istaknuo kako proslava ovako velikog jubileja pokazuje primjer ustrajnosti i žrtve, posebice u vremenima kada nije bilo lako djelovati kao redovnica. „Ona je jedna od mnogih sestara koje su djelovale na župama, vodile kućanstva na župama, ali i radile razne poslove u bivšem sustavu jer su bile raspršene i nisu imale gdje živjeti nakon što su nam kuće oduzete“, kazao je, uz ostalo, fra Bono, prenosi bosnasrebrena.ba.

U nadahnutoj propovijedi župnik je progovorio o simbolici broja 60. Spomenuo je i ključne riječi u životu svakog redovnika, koje je školska sestra franjevka Patricija hrabro izgovarala i upotpunjavala djelima. Životni put usporedio je s maratonom – zadnja dionica najviše boli, nosi najviše tereta i potiče na stalno preispitivanje. „Zato je bitno svoje posljednje uporište naći u Bogu, kako bismo stišali sve svoje nemire, nervoze, gorčine i zajedljivosti“, zaključio je fra Bono.

Na kraju, uz gvardijanovu zahvalu, govor u ime obitelji s. Patricije izrekla je Jagoda Tomić Ključević. Potom su svi zajedno otpjevali himan Tebe Boga hvalimo i primili završni blagoslov.

U euharistijskom slavlju, odnosno svetopisamskim čitanjima posebno je sudjelovala rodbina s. Patricije, a sv. misu animirao je župni zbor.

“Od danas (30. listopada) do 7. studenoga proglašavam i određujem poziv na molitvu i post po nakani za Župu i vaše fratre samostana Svetog Duha i našu redovničku zajednicu franjevca konventualaca”, napisao je Lotar.

Što se tiče molitve, preporučena je devetnica Krvi Kristovoj, Božjem milosrđu ili Majci Božjoj koja razvezuje čvorove “ili koja druga molitva po izboru”.

Što se tiče posta, preporučen je post o kruhu i vodi “ili bilo koja druga varijanta posta, odricanja ili pokore” u skladu s dobi i zdravstvenim stanjem vjernika.

Podsjetimo, provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić, u srijedu 16. listopada 2024. godine donio je odluku o privremenoj mjeri zabrane javnog vršenja svećeničke službe za jednog franjevca nakon obavijesti o mogućem kaznenom djelu.

FOTO: Dubrovačka biskupija

Tom prilikom biskup Glasnović je kazao kako oblik pustinjačkog poziva u Crkvi priznaje još Zakonik kanonskog prava u kanonu br. 603, a smjernice je dao crkveni dokument „Pustinjački oblik života u mjesnoj Crkvi. Ponam in deserto viam (Iz 43, 19)“ koji je objavio Dikasterij za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života 2021. godine. U Smjernicama, među ostalim, piše: „’Napravit ću put u pustinji’ (Iz 43, 19). Ovaj Prorokov stih nudi nam sugestivan pustinjački obzor koji je drag imaginarij pustinjačkog života te istovremeno doziva u sjećanje metaforu puta koji Bog utire i po kojemu učenik kreće u potragu za Njegovim licem. Od Istoka do Zapada kršćansku tradiciju prožima blistava prisutnost muškaraca i žena koji su posebnom radikalnošću živjeli prisnije nasljedovanje Krista u pustinjačkom obliku života.“

Također je govorio o životu i teškoćama na životnom putu sv. Terezije Avilske, jedne od četiri crkvene naučiteljice od ukupno 37 naučitelja i naučiteljica Crkve.

S obzirom na to da je s. Maja Pavla već bila položila doživotne zavjete za nju se, nakon višegodišnjeg probnog razdoblja, radilo o prijelazu u pustinjački oblik života kroz pustinjačko posvećenje i obnovljene zavjete koje je prihvatio biskup Glasnović prema Životnom pravilu koje joj je odobrio.

Prva pustinjakinja Dubrovačke biskupije živi pustinjački poziv u duhovnoj tradiciji Karmela i otajstvu Božjeg Milosrđa. Gora Karmel (Božji vrt, vinograd) čuva spomen na Gospu Karmelsku i svetog proroka Iliju, gorljivog svjedoka pravoga Boga. Njegovi proročki sinovi i pustinjaci na Karmelu nastavili su duhovnu tradiciju samotnog traženja Boga u poslušnosti Njegovoj Riječi, trajnoj molitvi, duhovnom boju i proročkom svjedočenju.

Biskupijsko pustinjaštvo snažnije naglašava pustinjački put pojedinca te svaki pustinjak ima priliku izraziti vlastitosti svoga puta u Životnom pravilu (Regula vitae ili Ratio vivendi) koje odobrava biskup i koje se obvezuje živjeti pod njegovom pratnjom. Navedeni dokument objašnjava da Životno pravilo „predstavlja duhovne i normativne sastavnice specifičnog pozivskog identiteta pustinjaka te služi čuvanju dara poziva primljenog od Gospodina i odlučnog stremljenja ka savršenstvu ljubavi“.

Pustinjački život primarno je obilježen šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom Bogu na slavu i za spasenje svijeta. Istovremeno ne isključuje upućenost na druge, milosrđe i dijeljenje duhovnih plodova kontemplacije, npr. kroz duhovno gostoprimstvo, prigodno svjedočenje i navještaj, ali to ostvaruje na način i u mjeri koji se skladno ugrađuju u intenzivni život molitve i šutnje samoće pustinjaka. O tome svjedoče brojni primjeri pustinjaka u prošlosti i u novije vrijeme. Također u povijesti pustinjačkog puta zasvjedočeno je i diskretno njegovanje zajedničkih duhovnih obilježja, uzajamno pomaganje i suradnja između pustinjaka, u čemu se prepoznaje i pustinja Karmel Božjeg Milosrđa.

U koncelebraciji je bilo 40-ak svećenika među kojima: provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, tajnik Apostolske nuncijature u BiH mons. Javier Camañes-Forés, odgojitelji i profesori budućih đakona i drugi svećenici. Na Misnom slavlju sudjelovali su roditelji, braća, sestre i rodbina ređenika, kolege bogoslovi i studenti, redovnice raznih družbi i drugi vjernici.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Vukšić pozdravio je sve okupljene, na poseban način ređenike, te kazao da će se pod misom moliti za njih, na nakanu da ih „dragi Bog blagoslovi kako bi vaše služenje narodu Božjem, na slavu Božju i na spasenje ljudskih duša svakim danom sve više napredovalo i raslo, vama na radost i na vaše spasenje i spasenje ljudi.“

Nakon naviještene Božje riječi uslijedilo je predstavljanje kandidata. Na pitanja nadbiskupa reditelja o spremnosti vršenja đakonske službe sva sedmorica kandidata su izrazila svoju spremnost.

Na početku prigodne propovijedi nadbiskup Tomo kazao je da je ređenje novih službenika oltara i navjestitelja Riječi Božje uvijek velika radost za svaku biskupijsku i redovničku zajednicu. „No, taj svečani događaj, svaki put kad se zbiva, posljedica je također odluke i izbora konkretne osobe koja je, surađujući s milošću Božjom i posvema slobodno odgovarajući na inicijativu i poziv od Boga, izabrala biti ponizni sluga i posrednik Božjih sredstava spasenja, glasnik njegove Riječi i nauka, djelitelj svih ostalih darova i blagoslova koje Božja providnost, po zaslugama Isusa Krista spasitelja svijeta, nudi svima kao sredstva za čuvanje duhovnoga zdravlja na putu spasenja“, posvijestio je pastir Crkve vrhbosanske dodavši da se cijela Crkva raduje s današnjim kandidatima koji primaju prvi stupanj svetoga reda na svom putu prema svećeništvu.

Progovorio je potom o đakonskoj službi te podsjetio da zabilješke o njoj, kao već postojećoj u Crkvi, postoje na stranicama Svetoga Pisma. „Tako se, na primjer, na početku Poslanice Filipljanima, za koju bibličari kažu da je napisana 62. godine, čitaju riječi: Pavao i Timotej, sluge Krista Isusa, svima svetima u Kristu Isusu koji su u Filipima, s nadglednicima (σὺν ἐπισκόποις) i poslužiteljima (καὶ διακόνοις). Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! (Fil 1,1-2)“, kazao je nadbiskup Vukšić.

Podsjetio je da se u crkvenoj tradiciji kao prvo ređenje đakona obično smatra događaj koji je opisan u Djelima apostolskim, a zbio se u Jeruzalemu u prvim godinama apostolskoga djelovanja. „Naime, iako se kršćanska zajednica u tom ranom vremenu Crkve, koje je poznato i kao jeruzalemsko razdoblje, još uvijek sastojala uglavnom od obraćenika sa židovske vjere, ipak su među njima bile prepoznatljive dvije grupe. Ustvari, jedni su bili obraćenici sa židovstva a dolazili su iz grčke kulture i govorili grčkim jezikom, i vjerojatno su bili u manjini, a drugi su bili domaći ljudi, židovskoga jezika i kulture, te je među te dvije kulturološke i jezične grupe iste kršćanske zajednice dolazilo do nesporazuma zbog toga što je manjinska grupa smatrala da su u svagdanjoj brizi bile zanemarene osobe u potrebi iz njihova kruga“, rekao je nadbiskup Tomo dodavši da su okolnosti, koje su nastale u jeruzalemskoj zajednici i koje su onemogućavale apostole da se posvema posvete službi koju im je Isus povjerio, zahtijevale njihovu reakciju i rješenje. "Zato: 'Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi' (Dj 6,2-4)“, podsjetio je nadbiskup Vukšić.

„Danas je pred nama također sedam muževa: Marin, Dario, Driton, Anton, Tonči, Matej i Tomislav. Vjerujemo na dobru glasu i punih Duha i mudrosti koje ćemo postaviti u đakonsku službu“, kazao je mons. Vukšić.

Progovorio je potom o posvetnoj molitvi, koja se u ime Crkve izgovara nad njima ovoga dana, po zagovoru prve sedmorice đakona. Podsjetio je da će u njoj biti spomenuto da su na početku Crkve Isusovi apostoli izabrali sedmoricu da im pomažu u svakidašnjoj službi, a nakon izbora, povjerili im da poslužuju te su obred ređenja izveli izgovaranjem molitve i polaganjem ruku.

Svoju propovijed nadbiskup Vukšić zaključio je poticajem kandidatima za đakonat: „Neka vaš primjer i ponašanje potiču ljude da vas nasljeduju. Budite uvijek jaki i ostanite nepokolebljivi u Kristu. Neka vas ispravna savjest uvijek ima razloga hvaliti. Nasljedujte Krista koji je došao svima služiti na putu spasenja. Tako će i za vas vrijediti biblijske riječi da „oni koji dobro obavljaju [đakonsku] službu, stječu častan položaj i veliku smjelost u vjeri, vjeri u Isusu Kristu“ (1 Tim 3,8-13).

Kandidati za đakonat izrazili su svoju spremnost prihvatiti posvećeno beženstvo, obdržavati bogoslužje časova i poštovanje i poslušnost. Dok je cijela zajednica molila litanije Svih svetih, đakoni su ležali prostrti na tlo, nakon čega je nadbiskup Vukšić položio ruke na svakog od kandidata te izmolio posvetnu molitvu. Potom su župnici župa iz kojih dolaze novozaređeni đakoni pomogli đakonima obući službenu liturgijsku odjeću: štolu, koja je znak dostojanstva i vlasti, i dalmatiku, simbol spasenja, radosti i pravednosti. Nakon što su đakoni, primajući evanđelistar, obećali naviještati Božju riječ, cijela kršćanska zajednica izmolila je Vjerovanje, a đakoni su pristupili oltaru posluživati u skladu sa svojom službom.

Na kraju Misnog slavlja nadbiskup Vukšić je zaređenim đakonima uputio riječi ohrabrenja i podijelio potvrde o đakonskom ređenju.

Za đakone su zaređeni:

Marin Petrović, sin Željka i Ljerke rođ. Šakota, dolazi iz župe Presvetog Srca Isusova Prozor. Rođen je 28. kolovoza 2000. u Mostaru. Sakrament krštenja primio je 25. studenoga 2000., a svetu potvrdu 17. svibnja 2015. Među kandidate za đakonat i prezbiterat primljen je 25. ožujka 2022. Službu čitača primio je 25. ožujka 2023., a službu akolite 25. ožujka 2024., obje u nazočnosti poglavara i bogoslovske zajednice. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu 26. rujna 2024.

Fra Driton Hajdaraj, sin Tunë i Shkurte rođ. Biblekaj, dolazi iz župe Rođenja BDM Bec na Kosovu. Rođen je 22. prosinca 1990. u Đakovici (Kosovo). Kršten je i krizman u župi Glođane na Kosovu. Opću gimnaziju završio u Prizrenu (2010). U postulaturu u samostan u Laç u Albaniji ušao je 2015. Godinu novicijata proveo je u samostanu u Lezhë (Albanija). Primio je službe lektorata i akolitata. Svečane zavjete položio 6. listopada 2024. u Bugojnu. Filozofsko-teološki studij započeo na Teološkom institutu u Skadru, a završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu u lipnju 2024.

Fra Anton Selitaj, sin Nikollë i Marije rođ. Mirdita, dolazi iz župe Sv. Ivana Krstitelja Zllakuqan (Zlokućane) na Kosovu. Rođen je 22. listopada 1990. u Klinë (Kosovo). Kršten je i krizman u župi Zllakugan (Zlokućane) na Kosovu. Završio je Srednju tehničku školu u Klinë (2013). U postulaturu u Bajzë u Albaniji ušao je 2017. Godinu novicijata proveo je u samostanu u Lezhë (Albanija). Primio je službe lektorata i akolitata. Svečane zavjete položio 6. listopada 2024. u Bugojnu. Filozofsko-teološki studij započeo na Teološkom institutu u Skadru, a završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu u lipnju 2024.

Fra Tonči Šarić, sin Pere i Matije rođ. Sučić, dolazi iz župe Sv. Franje Asiškog Bila kod Livna. Rođen je 3. lipnja 1995. u Livnu. Kršten je i krizman u župi Bila. Srednju ekonomsku školu završio u Zagrebu, te tri godine na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, nakon čega se odlučio za franjevački poziv. Postulaturu je završio u Visokom, a novicijat u samostanu na Gorici u Livnu. Primio je službe lektorata i akolitata. Svečane zavjete položio 6. listopada 2024. u Bugojnu. Filozofsko-teološki studij završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu u lipnju 2024.

Fra Matej Juričević, sin Nike i Josipe rođ. Zeko, dolazi iz župe Uznesenja BDM Uskoplje. Rođen je 23. rujna 1998. u Livnu. Kršten je i te krizman u župi Uskoplje. Opću gimnaziju završio u Uskoplju, a nakon toga se odlučio za franjevački poziv. Postulaturu je završio u Visokom, a novicijat u samostanu na Gorici u Livnu. Primio je službe lektorata i akolitata. Svečane zavjete položio 6. listopada 2024. u Bugojnu. Filozofsko-teološki studij završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu u lipnju 2024.

Fra Dario Laštro, sin Nikice i Danijele rođ. Sobolj, dolazi iz župe Sv. Ante Padovanskog Busovača. Rođen je 7. listopada 1999. u Splitu, a kršten je i krizman u župi Busovača. Nakon osnovne škole ušao je u visočko sjemenište te maturirao na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji 2018. Novicijat je proveo u samostanu na Gorici u Livnu. Primio je službe lektorata i akolitata. Svečane zavjete položio 6. listopada 2024. u Bugojnu. Filozofsko-teološki studij završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu u lipnju 2024.

Fra Tomislav Vidović, sin Ljubana i Marice rođ. Novaković, dolazi iz župe Sv. Ante Padovanskog Bugojno. Rođen je 14. ožujka 2000. u Livnu. Kršten je i krizman u župi Bugojno. Tri godine srednje škole proveo je u visočkom sjemeništu, a maturirao je 2018. u Kiseljaku. Novicijat je proveo u samostanu na Gorici u Livnu. Primio je službe lektorata i akolitata. Svečane zavjete položio 6. listopada 2024. u Bugojnu. Filozofsko-teološki studij završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu u lipnju 2024.

Misu su koncelebrirali apostolski vizitator za župu Međugorje nadbiskup Aldo Cavalli, novoimenovani kotorski biskup mons. Mladen Vukšić, generalni vikar hercegovačkih biskupija mons. Nikola Menalo, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš te više od 30 svećenika.

Euharistijskom slavlju nazočili su brojni vjernici, rodbina i prijatelji ređenika. Misno slavlje pjesmom su pratili katedralni zbor „Marija“ i zbor „Sv. Cecilija“ iz mostarske Župe sv. Petra i Pavla kojima je dirigirao maestro don Dragan Filipović uz orguljsku pratnju Drage Solde.

Na početku misnog slavlja biskup Palić pozvao je sve da ujedine svoje molitve za te mlade ljude da onu milost koju će primiti sakramentom svetoga reda đakonata u svome životu žive u potpunosti.

U homiliji biskup je istaknuo da su se okupili u katedrali kako bi za đakone zaredili petoricu mladića. „Oni svi žele raditi za Crkvu. Oni su napisali svoje molbe da žele slobodno i bez prisile primiti sveti red đakonata i da u toj istoj slobodi prihvaćaju obveze koje iz toga proizlaze. Evo ih danas pred nama u ovome sakramentalnom činu ređenja. Ovo je prigoda zahvaliti njihovim obiteljima iz kojih su niknuli, ali i svim njihovim odgojiteljima i onima koji su ih pratili do njihova rasta i sazrijevanja. Prije nekoliko trenutaka oni su izrazili svoju želju djelovati za Crkvu rekavši ‘Evo me!’ Nakon ulaska u đakonat ovi će mladići biti poslani sa zadaćom i postat će trajni radnici u vinogradu Gospodnjem u Crkvi“, rekao je biskup.

„Vjerujem da vam je već kroz proces formacije postalo toliko jasno da znate i prihvaćate činjenicu da se u svemu onome što ćete od danas raditi ne radi o plaći jer ono što prihvaćate nije posao nego poziv i načelo života u kojem radno vrijeme traje 24 sata. Za nekoliko trenutaka javno ćete izreći svoju odluku da ste spremi preuzeti službu đakonata i biti posvećeni za službu Crkve po polaganju mojih ruku i dara Duha Svetoga. Po primanju svetoga reda ne postajete privatni obrtnici nego postajete duboko otajstveno povezani s Kristom koji vas je pozvao, s biskupom koji vam je podijelio ovaj sveti red, s prezbiterijem na kojemu ćete djelovati kao i s Božjim narodom kojemu ćete biti poslani. Nastojte iz dana u dan rasti u ovoj povezanosti jer bez njegovanja te povezanosti nećete biti sposobni u potpunosti živjeti svoj đakonat i ako Bog da svoje svećeništvo”, kazao je u homiliji biskup Palić.

Nakon što su biskupu obećali ponizno služenje Bogu, propovijedanje vjere, život u celibatu, molitvu i služenje časova te poslušnost dijecezanskom biskupu, đakoni su se prostrli pred oltarom iskazujući tako poštovanje prema Bogu i svetom redu kojega primaju. Biskup je polaganjem ruku i posvetnom molitvom kandidatima podijelio sakrament svetoga reda đakonata. Potom su novozaređeni đakoni obukli službenu liturgijsku odjeću. Na kraju obreda, đakoni su primili evanđelistar iz biskupovih ruku te s njim izmijenili cjelov mira, a potom su pristupili služenju kod oltara.

Na kraju euharistije generalni vikar don Nikola čestitao je ređenicima i njihovim obiteljima kao i svima onima koji su ih pratili na putu do oltara..

Rekavši kako je i danas aktualna ona Isusova u kojoj kaže da je žetva velika, a radnika malo, nadbiskup Križić je na početku istaknuo: „Svaki od ovih kandidata, kao i svaki svećenik, plod je nečijih molitava, (…) stoga koliko imamo potrebu molitve za nova duhovna zvana, još i više imamo potrebu molitve za one koji su se odazvali da ostanu Isusu vjerni“.

U slavlju je sudjelovalo više od 60 svećenika predvođenih nadbiskupom Križićem, provincijalima fra Markom Mršom i fra Tomislavom Šankom, generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Franjom Frankopanom Velićem te odgojiteljima i magistrima bogoslova koji su pred nadbiskupom zajamčili da su kandidati prikladni za đakonsku službu. Liturgijsko pjevanje animirao je mješoviti župni zbor Župe Gospe Sinjske, a franjevački bogoslovi su ministrirali. Prije homilije ređenici su glasno izrekli svoj: „Evo me“ Gospodinu, a potom su, odgovorivši na pitanja o dužnostima đakonata, u nadbiskupove ruke izrekli obećanje poslušnosti i poštovanja nadbiskupu i njegovim nasljednicima te redovničkim ordinarijima.

Nadbiskup Križić u propovijedi je u prvom redu istaknuo povijesnu i duhovnu važnost đakonske službe koja seže sve do prvih dana Crkve te podsjetio na uspostavu đakonata o kojoj pišu Djela apostolska. Naime, prva Crkva bila je jako osjetljiva na svoje najugroženije članove po uzoru na Isusa Krista koji je došao kao Božja utjeha onim najjadnijima te su njezini imućniji članovi na misu donosili priloge za siromašnu braću. Uvidjevši da, uslijed ljudskih slabosti članova zajednice, dolazi do nepravednoga dijeljenja dobara apostoli, koji su bili zauzeti oko navještaja, donose odluku da se odrede „ljudi na dobrom glasu i puni Duha Svetoga“ za služenje kod stolova. Premda je služba đakona u Crkvi najprije bila karitativne naravi ne može se izbjeći govor o njezinoj povezanosti s duhovnim radom jer siromasi nemaju potrebu samo kruha, već i ljubavi, dostojanstva, pažnje i utjehe. Posegnuvši za riječima Drugoga vatikanskoga sabora o đakonatu zapisanima u konstituciji „Lumen gentium“, mons. Križić prikazao je kako je danas đakonska služba prije svega usmjerena na sakramentalno i duhovno područje.

Slijedeći riječi sv. Polikarpa Koncil za đakone kaže: „Neka budu milosrdni, marljivi, hodajući po istini Gospodina, koji je postao sluga svih“. Pojašnjavajući te karakteristike koji đakoni moraju imati, nadbiskup je pojasnio kako biti milosrdan znači imati milo srce koje je otvoreno svima, a posebno ljudima patnje; biti marljiv znači biti zauzet, uslužan i dobroćudan; hodati po istini Gospodina znači biti poučljiv od Gospodina, tražiti njegovu volju i biti spreman odreći se svojih planova. Konačno, biti sluga svih kao Isus neizvedivo je bez jedne jače doze poniznosti, a Isus je u dvorani Posljednje večere pokazao kako je služenje u poniznosti u Božjim očima najveće.

„Nije ovo lako postignuće. Tu nam je cijelog života ratovati s našim egom“, istaknuo je nadbiskup i podsjetio kako su se i učenici među sobom borili tko je među njima najveći do iza prve euharistije, a potom opomenuo da je opasnost za ovako što prisutna tokom cijeloga života. Na kraju se nadbiskup obratio ređenicima podsjetivši ih kako je zajednica na čelu s odgovornima pratila njihov život i pripremanje za ovako svečani čin. Poručio im je kako su odgovorni ljudi Crkve u njima vidjeli ljude dostojne ovako velikog Božjeg povjerenja te izrazio vlastito uvjerenje da će uistinu ljudima biti svjedoci Božje ljubavi i brige za čovjeka. „I Isus ima povjerenje u vas. Trudite se da nikada ne razočarate Isusa u njegovu povjerenju jer on vas sigurno neće“, rekao je nadbiskup te propovijed zaključio riječima sv. Polikarpa koji je pun vedrine i mira mučenički umro odbivši odreći se Isusa koji u 86 godina njegova služenja Kristu Polikarpa nikada nije izdao. Nadbiskup je ređenicima zaželio vjernost kakvu je imao ovaj sveti mučenik i poručio: „Ako mu budete vjerni nećete se nikada razočarati i nećete nikada izgubiti radost i puninu života“.

Nakon homilije nadbiskup je polaganjem ruku i posvetnom molitvom kandidatima podijelio sakrament svetoga reda đakonata. Potom su novozaređeni đakoni obukli službeno liturgijsko ruho: štolu preko lijevoga ramena: znak dostojanstva i vlasti, i dalmatiku, simbol spasenja, radosti i pravednosti. Na kraju obreda, iz nadbiskupovih su ruku primili evanđelistar te s njime izmijenili cjelov mira, nakon čega su pristupili služenju kod oltara.

Prije blagoslova himnom „Tebe Boga hvalimo“ narod okupljen na slavlje dao je čast i hvalu Trojedinom Bogu, a potom je nadbiskup čestitao svim ređenicima, njihovim obiteljima i župama te udijelio svečani blagoslov nakon kojega je uslijedilo zajedničko fotografiranje.

Branimir Ivančić, sin Marinka i Filipe r. Lukač, rođen je 29. prosinca 2000. u Splitu. Dolazi iz Župe sv. Petra apostola u Kaštel Novom. Pastoralni praktikum dosad je vršio u Župi sv. Lovre u Trogiru. Ivan Silić, sin Ante i Marije r. Barić, rođen je 24. svibnja 1994. u Splitu, a dolazi iz Župe sv. Josipa na Mertojaku. Pastoralni praktikum vršio je u Župi Gospe od Zdravlja u Podstrani. Fra Oliver Marčinković, sin Marka i pok. Mare r. Adžaga, rođen je 22. lipnja 1986. u Stuttgartu. Dolazi iz Hrvatske katoličke zajednice bl. Alojzija Stepinca, a pastoralni praktikum vršit će u Župi Gospe od Zdravlja u Splitu. Fra Marko Plejić, sin Vitomira i Dragice r. Krletić, rođen je 22. siječnja 1989. u Splitu, a dolazi iz Župe Gospe od Otoka u Solinu. Pastoralni praktikum vršit će u Župi Gospe van Grada u Šibeniku. Fra Valentino Radaš, sin Mladena i Milene r. Klarica, rođen je 3. svibnja 1994. u Zagrebu. Dolazi iz Župe sv. Mihovila u Lišanima Ostrovičkim, a pastoralni praktikum vršit će u Župi sv. Ilije proroka u Metkoviću. Fra Benjamin Milković, sin Franje i Božice, r. Brkić, rođen je 6. prosinca 1995. u Karlovcu i dolazi iz Župe sv. Ivana Krstitelja u Crncu u Slavoniji. Pastoralni praktikum vršit će u Župi sv. Trojice na Poljudu u Splitu.

Kandidate za red đakonata predstavio je rektor Bogoslovije preč. Razum, nakon čega su desetorica dijecezanskih i osmorica redovničkih kandidata izrekli svoj “Evo me!”

U homiliji nadbiskup Kutleša osvrnuo se na naviješteno evanđelje istaknuvši da „Isus ne traži izvanredne sposobnosti, nego ljude koji su spremni predati svoje srce i život Bogu. U Evanđelju čitamo kako Isus poziva jednostavne ribare usred njihove svakodnevne zauzetosti poslom. Ova slika poziva i odgovora naglašava osobine učenika koje ih mogu učiniti radosnim svjedocima nade i Kristovim suradnicima u spasenju duša.“

Govoreći o trima ključnim osobinama: povjerenju, spremnosti na učenje i usmjerenosti k cilju, nadbiskup Kutleša je rekao da je povjerenje Isusov prvi zahtjev upućen onima koje poziva.

„Povjerenje je temelj svakog autentičnog odnosa, a Isus s božanskim autoritetom traži od svojih učenika da mu vjeruju, da se oslone na njegovo vodstvo i mudrost. Povjerenje je izvor vjernosti, otvorenosti i pouzdanosti. Kao što nitko ne može živjeti bez povjerenja u druge, tako ni naš odnos s Isusom ne može rasti bez povjerenja u njegov plan za nas“, rekao je nadbiskup Kutleša i poručio ređenicima da „povjerenje s kojim ste odgovorili na poziv morat ćete neprestano potvrđivati u svojoj službi, obnavljajući ga svakodnevno. Upravo u trenucima kriza i poteškoća povjerenje vas otvara kreposti nade.“

„Gospodin traži nasljedovatelje koji su spremni učiti, koji nisu toliko vezani uz svoje intelektualne predrasude ili kulturne norme da bi ih to spriječilo u rastu i spoznaji istine. Prvi učenici bili su ribari, a ne obrazovani teolozi, no upravo zbog toga bili su otvoreni za novost Kristova nauka. Krist im je ponudio ne samo znanje, već i iskustvo blizine u njegovoj službi. Ribari su ljudi koji su radeći svoj posao stekli vrline koje se pokazuju ključnima u poslanju učenika. To su, prije svega, strpljivost, ustrajnost, hrabrost, mudrost i poniznost“, naglasio je nadbiskup Kutleša.

Naglašavajući važnost usmjerenosti k cilju, nadbiskup Kutleša kazao je da „kao što sidro drži brod čvrsto na mjestu, tako nada drži dušu čvrstom i usmjerenom prema nebeskom cilju, unatoč olujama života“ te nadodao da „Isus ne poziva svoje učenike u neko zatvoreno zajedništvo s njim, već ih šalje da radosnu vijest spasenja navijeste svima. Njihovo poslanje je biti „ribari ljudi“, što znači preuzeti odgovornost za širenje Božje riječi, spašavanje duša i vođenje ljudi prema njihovom konačnom cilju. To je zadatak koji traži obilje nade i nepokolebljivu vjeru. Nada je potrebna kako bismo mogli vjerodostojno i privlačno svjedočiti vjeru i ljubav (…) kako bi vjera bila radosna, a ljubav oduševljena.“

Na kraju homilije nadbiskup Kutleša pozvao je ređenike na „vedru ustrajnost, jer znate komu ste povjerovali“ te da u ovoj godini đakonskog služenja razmatraju krepost nade i u njoj rastu.

Nakon homilije ređenici su dali obećanja, a zatim su položili svoje ruke u ruke nadbiskupa Kutleše i obećali mu vjernost i poslušnost. Uslijedila je prostracija ređenika i litanije svih svetih. Mons. Kutleša je zatim u šutnji položio ruke na glavu svakoga ređenika. Nakon polaganja ruku slijedila je posvetna molitva đakonskog ređenja, a đakoni su potom obukli liturgijsko ruho – štolu i dalmatiku, u čemu su im pomagali župnici i redovnički poglavari koji su ih pratili tijekom njihove formacije.

Đakoni su potom iz ruku Nadbiskupa primili evanđelje, nakon čega je uslijedio cjelov mira uz riječi „Mir tebi“, čime nadbiskup Kutleša đakone pozdravlja i prima za svoje suradnike. Nakon obreda ređenja nastavljeno je misno slavlje euharistijskom službom.

Sveti red đakonata primili su:

Za Zagrebačku nadbiskupiju:

- Dominik ČAUŠIĆ (Župa Bezgrešnog začeća BDM, Valpovo)
- Ivan ČUS (Župa sv. Nikole Tavelića, Zagreb – Kustošija)
- Matko FILIPOVIĆ (Župa sv. Nikole Tavelića, Zagreb – Kustošija)
- Krešimir HARAMIJA (Župa sv. Jurja, Plešivica)
- Ivan IVIČEK (Župa sv. Ane, Sveta Jana)
- Kristijan KOLONIĆ (Župa Dobrog Pastira, Brestje)
- Grgo MARKOVIĆ (Župa Bezgrešnog začeća BDM, Kučine)
- Franjo PIŠTELEK (Župa sv. Pavla apostola, Zagreb – Retkovec)
- Pavao PRUSINA (Župa sv. Antuna Padovanskog, Humac, BiH)
- Luka ŽEŽELJ (Župa sv. Dominika, Konjščina)

Za Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda:

- Fra Davor PALIĆ, OFM (Župa Uznesenja BDM, Zagreb – Stenjevec)

Za Hrvatsku provinciju sv. Jeronima franjevaca konventualaca:

- Fra Mateo VUJČIĆ, OFMConv. (Župa sv. Ivana Krstitelja, Pula)

Za Hrvatsku kapucinsku provinciju sv. Leopolda Bogdana Mandića:

- Fra Marko NEDIĆ, OFMCap. (Župa Uznesenja BDM, Tolisa, BiH)
- Fra Mislav ŠEBEČIĆ, OFMCap. (Župa sv. Leopolda B. Mandića, Zagreb – Dubrava)
- Fra Dario TOLIĆ, OFMCap. (Župa sv. Antuna Padovanskog, Sesvetska Sela)

Za Hrvatsku salezijansku provinciju svetog Ivana Bosca:

- Frano BEŠLIĆ, SDB (Župa Majke Božje Anđeoske, Sesvetska Sopnica)
- Ante BULAT, SDB (Župa sv. Mihovila arkanđela, Omiš)
- Tomislav ŠIMUNOVIĆ, SDB (Župa Velike Gospe, Rožat (Mokošica), Dubrovnik)

Župnik Perović zahvalio je svima koji su sudjelovali u događaju dolaska relikvije, koju je donio fra Josip, te je naglasio da je dolazak relikvije milosni dar za crkvu sv. Lucije, ali i za čitavi otok, jer podsjeća na svjedočanstvo života jednog od svetaca crkve, „čiji je život bio utjelovljenje poniznosti, ljubavi i služenja Bogu i onim bližnjima“. Molio je zagovor sv. Franje da ih nastavi pratiti, štititi, te da ih njegova ljubav prema Bogu i svakom čovjeku nadahnjuje da budu nositelji mira, dobrote i jednostavnosti baš kao što je to bio sv. Franjo.

Na kraju mise je uslijedilo osobno čašćenje relikvije.

Prije euharistije prisutni su molili pobožnost križnog puta.

Euharistijsko slavlje predslavio je tajnik Franjevačke provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri fra Pavle Ivić. U homiliji je vjernicima poručio da poput sv. Franje svoj život predaju Bogu, u siromaštvu i nenavezanosti, u čistoći duše i tijela te u poslušnosti Bogu i Crkvi.

Po završetku euharistijskog slavlja, okupljeni narod je molio ispred oltara pred relikvijom. Poslije molitve je uslijedio svečani blagoslov s relikvijom nakon kojeg su svećenici i puk pristupili relikviji dodirujući ju.

Poštivajući interes javnosti, provincija poziva medije da se prilikom izvještavanja o ovom događaju suzdrže od otkrivanja detalja mogućeg kaznenog djela kako bi poštivali sve zakonske odredbe i zaštitili sve dionike te civilnim vlastima omogućili provedbu sveobuhvatne istrage u čemu će imati punu podršku i suradnju cijele Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Budući da je fra Vladimir Vidović uz svećeničke, obnašao i brojne druge dužnosti unutar provincije te je bio definitor, predsjednik Uredničkog vijeća Veritasa i ravnatelj Doma sv. Antuna Padovanskog, iste će privremeno biti povjerene drugoj braći franjevcima.

Provincija ovom prigodom izražava žaljenje radi cijeloga slučaja, nudi ispriku ukoliko se istragom i postupkom utvrdi kaznena odgovornost fra Vladimira Vidovića, javlja IKA.

U svojoj izjavi, 31 potpisnik – uključujući Norveško katoličko biskupsko vijeće, Norveško luteransko misionarsko društvo, Foursquare Norveška i Value Alliance – ističu da postoje „samo dva biološka spola: muški i ženski. O spolu osobe odlučuje se u trenutku začeća.“

„Ideja da postoji subjektivni spol i samoizabrani 'rodni identitet' koji je slobodno odabran i utemeljen na osjećajima, rezultat je ideologije i nema temelja u biologiji ili znanosti“, stoji u izjavi.

Sve više glasova protiv zaglupljujuće ideologije

Posljednjih su godina u mnogim zemljama vlasti promicale rodnu ideologiju mladim studentima. Potpisnici u svom pismu opisuju kao „izuzetno problematično… suočiti djecu i mlade u učionicama s idejom da postoje 'dječaci, djevojčice i drugi spolovi'“.

„Taj utjecaj može dovesti do zbunjenosti, nesigurnosti i destruktivnih životnih izbora za mnogu djecu i mlade“, ističe se.

Također, u izjavi se tvrdi da „državna tijela i javne vlasti zlorabe svoj mandat i moć kada pokušavaju izvršiti pritisak na građane i organizacije da se prilagode 'queer teoriji' u vezi s rodom, seksualnošću i brakom“.

Uz kritike rodne ideologije, izjava također kritizira umjetnu oplodnju i surogat majčinstvo, nazivajući njihovu upotrebu „kršenjem Božje kreativne volje i prava djeteta“.

„Ljudsko je biće nastalo od jajne stanice žene i spermija muškarca“, kaže se. „Ni majka ni otac ni drugi članovi obitelji nisu nepotrebni ili suvišni u životu djeteta.“

Potpisnici navode da su „protiv nasilništva i isključivanja, manipulacije i prisile, uznemiravanja i mržnje, ostracizma i nasilja u svim oblicima“, ali poručuju da „neće činiti nikakve ustupke nauštrb biblijskih istina, čak ni ako su ove istine su u sukobu s političkim smjernicama ili trenutnim društvenim trendovima“.

„Vjerujemo kako mnogo toga što je poznato pod modernim pojmovima 'rodna raznolikost' i 'seksualna raznolikost' nije utemeljeno na medicinskom znanju i prirodnim znanostima... Ova rodna ideologija također je nespojiva s našom kršćanskom vjerom i razumijevanjem stvarnosti“, ističe se u izjavi.

„Kršćanska antropološka vizija“

U intervjuu za CNA Deutsch, trondheimski biskup Erik Varden, predsjedavajući Nordijske biskupske konferencije, rekao je da se pozadina deklaracije temelji na teologiji koja stoji iza slične deklaracije o braku iz 2016. koju je potpisalo oko 30 norveških kršćanskih skupina.

“[Važno je] pokazati da je kršćanska antropološka vizija, njena vizija onoga što je osoba, što znači biti žena ili muškarac, u skladu s empirijskim podacima“, istaknuo je biskup te dodao: „Kršćansko shvaćanje života je izrazito konkretno… Pokušaj prilagoditi stvarnost na temelju osobne percepcije riskantan je pothvat, osobito kada počinje davati nemoguća obećanja ranjivima, usamljenima i povrijeđenima.“

Potpisnici „nemaju iluzija o složenosti ljudskog života i odnosa“, ali žele „suosjećajno i kreativno popratiti složene situacije“.

Mons. Varden je primijetio da sve veći broj ljudi oštećenih rodnom ideologijom počinje govoriti o tome. Ukazao je na Kliniku za rodni identitet Tavistock u Engleskoj, koja je godinama liječila 10-godišnjaku djecu koja su imala rodnu disforiju „blokatorima puberteta“ i hormonskim tretmanima. Vlada je zatvorila kliniku 2022. nakon kritične neovisne istrage.

„Posljedice afere s klinikom Tavistock u Engleskoj dobro su poznati primjer suočavanja s tim ranama; no nipošto nije jedina… Zbor glasova koji žele da ih se čuje postaje sve glasniji i glasniji. To je dobra stvar“, ustvrdio je biskup te zaključio kako potpisnici deklaracije žele „konstruktivno pridonijeti“.

„Naša izjava nije ni ljutita ni prekomjerna… Ona, u molitvi, proizlazi iz predanosti našoj naciji i naše želje da je izgradimo“, poručio je mons. Varden.

Na ovom radosnom događaju sudjelovali su i mladi župe Kraljeva Sutjeska koji su došli zajedno sa župnim vikarom fra Danijelom Lukićem. Taj dan, program je započeo molitvom krunice koju su predmolili mladi benda El Shaddai, molitvene zajednice „Spiritus Sanctus“ koja djeluje na župi Dobrinja. Student likovne akademije i župljanin Tomas Perić, naslikao je i darovao portret „Božjeg influencera“ bl. Carla. Pod sv. misom koju je predslavio župnik fra Danijel Rajić uz koncelebraciju fra Danijela Lukića, zahvalili smo Bogu na svim milostima i na providnosti koju smo primili po zagovoru bl. Carla Acutisa kroz protekle dvije godine. Na koncu sv. mise u svečanoj procesiji, moleći litanije, mladi su nosili njegovu sliku do sportskog terena u dvorištu crkve gdje su izmolili zajedno sa okupljenim vjernicima molitvu za dar osobne svetosti nakon čega je bio blagoslov terena i slika.

Zatim je uslijedio drugi dio programa kada su se djeca i mladi natjecali u mlađoj i starijoj skupini u malom nogometu, basketu i odbojci. Za najuspješnije igrače i ekipe uručeni su trofeji i medalje. Urađeni su i dresovi za natjecatelje domaćih ekipa na kojima su ispisane riječi bl. Carla: „Ne ja, nego Bog!“ jer, cilj ovog susret bio je i kroz sport dati slavu Bogu te rasti u međusobnoj ljubavi i zajedništvu.

Ovaj radostan i značajni događaj za mlade kao i za cijelu župnu zajednicu, završio je druženjem i zakuskom koja je bila pripremljena za sve prisutne.

(Fra Danijel Rajić)

Vjernicima u Banjolu na otoku Rabu relikvija će biti izložena u crkvi sv. Lucije u srijedu 16. listopada. Pobožnost križnog puta bit će u 17 sati, euharistijsko slavlje u 18 te potom čašćenje relikvije.

U Zadru će biti izložena u četvrtak 17. listopada u crkvi sv. Frane, u petak 18. listopada u crkvi sv. Ante Padovanskog na Humcu te u subotu 19. listopada u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu.

Preporučamo ih u vaše molitve i želimo im obilje blagoslova u daljnjem pastoralnom djelovanju.

Svećenik je to, kako prenosi CNA, naznačio u Madridu tijekom predstavljanja knjige Hogares de amor y perdón II (Domovi ljubavi i oprosta II), koju je objavila udruga Enraizados en Cristo (Ukorijenjeni u Kristu), koja sadrži svjedočanstvo 23 obitelji koje su se istaknule požrtvovnošću i vjernošću svojih članova do davanja života.

Vlč. Martín je naglasio kako je „najimpresivnije to što je mučeništvo tih 7 500 mučenika, blaženika, dokumentirano, a kazuje da su ubijeni iz mržnje prema vjeri, ali da su umrli praštajući“.

Također je spomenuo da je „prva kongregacija tj. današnji dikasterij koji je nastao u kršćanstvu, u Crkvi, bio Dikasterij za kauze svetaca“, kao što se može vidjeti u Djelima apostolskim, gdje stoji da „prva odluka Crkve je čuvanje sjećanja na mučenike“. Stoga je uputio kako se ne bez razloga, za vrijeme prvih kršćana „služila misa na grobovima mučenika“.

Porijeklo vjerskog progona u Španjolskoj u 20. stoljeću

Martín de la Hoz objasnio je kako proučavanje uzroka mučeništva u 20. stoljeću dovodi do razmatranja da je „sve krenulo u Cortesu [španjolskom parlamentu] iz Cadiza“ 1812., čiji ustav počinje riječima „'u ime Oca, Sina, i Duha Svetoga', ali ono što je uspostavljeno i zacrtano označava ono što se naziva liberalizmom“.

Tijekom 19. stoljeća „na vlasti su se izmjenjivali progresivni liberali i konzervativni liberali, koje u konačnici povezuje vrlo žestok progon Crkve. Kao da su se svo prosvjetiteljstvo i Francuska revolucija koji su se dogodili u srednjoj Europi odjednom slili u Španjolsku“, objasnio je svećenik.

„Ta mržnja koja je bila prisutna, koja se širila, bila stalna i kontinuirana prodirala je“ u slojeve intelektualaca, radnika, na selu, sve do vremena Druge Republike (1931. – 1936.)“, rekao je de la Hoz ističući kako je izbijanje Španjolskog građanskog rata bilo „nastanak nečega što se već događalo, jer se odvijalo kroz cijelo stoljeće. Zato je vrlo važno vratiti se sjećanju na mučenike, jer oni su ti koji će nam pomoći ponovo izgraditi jedinstveno društvo.“

Primjer oprosta

Među svjedočanstvima o oproštenju sabranim u Hogares de amor y perdón II, nalazi se jedno koje je ponudio Luis García Chillón, koji se sjeća svog ujaka, Hermenegilda Chillóna Cabrere, mučenika u gradu Talavera de la Reina u pokrajini Toledo, Španjolska.

Ministrirali su franjevački bogoslovi, a liturgijsko pjevanje predvodio je mješoviti župni zbor pod ravnanjem fra Jure Župića i s. Jelene Mijić.

Prije početka misnoga slavlja pozdrav i dobrodošlicu uputio je provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše. Istaknuo je da će dan proglašenja, koji je višestruko važan, ostati upisan u povijest, ali i u pamćenje svih onih koji su sudjelovali u slavlju. Posebice je pozdravio franjevce koji su djelovanjem u toj sinjskoj župi pripomogli da dođe do uzdignuća te crkve na čast bazilike.

Istaknuo je kako su radost, ponos i veselje s razlogom veliki i zajednički za sve članove te franjevačke provincije, kao i za župljane župe. Zaželio je da sve fratre, a naročito one koji će djelovati na području sinjske župe, i dalje prati zagovor Gospe Sinjske i svetoga oca Franje. „Nadam se i iskreno želim da dodjela naslova bazilike ovoj crkvi svima bude još veći poticaj dolaziti u ovu crkvu na molitvu i susret s Kristom i njegovom majkom“, rekao je provincijal.

Nadbiskup je na početku misnoga slavlja pojasnio kako je Sveti Otac uzdignućem te crkve na razinu bazilike htio istu još više povezati s Petrovim nasljednikom i dati joj uzvišenije mjesto među crkvama. Pozvao je potom okupljene da mole Gospodina da obdan i obnoć njegove oči budu uprte u sve koji će u tu crkvu dolaziti.

Prije pokajničkog čina mons. Giorgio Lingua pročitao je Dekret Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata o podjeljivanju naslova i uzdizanju sinjske crkve na čast papinske manje bazilike.

Na početku homilije nadbiskup Križić je pojasnio da u centru proslave stoji lik Blažene Djevice Marije – Gospe Sinjske. Poručio je da bez nje crkva ne bi bila svetište, a ni bazilika. „Hodočasnici su Mariju u ovom svetištu posebno otkrili kao majku milosti, kao zdravlje bolesnih, utjehu žalosnih, kao pomoćnicu u svim nevoljama“, istaknuo je propovjednik te podsjetio da majka djetetu ne daje samo fizički život, nego i onaj duhovni. On se dobiva odgojem po kojem se osobi usađuju uzvišene vrijednosti.

U dvorani posljednje večere Isus govori kako je žena žalosna kada rađa, ali kada rodi dijete više se ne sjeća muke zbog radosti što je rodila čovjeka. Ovime Isus želi reći da najveća patnja majke nije roditi dijete, već odgojiti čovjeka u tom djetetu, a poseban je napor potreban kako bi se „odgojilo Boga“ u tom djetetu.

Ako roditelji drže do Boga i dijete će držati, ali je i obratno istina. Isus u evađelju govori kako su blaženi oni koji riječ Božju slušaju i čuvaju, a i da su njegovi brat, sestra i majka oni koji Božju volju vrše. Time se Isus nije htio ni na koji način odreći svoje majke, nego naglasiti da je važno slušati Božju riječ i u život je provoditi, a upravo je Marija primjer osobe koja je Bogu vjerovala.

„Vjerovati Božjoj riječi i vršiti njegovu volju najveće je blaženstvo“, kazao je nadbiskup te nastavio podsjećajući da je Marija Božju riječ čuvala u svom srcu koje je u Bibliji prikazano kao organ pamćenja. Kada nešto uđe u srce, to se ne zaboravlja, a upravo u ovom su kontekstu važni i roditeljski primjeri koji ulaze u srce djece i u njemu odzvanjaju tijekom čitavoga života.

„Tko sluša riječ Božju srcem, taj se onda trudi po toj riječi i živjeti“, napomenuo je mons. Križić te pojasnio da će takva osoba prije važnih životnih odluka uvijek konzultirati Boga i učiniti onako kako on od nje traži.

Evanđelja predstavljaju Mariju kao osobu koja je postigla ideal srca bez kojega nema prave majke. Mariju je ljudima Isus ostavio za majku jer je njezino srce bilo prepuno Boga i njegove ljubavi, a takva ljubav čini čuda u prilog svoje djece. Iskustvo te majčinske ljubavi ima svaki kršćanin koji se utječe Mariji, a istinu te iste ljubavi svjedoče mnoga čudesa u marijanskim svetištima među kojima je i Svetište Gospe Sinjske. „Braćo i sestre, molit ćemo u ovoj svetoj misi da iskustvo Marijina zagovora dožive svi oni koji će pohoditi Mariju u ovom Svetištu, koje je njoj u čast uzdignuto u naslov bazilike“, kazao je propovjednik te zamolio da Marija sve zagovora i vodi putem Isusovim.

Po završetku popričesne molitve pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Edvard Punda pročitao je dekret o proglašenju gvardijana Svetišta u Sinju fra Marinka Vukmana rektorom manje bazilike.

Prije svečanoga blagoslova prisutnima se obratio prvi rektor sinjske bazilike fra Marinko. „Ovaj dan bit će upisan zlatnim slovima u povijest naše crkve, Župe i Samostana, Gospina i alkarskog Sinja, nadbiskupije, Franjevačke provincije, Cetinske krajine i domovine nam Hrvatske“, poručio je.

Nakon izricanja zahvala, fra Marinko je tom prigodom obećao odgovorno vršiti službu rektora bazilike Gospe Sinjske.

Uz taj događaj uzdignuća crkve na čast bazilike Dikasterij je dao i određene datume u kojima vjernici mogu, uz uobičajene uvjete, dobiti potpuni oprost. Radi se o sljedećim datumima: dan posvete bazilike koji se obilježava 21. svibnja; župna svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. kolovoza; svetkovina sv. Petra i Pavla, 29. lipnja; godišnjica dodjele naslova manje bazilike toj crkvi, a to je datum 17. travnja.

Uz ta četiri datuma, na koja se može dobiti potpuni oprost, daje se mogućnost mjesnom biskupu da izabere još jedan datum. Na prijedlog otaca franjevaca nadbiskup Zdenko Križić odredio je da to bude franjevačka svetkovina sv. Franje, 4. listopada. Svaki vjernik može izabrati još jedan datum u kojem može dobiti potpuni oprost uz uobičajene uvjete. Uobičajeni uvjeri su: pohoditi baziliku, sudjelovati na bogoštvolju, izmoliti „Vjerovanje“ i „Oče naš“, molitvu na nakanu Svetog Oca uz prethodnu ispovijed i pričest, izvijestio je Tiskovni ured Splitsko-makarske nadbiskupije.

Započet će molitvom klanjanja, potom molitvom svete krunice i posvetom Isusu po Mariji, a vrhunac će biti slavljenje svete mise.

Iz svetišta Naše Gospe Fátimske, koje se nalazi u San Pedro Garza García, Nuevo León (Meksiko), molit će se na sedam jezika: španjolskom, engleskom, francuskom, korejskom, portugalskom, hrvatskom i latinskom.

Prema priopćenju poslanom portalu ACI Prensa, događaj obilježava "čudo sunca ", fenomen koji se dogodio u Fátimi, Portugal, 13. listopada 1917., kada su tisuće ljudi svjedočile onome što su opisali kao "ples" sunca, nakon posljednjeg ukazanja Djevice Marije malim pastirima Jacinti, Franciscu i Luciji.

Jedinstvo dviju velikih pobožnosti

Poruka ovog događaja ističe namjeru da se sjedine “dvije velike pobožnosti”: Bezgrešnom Srcu Marijinu i Božanskom milosrđu.

“Trijumf Bezgrešnog Srca nije samo budući događaj, već unutarnja preobrazba u svakoj duši koja odgovara na poziv Djevice Marije, Majke milosrđa i Posrednice svih milosti”, stoji u priopćenju.

Isto tako, ističe da je Božansko milosrđe, “izvor oprosta, ozdravljenja i obnove; Ovo milosrđe omogućuje da se srca otvrdnula grijehom otvore milosti.”

Poziv organizatora je da se "potpuno pouzdamo u Kristovu otkupiteljsku ljubav, sposobnu preobraziti naša srca i dovesti nas do trijumfa Bezgrešnog Srca".

Među 7 nakana moljenja ove svete krunice su obrana katoličke vjere, iskorjenjivanje ideologija suprotnih vjeri, mir pred ratovima, svećenici te da roditelji usmjere svoju djecu na put vjere.

aciprensa.com/ Prijevod: medjugorje-info.com

Njegov život pokrenuo je njegove roditelje na temeljito obraćenje, on je njih privukao na svetu Misu, a ne oni njega. Dijete svjedoči roditeljima i pokreće ih. Imao je dar empatije za druge, bio je discipliniran na računalu, samo sat vremena imao je za igrice, učio računalno kodiranje i animaciju, ali je imao veliku pobožnost prema Djevici Mariji i krunici, išao često na ispovijed i svetu Misu.

Bio je fasciniran euharistijskim čudesima, poticao i druge da što češće idu na pričest, da budu Isusu suobličeni.

U dobi od 15 godina dijagnoza - neizlječiva leukemija. Svoju je patnju prinosio za Gospodina, Papu i Crkvu. Pokopan je u Asizu, a asiški biskup stavio ga je kao uzor svetosti digitalnog doba i neka računalo postane nešto kao ulica kojom hode Isusovi apostoli u ovo doba.

Pokopan je u trapericama, džemperu i nike-tenisicama. Plan mu je bio - biti uvijek blizu Isusa - to je moj životni program. Govorite o njemu mladima. Djeci. Nađite na internetu podatke o Carlu Acutisu!

Fra Tomislav Pervan

Glavni govornik konferencije bio je James (Jim) Murphy, bivši predsjednik ICCRS-a i bivši voditelj Formacije lidera u ICCRS-u te osnivač i trenutni predsjednik Vera Cruz Communications – molitvene zajednice u Meksiku.

Osim Jima govorili su Ante Bilaver, bivši voditelj zajednice Božja pobjeda i trenutni koordinator KKODS-a za zagrebačku nadbiskupiju, i Matija Ricov, bivši voditelj zajednice Nanovo rođeni; voditelj misije Mladi za mir zajednice i trenutni savjetnik vijeća nacionalne službe KKODS-a.

Bog Otac se proslavljao i po Duhu Svetom mijenjao iskrivljenu sliku o samome sebi u srcima mnogih.

Biskup Mrzljak započeo je propovijed rekavši da vjeruje da svatko ima neki predmet koji ih povezuje s dragom osobom te je dodao da to možda nisu materijalno vrijedne stvari, ali su vrijedne jer su uspomena na osobu koja ih je poklonila.

Potom je podsjetio na nadolazeći Dušni dan, kada vjernici obilaze grobove dragih pokojnika, istaknuvši da su svjesni da se ondje nalaze samo njihovi zemni ostaci, a ne oni. U tom je kontekstu kazao da su i prvi kršćani čuvali grobove i predmete koji su ih podsjećali na pokojnike, osobito ako su bili proglašeni svetima. „Danas stojimo ovdje pred relikvijom povezani sa sv. Franjom“, dodao je te podsjetio da je u relikvijaru tkanina kojom je sv. Franjo brisao rane – stigme koje je zadobio.

„A što nama danas govore te relikvije?“, upitao je te odgovorio: „Kada bismo pitali sv. Franju, onda bi nam on mnogo toga mogao reći što bismo trebali činiti mi koji ga poštujemo, koji razmišljamo o njegovom životu.“

Propovjednik je podsjetio da je Franjo čuo glas koji mu govori: „Franjo, obnovi moju Crkvu“, dodajući da se živa Crkva uvijek treba obnavljati. Istaknuo je da svaki vjernik treba pomoći u toj obnovi svojim životom potaknuvši nazočne da razmisle kako oni konkretno mogu pomoći u tome.

Govoreći kako je sv. Franjo živio prije 800 godina, a Isus prije dvije tisuće godina, naglasio je da Božja Riječ ne može zastarjeti. „Ona se ne može staviti samo u prošlost. Ona je sadašnjost i budućnost – uvijek! Samo je pitanje kako ćemo ju prepoznati“, poručio je.

Biskup Mrzljak na kraju je istaknuo da Gospodin nikoga ne tjera na nešto, nego poziva čovjeka da ga slijedi ako to želi. Potaknuo je nazočne da mole zagovor sv. Franje da im isprosi hrabrost da budu živa Crkva koja će slušati i živjeti Riječ Božju.

Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor.

Nakon mise je fra Milan Gelo održao kratko predavanje o relikviji, a zatim su joj župljani i hodočasnici iz Virovitice, Bjelovara, Koprivnice, Čakovca, Varaždina i drugih dijelova sjeverozapadne Hrvatske osobno iskazali čast.

Relikvija sv. Franje od četvrtka 10. listopada bit će izložena u bazilici sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu.

Posljednjih dana dopiru do nas uznemirujuće vijesti o poplavama i velikim oborinskim vodama koje su uništile mnoge obiteljske kuće, poslovne objekte i druga materijalna dobra u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine. Posebno je teško stanje na području župa Drežnice, Jablanice i Konjica u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji te nekim dijelovima Vrhbosanske nadbiskupije. Uz veliku materijalnu štetu, svjedočimo, nažalost, i gubitku ljudskih života.

Ovime vas pozivam da, kao znak svoje vjerničke i ljudske solidarnosti sa svima stradalima, pozovete u nedjelju, 6. listopada 2024., na misnim slavljima vjernike na molitvu za sve stradale u poplavama, a osobito za one koji su izgubili svoje živote i njihove obitelji. Svima želimo biti blizu svojom molitvom i spremnošću na pomoć.

Istoga dana ćemo se priključiti i pozivu pape Franje u molitvi za mir u svijetu.

Naš Biskupijski Caritas i Caritas Bosne i Hercegovine prate situaciju na terenu i poduzeli su prve korake za pružanje pomoći. Zahvaljujem svima onima koji su se već javili ili se javljaju, kao i onima koji su odmah pritekli u pomoć.

Nakon prvotnog šoka te utvrđivanja stvarnih potreba stradalih uključit ćemo se i mi kao zajednica vjernika u pružanju pomoći svima koje su ove poplave pogodile.

Dok Gospodinu upućujemo svoje molitve za sve nastradale, svima vama zahvaljujem na spremnosti i otvorenom srcu za pomoć potrebnima.

Od tuče, poplave i zla vremena, oslobodi nas, Gospodine!

Uz pozdrav i blagoslov u Gospodinu,

✠ Petar Palić, biskup

Vijest o imenovanju nuncij Giorgio Lingua objavio je u sjedištu Gospićko-senjske biskupije u Gospiću. Istodobno je objavljena u Vatikanu i sjedištu Vojnog ordinarijata u RH u Zagrebu, javlja IKA.

Dr. mons. Ladislav Nemet (László Német) rođen je u Odžacima, Republika Srbija, 7. rujna 1956. U red verbita stupio je 7. rujna 1977., a visokoškolsko obrazovanje stekao je u Pieniężnou, u Poljskoj. U istom gradu 8. rujna 1982. položio je doživotne redovničke zavjete. Magistrirao je na Lublinskom katoličkom sveučilištu 7. travnja 1983., a za svećenika je zaređen u Odžacima 1. svibnja 1983.. Između 1985. i 1987. nastavio je školovanje u Rimu, a od 1987. do 1990. bio je sveučilišni duhovnik na Filipinima.

Godine 1994. stekao je doktorat iz dogmatike na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Od 1994. do 2000. predavao je dogmatiku u Austriji na Filozofsko-teološkoj višoj školi verbita, a između 2000. i 2004. vršio je službu na stalnom međunarodnom predstavništvu Svete Stolice u Beču.

Od 2004. do 2007. bio je provincijal verbita u Mađarskoj, a generalnim tajnikom Mađarske katoličke biskupske konferencije imenovan je 15. lipnja 2006. i tu službu obavljao je do 2008.

Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 23. travnja 2008. biskupom Zrenjaninske biskupije, a za biskupa je zaređen 5. srpnja iste godine u zrenjaninskoj katedrali.

Izabran je za predsjednika Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda na mandat od pet godina 2016., a reizabran je ponovno 2021. Prethodno je od travnja 2011. do 16. ožujka 2016. bio generalni tajnik iste Konferencije.

Od 25. rujna 2021. vrši službu potpredsjednika Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE).

Nadbiskupom i metropolitom Beogradske nadbiskupije imenovan je 5. studenog 2022.

Govori mađarski, srpski, engleski, njemački, poljski, talijanski i hrvatski jezik.

U homiliji je pak podsjetio na liturgijski spomen Svetih anđela čuvara i pozvao da se za nadahnuće Plenarnog zasjedanja Biskupske sinode uzmu tri slike: glasa, utočišta i djeteta. Naglasio je da putnike u Obećanu zemlju Bog poziva slušati glas anđela kojega On šalje:

Sinoda je putovanje na kojemu Gospodin u naše ruke stavlja povijest, snove i nade velikog naroda: sestara i braće raspršenih diljem svijeta, potaknutih istom vjerom i istom željom za svetošću, tako da zajedno s njima i za njih pokušamo razumjeti kojim putem krenuti da bismo stigli tamo kamo nas On želi odvesti. Ali kako možemo čuti "glas anđela"? Jedan od načina je s punim poštovanjem i pozornošću, u molitvi i u svjetlu Božje riječi, pristupiti svim prilozima prikupljenima u ove tri godine intenzivnog rada, dijeljenja, razgovora i strpljivog nastojanja da se očiste umovi i srca.

"Da bi se to dogodilo, postoji uvjet: osloboditi se onoga što u nama i među nama može spriječiti 'milost Duha' koji stvara sklad u različitosti", upozorio je papa Franjo i naglasio: "Gospodnji glas nije u stanju čuti onaj koji arogantno tvrdi da je jedini u pravu. Inače ćemo se svi zatvoriti u dijalog gluhih, uz kojem svatko pokušava 'navesti vodu na svoj mlin', ne slušajući druge i, iznad svega, ne slušajući glas Božji."Potom je spomenuo i drugu sliku – utočište.

To je slika krila koja čuvaju, kako kaže psalmist, 'pod njegova ćeš se krila skloniti.' Krila su moćni alati koji svojim snažnim pokretima mogu dići tijelo s tla. Međutim, usprkos svojoj snazi, mogu se i spustiti i skupiti se, postajući gostoljubivi štit i gnijezdo malenima koji trebaju toplinu i zaštitu. Ovo je simbol onoga što Bog čini za nas, ali i uzor koji treba slijediti, posebno u vrijeme Sinode.

Treća je slika djeteta koje sam Isus stavlja u sredinu, pokazuje ga učenicima, pozivajući ih da se obrate i postanu maleni poput tog djeteta.

Sinoda, s obzirom na svoju važnost, u određenom smislu od nas traži da budemo veliki – u umu, srcu i pogledima – jer su pitanja koja treba rješavati 'velika' i delikatna, a scenariji unutar kojih su smješteni široki su i univerzalni. Ali upravo zbog toga ne možemo si dopustiti ukloniti pogled s djeteta, koje Isus nastavlja stavljati u središte naših sastanaka i radnih stolova, da nas podsjeti kako je jedini način da budemo na visini povjerenog zadatka umanjiti sebe i da, kao takvi, jedni druge prihvaćamo u poniznosti.Na kraju homilije papa Franjo pozvao je na nastavak toga crkvenog hoda s pogledom prema svijetu, jer je kršćanska zajednica uvijek u službi čovječanstva, pozvana svima navijestiti radost evanđelja.

Postoji potreba za time, osobito u ovom dramatičnom času naše povijesti, dok vjetrovi rata i vatre nasilja i dalje potresaju cijele države i narode. Kako bih zazvao dar mira, po zagovoru Presvete Marije, ove nedjelje ću u bazilici Svete Marije Velike moliti krunicu i uputiti usrdnu molbu Djevici; ako je moguće, molim i vas, članove Sinode, da mi se pridružite tom prilikom. A sljedećega dana, 7. listopada, molim sve da se uključe u dan molitve i posta za mir u svijetu.
"Hodajmo zajedno u poslušnosti Gospodinu i prepustimo se povjetarcu Duha", zaključio je Sveti Otac.

(Vatican News - hjb)

Fra Driton Hajdaraj, Bec - Rođenja BDM
Fra Anton Selitaj, Zlokućane - sv. Ivana Krstitelja
Tonči Šarić, Bila kod Livna - sv. Franje Asiškoga
Matej Juričević, Uskoplje - Uznesenja BDM
Dario Laštro, Busovača - sv. Ante Padovanskoga
Tomislav Vidović, Bugojno - sv. Ante Padovanskoga

Najmlađoj svečano zavjetovanoj braći naše provincije čestitamo na današnjoj svečanosti, te im želimo mir i ustrajnost u franjevačkom redovničkom pozivu. Neka vas prati zagovor sv. Franje Asiškog da svjedočite malenost i jednostavnost evanđeoskog života.

Nakon svečanog obreda uslijedila je sveta misa koju je predvodio dominikanac fr. Zvonko Džankić, a koncelebrirala su trojica svećenika iz korčulanskog dekanata i dekan pelješkog dekanata, don Marko Stanić te dominikanac i učitelj dominikanskih novaka, fr. Domagoj Augustin Polanščak, koji je i izrekao prigodnu propovijed. Nakon propovijedi, s. Marta Marija Šutalo obnovila je Bogu jednostavne privremene zavjete u ruke vrhovne glavarice s. Jake Vuco.

Donosimo i homiliju:

Na svakoj nedjeljnoj misi ispovijedamo vjeru u Boga koji je “Stvoritelj neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga”. Prema tome, vjerujemo također u postojanje anđela, jer oni pripadaju nevidljivom svijetu. Riječ je o duhovnim ili netjelesnim stvorenjima koja imaju razum i volju. Po svojem savršenstvu nadilaze sva vidljiva bića, uključujući i čovjeka, zato što su besmrtni i nepropadljivi, na osobit način su bliski Bogu zato što mu služe i imaju velikog udjela u punini Božje milosti. Jedino stvorenje koje je bliže Bogu i uživa veću puninu milosti od anđela je Blažena Djevica Marija. Anđeli se zovu anđelima po onome što čine, kaže sv. Augustin. Naime, riječ “anđeo” znači “glasnik”. Oni su Božji glasnici, prenositelji ili izvršitelji Božje volje na zemlji među ljudima.

Kako su kršćani tijekom povijesti prikazivali anđele? U ranome kršćanstvu anđeli se prikazuju kao mladići s krilima. U srednjem vijeku opremljeni su glazbenim instrumentima, svijećnjacima i kadionicama. Renesansni čovjek zamišlja anđele s djevojačkim licem, dok ih barok prikazuje kao debeljuškaste dječake koji se veselo smješkaju. Budući da su anđeli netjelesna bića, jasno je da ne mogu imati krila, svirati harfu, hodati u procesiji sa svijećnjacima i kadionicama. Ne možemo također reći da su mladići ili djevojke, a zasigurno ne leže na oblacima s osmijehom na licu. Ovdje je riječ o slikovitim prikazima koji, iako ne odgovaraju stvarnosti, ipak nam nešto kažu o ovim izuzetnim duhovnim stvorenjima. Ako zastanemo nad ovim slikama, otkrit ćemo istinsku ljepotu i privlačnost anđela.

Zašto anđele prikazujemo s krilima? Ptice imaju krila i noge pa mogu hodati i letjeti. Može se reći da znaju kako je dolje i gore te da zahvaljujući svojim krilima povezuju zemlju i nebo. Nije li tako i s anđelima? Nisu li anđeli Božji glasnici koji čovjeku prenose nebesku poruku koja nas opominje i ohrabruje, ovisno o tome kakvi smo i u kakvoj životnoj situaciji se nalazimo. Što reći o anđelima s harfama? Znamo da dobra glazba izaziva u čovjeku lijepe osjećaje i uzdiže naš duh prema uzvišenim stvarima. Tako je i s anđelima. Osjećamo se ugodno kad ih promatramo i usmjeravaju nas prema Nebeskom Ocu. Zašto ih se prikazuje sa svijećnjacima i kadionicama? Jer osvjetljavaju put kojim trebamo ići i podsjećaju nas na važnost molitve: „Nek` mi se uzdigne molitva kao kȃd pred lice tvoje” (Ps 141).

Što reći o anđelima kao ženama ili debeljuškastim dječacima? Žensko lice nije bez razloga predmet umjetničkih djela. Ne samo zbog ljepote, već također zbog nježnosti i blagosti koje su prirođene licu žene. I na kraju, debeljuškasti dječaci koji se osmjehuju i leže na oblacima. Bilo bi smiješno da nije nešto više. Kad ih tako promatramo, kao što možda promatramo djecu, nama odraslima nije teško biti zavidan na njihovoj bezbrižnosti i radosti. Prema tome, anđeli predstavljaju sve ono što želimo i što nam često nedostaje u životu: lijepe osjećaje koji nas oplemenjuju, svjetlo koje nam pokazuje što trebamo činiti, nježnost i blagost, bezbrižnost i radost koji su postali tako rijetki u svijetu koji bezglavo trči za uspjehom i dokazivanjem u tko zna čemu, a najmanje u onome na što smo kao ljudi i kršćani pozvani.

Osim što predstavljaju najvažnije stvari u ljudskom životu, anđeli su također vjerni čuvari naših ljudskih duša, poslani na zemlju s rođenjem svakog čovjeka. Oni osobno slijede dušu svake osobe kako bi je sve do smrti poticale na ono što je dobro, na spasenje, na vječno zajedništvo s Bogom. Jednostavno govoreći, anđeli su naši čuvari i svatko od nas ima svojeg anđela čuvara. To znači da nikada nismo sami, da je Bog uvijek uz nas, jer kako kaže psalmist „On je dao svojim anđelima da se brinu za tebe; da te čuvaju na svim putevima tvojim. Na svojim rukama će te nositi: da se tvoja noga ne spotakne o kamen”.

Danas je radostan dan za sestre dominikanke. Slavimo svetkovinu vaših nebeskih zaštitnika, ali i ulazak postulantica Tene i Andreje u novicijat te prvu obnovu redovničkih zavjeta s. Marte Marije.

Tena i Andreja danas su obukle habit, izabrale su trnovu krunu, dobile su krunicu i Konstitucije Kongregacije Anđela Čuvara. S. Marta Marija uskoro će obnoviti zavjete posluha, čistoće i siromaštva. Tena i Andreja ulaskom u novicijat pristupaju u redovničku obitelj, dok s. Marta Marija obnovom zavjeta utvrđuje svoju pripadnost dominikankama. Ne znam što bih mogao reći nakon svega što ste čule od vaših starijih sestara, a osobito s obzirom na sve što je napisano u obredniku ulaska u novicijat i obnove zavjeta. Obredniku koji je duhovno bogat i sadržajan, koji je utemeljen u Božjoj riječi i ukrašen vrlo znakovitim gestama i simbolikom, koji govori o tradiciji i poslanju sestara dominikanki, koji ističe prepreke koje treba svladavati na redovničkom putu, ali i milosti koje treba prepoznati i sa zahvalnošću prihvatiti.

Ne znam što bih rekao, osim sljedećeg. Potrudite se da imate vlastiti primjerak današnjeg obrednika. Neka vam bude poput molitvenika ili duhovnog vodiča. I u dobru i u zlu. Crpite iz njega duhovnu snagu. Razmatrajte riječi koje su u njemu napisane. Prisjetite se ponekad što ste danas izrekle Bogu i ljudima, ali i što je izrečeno vama. Neka vam to bude poticaj i ohrabrenje, savjet i opomena. I konačno, ne zaboravite da uz sebe imate Anđele čuvare. Svaka jednog svojeg, ali i mnoštvo drugih koji čuvajući vašu Kongregaciju čuvaju i vas. Vjerujte u njih, razgovarajte s njima, tražite njihovu pomoć i zaštitu, ali se također trudite biti poput njih. Poput svega dobrog i lijepog, uzvišenog i plemenitog što Anđeli čuvari predstavljaju i jesu. Slikovito govoreći, budite i vi, u svojoj sredini, nečiji Anđeli čuvari. Tako neka bude. Amen!

dominikanke.org

„Biskupi i Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj iskazuju iskrenu blizinu, solidarnost i zajedništvo s ljudima u Bosni i Hercegovini te izražavaju sućut svima koji su izgubili svoje najmilije. Ujedno varaždinski biskup i Predsjednik Hrvatskog Caritasa mons. Bože Radoš, poziva sve ljude dobre volje, skupine, pojedince i tvrtke da se uključe u humanitarnu akciju Hrvatskog Caritasa, karitativno-pastoralne ustanove Hrvatske biskupske konferencije i na taj način pomognu stradalom stanovništvu Bosne i Hercegovine, kako bi potrebna pomoć što prije stigla do krajnjih korisnika koji su u potrebi“, poručili su iz Hrvatskog Caritasa.

Novčane darove moguće je uplatiti na zaseban račun Hrvatskog Caritasa namijenjen prikupljanju pomoći za stradale u poplavi u Bosni i Hercegovini:

IBAN: HR5623400091511298894; Svrha uplate: Poplave BiH

BIC/SWIFT:PBZGHR2X

Pozivom na humanitarni broj: 0609010 (0,83 eura po pozivu)

Fra Josip je istaknuo važnost dolaska relikvije u Šibenik i Šibensku biskupiju te poželio da „ovi milosni dani budu prilika za suobličenje raspetom i uskrslom Kristu“. Nakon svečanoga dočeka relikvije sv. Franje slavljena je misa koju je predslavio fra Mario Radman. Koncelebrirali su fra Josip i službeni pratitelj relikvija fra Zvonimir Pervan.

Fra Mario je u homiliji govorio o važnosti anđela u životu sv. Franje Asiškoga. Istaknuo je da je svetac imao veliku pobožnost prema njima te da je prije stigmatizacije četrdeset dana molio na čast sv. Mihaelu. Naglasio je da sv. Franjo nudi autentičnu sliku čovjeka koji je bio u miru s Bogom, samim sobom i svim stvorenjima. „Primanje rana na La Verni predstavlja ono vidljivo suobličavanje slici Kristovoj koje od sv. Franje čini primjer na kojemu se svaki čovjek treba nadahnjivati na svome putu neprestanoga približavanja Bogu“, poručio je.

Nakon euharistijskoga slavlja uslijedilo je molitveno bdjenje „Ljubavlju ranjeni“ koje su predvodili članovi Franjevačke mladeži iz Župe sv. Jakova u Cisti Velikoj sa svojim duhovnim asistentom fra Markom Đerekom.

Osim u Šibeniku, doček je upriličen i u crkvi sv. Tome u Prapatnici, koja se nalazi na granici Šibenske biskupije i Splitsko-makarske nadbiskupije. Ondje je relikviju uz redovnike i redovnice te vjerni puk dočekao župnik fra Ante Vukušić.

Nacionalne službe zajedništva čine izabrani predstavnici tih stvarnosti na nacionalnim razinama. Ove službe koordiniraju povezivanje i usmjeravaju zajedničko djelovanje brojnih zajednica, grupa, udruga, domova molitve, školi i drugih vidova povezanosti.

Poljska služba zajedništva bila je domaćin ovog izbornog susreta na europskoj razini. Obrađene su teme djelovanja zajednica saveza koje karakterizira veći stupanj pripadnosti članova zajedništvu, zatim o radu molitvenih grupa i aktualna potreba autentičnih načina služenja mladima.

Uz zajedničke euharistije, molitvu, slavljenje i druženje održani su i izbori koji su se provodili kroz jedan dan susreta.

Na četiri godine služenja u Europsko vijeće CAHRIS-a izabran je predstavnik Hrvatske Lordan Ljubenkov.

Ovo vijeće inače broji 9 članova jer se uz izabranih 7 pridružuju dva člana iz vijeća na svjetskoj razini. Ljubenkov je donedavno bio nacionalni koordinator karizmatske obnove u Hrvatskoj. Sudjelovao je od samih početaka inicijative za povezivanje te tako ima 25 godina iskustva u koordiniranju karizmatskih duhovnih stvarnosti. Plod tog iskustva je i knjiga Karizma zajedništva koja uskoro ide u drugo izdanje.

Ovo je još jedno veliko priznanje za aktivno djelovanje karizmatske obnove u Hrvatskoj jer je na razini svijeta kao predstavnik mladih svijeta u Vijeće CHARIS-a, prošle godine izabran Josip Bilandžija.

Podsjećamo, relikvija koju je preuzeo je dio tkanine koja je prema predaji bila naslonjena na rane sv. Franje. Inače se čuva u srebrnom relikvijaru iz 17. stoljeća u donjoj bazilici sv. Franje u Asizu, a ove godine, prigodom 800. obljetnice od primanja stigmi sv. Franje, putuje u različite zemlje kako bi joj vjernici mogli iskazati čast. Dosad je bila u Austriji te će, nakon Hrvatske, biti izložena na štovanje vjernicima u Poljskoj.

Program „hodočašća“ relikvije sv. Franje u Hrvatskoj započinje svečanom Večernjom u ponedjeljak 30. rujna u 18 sati u splitskom samostanu sv. Frane.

Dana 1. kolovoza 1670. godine Anna je primila habit u karmelićanskom samostanu u Ávili, stoga ju je i u prvim koracima redovničkog života osobno vodila Majka Terezija. Zavjetovala se 22. listopada 1671. u Salamanci, gdje je godinu dana dijelila ćeliju s utemeljiteljicom, a u tom je samostanu ostala iduće četiri godine. Dana 24. veljače 1575. Majka Terezija ju je povela sa sobom kao prioricu nove zaklade „Beas de Segura“. Ovdje je prvi put susrela o. Graciána i svetog Ivana od Križa, koji je godinu dana bio ispovjednik u samostanu. Tijekom ostatka života Majka Terezija uvijek je s Annom održavala kontakt preko pisama. Tako je sveta Terezija odgajala svoje časne sestre, hvaleći ih, hrabreći, a po potrebi i grdeći. Time je izvršila snažan utjecaj na osobnost svojih redovnica, pa su njezina učenja smatrana svetom ostavštinom. Ovo je Anna napisala:

„Poznato je da je sa mnom, čak i nedostojnom, [Majka] održavala blisku komunikaciju. Tijekom 20 godina koliko je živjela u samostanima bosonogih karmelićanki, bila sam vrlo bliska s njom tijekom 11 godina, a možda i više […], a u ovih skoro 11 godina koliko sam bila s njom, u nekim smo razdobljima živjele zajedno, a u nekim samostanima smo spavale u istoj ćeliji i putovale zajedno mnogo dana; a sve do posljednjeg tjedna svog života, nije propustila pisati mi.“

Integraciju njezine formacije kao bosonoge karmelićanke proveo je brat Ivan od Križa počevši s njezinim boravkom u Beas de Segura, a zatim u Granadi. Prema vlastitom mišljenju brata Ivana, upravo ga je Anna, dok je bila priorica u Granadi, nadahnula da sastavi Duhovnu pjesmu. Dok je Anna započela svoj molitveni život pod vodstvom o. Rodrígueza, nastavila ga je i u terezijanskoj školi pod izravnim podučavanjem svoja dva glavna učitelja, Terezije od Isusa i Ivana od Križa. Nije pisala o duhovnosti, a kad su je kasnije časne sestre zamolile da piše, odgovorila je: „Vidim se upisanu u Knjigu života, ne želim druge spise“. Godine 1586. Anna je dobila zadatak da osnuje samostan karmelićanki u Madridu. Jedan od prvih zadataka službenice Božje u novom sjedištu bilo je prikupiti, uime poglavara, rukopise Majke Terezije, koja je umrla 4 godine ranije (1582.) i predati ih bratu Luisu de Leónu, velikom humanistu, kako bi se mogao pobrinuti za njihovo izdanje. To je izdanje bilo spremno već 15. rujna 1587. U posvetnom pismu službenici Božjoj, stavljenoj prije izdanja Djela svete Terezije, autor nudi najbolji portret službenice Božje u to doba i najdetaljniju sliku života u samostanu koji je osnovala. Između ostalog je napisao:

„Ako sveticu nisam vidio dok je živjela na zemlji, sada je vidim […] i da su njezine kćeri one koje svojim navikama najviše sliče Majci i živući su portret njezinih spisa i njezinih knjiga.“

Na provincijskom kapitulu 1581. godine ustanovljena je vlastita provincija karmelićana i fra Girolamo Gracián izabran je za provincijala. Tom je prilikom Majku Tereziju predstavljala službenica Božja, nakon smrti Utemeljiteljice, praktički ju je službenica Božja zamijenila u raznim zakladama. Dakle, upravo je ona radila za zakladu u Malagi. Godine 1589., nakon isteka mandata priorice u Madridu, novi provincijal o. Nicolò Doria zabranio joj je ponovni izbor. Od 1591. do 1594. službenica Božja, zbog toga što je nabavila breve pape Siksta V. Salvatoris, bila je kažnjena i tri godine zatvorena u ćeliji, lišena aktivnog i pasivnog glasa, bez svakodnevne pričesti, koju je uživala do toga trenutka. Dana 14. prosinca 1591. brat Ivan od Križa umro je u dobi od 49 godina, a u veljači je o. Gracián izbačen iz Reda. Godine 1594., u svibnju, otac Nicolò je umro, a u rujnu se službenica Božja vratila u svoj samostan u Salamancu, gdje je od 1596. do 1599. bila priorica. Dana 20. kolovoza 1604. otišla je u Francusku kako bi osnovala nove zaklade, koje su se kasnije proširile u Parizu, Pontoiseu, Dijonu, Amiensu, Belgiji, Bruxellesu, Louvainu, Monsu, Antwerpenu te u Krakovu u Poljskoj. Godine 1614. otac Gracián umro je u dobi od 69 godina.

Bolest od koje je Anna dugo bolovala, vodena bolest, pogoršala se u veljači 1621. godine. Osjećajući da joj se bliži smrt, zatražila je i primila bolesničko pomazanje od brata Ilarija od sv. Augustina te je pri punoj svijesti umrla svetom smrću u samostanu u Bruxellesu, u 75. godini, u četvrtak ujutro 4. ožujka 1621., nakon što je osobno osnovala 9 samostana s više od 50 svojih kćeri. Veliko mnoštvo došlo je pokloniti se njezinu tijelu i sudjelovati u sprovodu. Nadvojvoda Albert od Belgije i carica Izabela s cijelim dvorom također su sudjelovali. Anna je pokopana u samostanskoj crkvi, gdje je njezino tijelo ostalo tamo sve dok car Josip II. nije pokrenuo progon redovničkih redova. Moravši u to vrijeme napustiti Belgiju, časne sestre karmelićanke, uz ovlaštenje nadbiskupa Malinesa, htjele su ponijeti i Annino tijelo sa sobom. Kad su otvorili grobnicu, pronašli su tijelo u lošem stanju, pa su preostale kosti i odjeću stavili u drugi kovčeg, koji su crkvene vlasti zapečatile, i odnijeli ga u svoj samostan u Parizu. Tijelo je vraćeno u Bruxelles kada su se časne sestre mogle vratiti u svoj samostan.

Velika poteškoća pojavila se u Anninu životu kada je trebalo sprovesti smjernice o ponašanju koje je ostavila sveta Terezija u svojoj reformi karmelićanskog reda redovnica i redovnika. Među točkama koje je sv. Terezija ostavila, a koje su stoga morale biti uključene u Konstitucije, bile su sljedeće: 1) s obzirom da ima mnogo ljudi u zajednicama, dopušta se da priorica, u istom samostanu, može biti ponovno birana pod uvjetom da dobije tri četvrtine glasova; 2) sloboda u izboru ispovjednika, to jest, osim redovitog ispovjednika, priorica može primiti i nekog drugog kulturnog i svetog svećenika, istog Reda ili drugih Redova ili svjetovnog klera, a ta se sloboda ne može oduzeti bilo sadašnjem provincijalu ni bilo kojem drugom višem poglavaru u budućnosti. Razlog Majke Terezije za ovu posljednju odredbu bio je taj da bi na taj način časne sestre mogle bolje pronaći prikladnog ispovjednika za svoje duhovne potrebe, a da ne budu prisiljene uvijek slijediti istog redovitog ispovjednika, čak i kada ih on nije mogao razumjeti i stoga dobro voditi na putu svetosti. Svetica reče: „napeta duša ne može dobro služiti Bogu i đavao je tako iskušava“. Taj njezin argument temeljio se na osobnom iskustvu i iskustvu drugih časnih sestara koje su joj se povjerile. Provincijski kapitul u Alcali 1581. odobrio je ono što je u tom smislu utvrđeno, a apostolski nuncij je to potvrdio podsjećajući da je Majka Terezija predložila dobivanje ovih mogućnosti iz Rima. No fra Nicolò Doria, novi provincijal 1585. i generalni vikar 1588., osjećao se dužnim ispraviti tekst koji se odnosi na časne sestre, utvrđujući da se nijedan reizbor ne smije provoditi bez prethodnog pristanka Vijeća, niti davanje te slobode za ispovjednike.

Inicijativa da se obrati Rimu, kako bi se dobila potvrda onoga što je Utemeljiteljica ustanovila, došla je od Anne kao priorice u Madridu i kao predstavnice ostalih kćeri svete Terezije. To poslanje povjereno je tajniku apostolskog nuncija dr. Bernabéu Del Marmoli Zapati, koji je sretno izvršio povjerenu mu misiju, unatoč činjenici da je o. Doria naporno radio, kako u Španjolskoj tako i u Rimu, da se to ne dogodi. Breve Salvatoris, koji je izdao papa Siksto V., nosi datum 5. lipnja 1590., a potvrđen je breveom Quoniam non ignoramus Grgura XIV. od 25. travnja 1591. Breve je dao punu zadovoljštinu bosonogim sestrama karmelićankama. Ali o. Doria nije odustajao i nastavio je borbu. Naposljetku je provincijal naredio kanonski pohod madridskom samostanu, a vizitator je, nakon jednomjesečnog posjeta, nametnuo jake pokore onima koji su surađivali u traženju Apostolskog brevea, smatrajući tu činjenicu ozbiljnom povredom zavjeta poslušnosti: priorica iz Madrida, sestra Marija od Rođenja, smijenjena je sa svoje službe; sestra Ana od Isusa morala je tri godine ostati zatvorena u ćeliji, te je bila lišena aktivnog i pasivnog glasa i svakodnevne pričesti koju je primala tijekom više od 20 godina, a na kraju trogodišnjeg razdoblja, morala je napustiti Madrid i otići u samostan u Salamancu. Prihvatila je vizitatorove odredbe bez prigovora i izvršila ih u duhu herojske poniznosti i poslušnosti. U procesu beatifikacije Majke Terezije, službenica Božja svjedočila je na suđenju kao priorica Salamance 9. svibnja 1594. Zapravo, premda je u očima poglavarica ostala buntovnica, sestre su je nastavile smatrati portretom utemeljiteljice i stoga su, čim se služba upraznila, ponovno je izabrali za prioricu 1596. godine. Odatle je započela svoje hodočašće prema zakladama u Francuskoj i ostatku Europe, usred mnogih nevolja i ozbiljnih poteškoća svake vrste.

Povijest kauze

Od trenutka Annine smrti, a s obzirom na glas svetosti, počele su se prikupljati informacije o njezinim krepostima i čudima. Godine 1632. cistercit ot. Ángel Manrique sastavio je izvrsnu biografiju, očito napisanu u stilu onoga vremena. Tijekom 1635. u Belgiji je završeno 5 redovnih procesa. Za druge gradove u kojima je živjela, u Španjolskoj i Francuskoj, tražena su izvješća pod prisegom, a u godinama 1625., 1633., 1621., 1636., tražena su i svjedočanstva od časnih sestara koje su živjele s njom. Stoga su svi redovni procesi marljivo proučavani unutar prvih 15 godina nakon Annine smrti. U kolovozu 1626. materijal je poslan u Rim, gdje je ostao zatvoren do 1680. U trenutku otvaranja dogodio se neočekivani događaj koji je bio potpuno izvan kauze: sudski postupak u Douaiju (Belgija), završio je sa sede vacante, pod predsjedanjem kapitularnog vikara, kanonika Gasparea de Laurentena, a u Rimu se nije mogao pronaći nitko tko bi prepoznao potpis spomenutog vikara. Zbog toga je suđenje vraćeno u Bruxelles. Pitanje se nije moglo riješiti odmah i, nakon dugog čekanja, tek je 1875., srećom, grob kanonika De Laurentena, koji je umro 11. listopada 1648., pronađen u katedrali u Tournaiu i s isklesanim grbom kanonikov potpis mogao se pratiti do nadgrobne ploče. Između 1878. i 1898. odvijali su se apostolski procesi i svi ostali postupci su provedeni kako bi se dovršio proces kauze. Dana 17. svibnja 1904. proglašen je Dekret super validatatem processuum. Potom se pristupilo izradi Positio od kojih su 1905. već bili gotovi Summarium i Informatio. Očekivali su Animadversiones od promicatelja vjere. Mnoge okolnosti, sve izvan kauze, sve su više sprječavale stvari da dođu do kraja. Prema mišljenju autora Generalnog uvoda, čini se da je takozvana „dorska tradicija“, kodificirana u kronikama karmelićanskog reda, čiji je utjecaj sezao sve do Drugoga vatikanskog sabora, imala negativan utjecaj na postupak kauze. Daljnje povijesne studije omogućile su ponovno otvaranje i dovršenje kauze.

S obzirom na beatifikaciju

Za proglašenje blaženom Anne od Isusa, Postulatura kauze iznijela je Dikasteriju na ispitivanje navodno čudesno ozdravljenje, koje se pripisuje njezinu zagovoru, č. s. Giovanne od Duha Svetoga, O.C.D. od „diseminirane demijelinizirajuće bolesti središnjeg živčanog sustava na disimunoj osnovi, hiperkineza i parapareza u donjim udovima, s mišićnom atrofijom uzrokovanom dugotrajnim ležanjem u krevetu“. Navedena sestra rođena je 1586. i ušla je u samostan karmelićanki u Bruxellesu 1608., gdje je upoznala Annu od Isusa. Dana 24. travnja 1613. sestru Giovannu je desetak dana mučila visoka temperatura i pokazivala je prve simptome paralize. Bolest se, usprkos određenom privremenom poboljšanju postignutom medicinskim liječenjem, pogoršala i do 1619. s. Giovanna bila je potpuno paralizirana u nogama i bila je prisiljena ležati. Liječnici, smatrajući bolest sada neizlječivom, više nisu propisivali nikakvu terapiju.

Dana 4. ožujka 1621., četiri sata nakon smrti Ane od Isusa, sestra Giovanna je zamolila svoje sestre da je dovedu pred njezino tijelo. U pokušaju da uz pomoć dviju sestara poljubi njezino tijelo, sestru Giovannu iznenada je uhvatila trema. Sestre su je, vjerujući da se razboljela, smjestile u invalidska kolica u kojima su je prevezle, no sestra Giovanna je odmah rekla da se osjeća ozdravljenom. Počela je hodati i kleknula je pred Anninim tijelom. Sestra Giovanna i njezine sestre pjevale su Te Deum za taj iznenadni oporavak. Od tog dana nadalje, ozdravljena je nastavila normalno hodati i obavljati aktivnosti svakodnevnog i društvenog života.

Iz svjedočanstava proizlazi da je Anna od Isusa jako žalila zbog bolesti sestre Giovanne od Duha Svetoga i nekoliko dana prije smrti izrazila je namjeru da se zauzme za njezino ozdravljenje nakon smrti.

Postoji uzročna veza između pobožnosti prema blaženici i ozdravljenja sestre Giovanne.

Positio super miro predstavlja predmetni slučaj u širem kontekstu trajnog glasa svetosti i čudesa kojeg Anna od Isusa uživa sve do danas.

Do danas je ostala sačuvana tkanina iz tog vremena kojom je sv. Franjo prekrivao rane tj. stigme. Jedna od tih tkanina čuva se u relikvijaru u Sacro Conventu (Svetom samostanu) u Asizu gdje se ujedno čuvaju posmrtni ostatci Asiškog sveca, čija poruka i svjedočanstvo života i nakon osamsto godina snažno odjekuje u svijetu te čiji grob godišnje posjeti mnoštvo hodočasnika.

Velika radost nam je što mi Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, o 800. obljetnici zadobivanja rana sv. Franje Asiškoga na La Verni, u suradnji sa Svetim samostanom iz Asiza organiziramo dolazak spomenute relikvije u Republiku Hrvatsku u samostane i crkve gdje djeluju franjevci konventualci. Stoga vas ovom prilikom pozivamo da medijski popratite ovo „hodočašće“ relikvija sv. Franje po hrvatskim gradovima.

Relikvije će biti u sljedećim gradovima i danima kako slijedi:

Split, 30. rujna – 1.listopada
Šibenik, 2.listopada – 4. listopada
Sisak, 5. i 6. listopada
Vinkovci, 7. i 8. listopada
Molve, 9. listopada
Zagreb, 10. i 11. listopada
Pula, 12. listopada
Cres, 13. listopada

Pratitelji relikvija na ovom hodočašću bit će fra Vladimir Vidović i fra Zvonimir Pervan koji će preuzeti relikviju u Asizu i pratiti je tijekom hodočašća po Hrvatskoj.

Još jednom, poštovani i dragi predstavnici medija, pozivamo vas da u svojim medijima popratite ovaj veliki događaj. Dolazak relikvija sv. Franje izvrsna je prilika ponovno otkriti veliku poruku i značenje života sv. Franje koji je itekako aktualan i u ovom našem vremenu.

Unaprijed zahvaljujemo i zazivamo Božji blagoslov po zagovoru sv. Franje na vas i vaše poslanje.

U Zagrebu, 24.9.2024.
Ured za komunikacije
Hrvatske provincije sv. Jeronima
franjevaca konventualaca