Većina domaćih ljudi ne zna puno o Zajednici, niti o tome kako se tamo živi, niti što se radi, samo se onako negativno šuška kako su tamo smješteni drogeraši i probisvijeti i ne daj Bože da te put nanese blizu njih. Za razliku od domaćih ljudi, za hodočasnike svih jezičnih skupina, posjeta i svjedočanstvo momaka iz Zajednice Cenacolo neizostavni je dio hodočašća u Međugorje. I sama sam prateći grupe hodočasnika, prisustvovala njihovim svjedočanstvima, koja su u skorije vrijeme prethođena zanimljivim i edukativnim filmom o nastanku Zajednice i njihovoj osnivačici s. Elviri Petrozzi. Mogu reći da me je svako to svjedočanstvo iznova dirnulo i potaknulo neke nove odluke i želje u življenju vlastite vjere i odnosa s drugima. Želja mi je ovim člankom približiti projekt i poziv Zajednice upravo našim, domaćim ljudima, kako bi uvidjeli bogatstvo mogućnosti koje, zahvaljujući Međugorju i Gospi, stoji pred njihovim vratima.
RANJENI BISERI
Iako današnje liberalno i konzumističko društvo ima tendenciju postaviti čovjeka kao mjeru svih stvari izbacujući potpuno ikakvu odgovornost, poštovanje i relaciju čovjeka prema Bogu, mi ne možemo zatajiti istinu koja glasi da je ipak čovjek samo stvorenje, a ne Bog. Po svom stvorenju on je ograničen i susreće se sa ograničenošću drugih. Čovjek ne može ljubiti kako želi, niti stoga može biti ljubljen koliko želi. Temeljno iskustvo čovjeka kao pojedinca, kao roditelja je upravo ova nemoć koja u duši svakoga ostavlja neispunjenu prazninu. Priroda ne trpi prazninu, govorili su stari Latini. Naše praznine može ispuniti samo bezgranična ljubav Božja. Ako ne tražimo nju, kvačimo se za različite supstitute (novac, materijalno, moć, seks, užitak, nasilje, drogu, alkohol, tablete, kocku, virtualni svijet…) koji čine da čovjek gubi svoju unutarnju slobodu, te ranjava i uništava sebe i druge. Fra Slavko ovako kaže: „Svaka vrsta ovisnosti ugrožava sposobnost nesebične, požrtvovne, usrećujuće ljubavi, a umnožava duh nepovjerenja, laži, nasilja, nepravednosti. Na koncu čovjek gubi mjerilo za svaku moguću vrijednost ljudskog života i gubi poštovanje prema vlastitom životu.“
Fra Slavko Barbarić i s. Elvira Petrozzi prepoznali su u sebi i ovdje u Međugorju snagu Gospine ljubavi i snagu majčinske ljubavi, snagu žene koja je u svojim darovima najbliža Bogu, zato što je pozvana rađati, štititi i odgajati život. Samo život u zajedništvu i ljubavi može učiniti da naše duše, kao ranjeni biseri, upravo u svojoj ranjenosti pronađu Božju ljepotu. Priča o s. Elviri i Zajednici Cenacolo upravo je priča o tom vađenju „ranjenih bisera“ iz blata grijeha i smrti. Hod kroz Zajednicu je proces uzdignuća pred svijetlo Božje ljubavi, pod kojim „ranjeni biser“ baš u svojim neponovljivim i jedinstvenim napuknućima, pronalazi neizmjernu originalnost i ljepotu Božjih zraka života.
U POTRAZI ZA NOVOM KVALITETOM ŽIVOTA
Iako je s. Elvira započela Zajednicu Cenacolo boreći se za živote mladih ljudi koji su zastranili na putovima ovisnosti, danas, nakon više od trideset godina može se reći da je Zajednica davno prešla ove okvire te postala puno više od terapijske komune za ovisnike. Postala je pokret koji snažno želi živjeti karizmu Charlesa de Foucaulda, odnosno, u bratstvu i jednostavnosti podijeliti svoju egzistenciju s onima koji su u teškim životnim situacijama. Jednostavno vidjeti Isusa u svima!!! Don Ivan Filipović, jedan od svećenika i duhovnika Zajednice, ističe da je ona „zamišljena i razvija se kao pokret ljudi koji teže za novom kvalitetom života. Dakle nije nužno da ste imali iskustva s kockom, drogom, alkoholom, ovisnosti o kupovanju, internetu ili nečem drugom da bi ste postali njen član. Dovoljno je da vam je nekad u životu bilo teško i da ste na ovaj ili onaj način osjetili težinu života, te da želite nešto poduzeti da ubuduće bolje reagirate, radeći na svom cjeloživotnom usavršavanju.“
Sami momci iz Zajednice ističu kako im dolazi sve više mladića koji nemaju problema s ovisnošću, nego imaju egzistencijalne probleme besmisla života, depresije, bezvoljnosti, agresivnosti, destrukcije. Uskoro očekuju i omjer od 50% ovisnika naprema 50% emocionalno oštećenih štićenika. Tako Zajednica postaje svojevrsna terapijska škola života u kojoj se uče temelji odnosa s Bogom i ljudima, prije svega kroz odgovornost, požrtvovnost, služenje braći i sestrama, kroz usvajanje radnih navika, kroz žrtvu i odricanje, samozatajnost i umiranje svakom hedonizmu i komotnosti. Ono što čovjeka danas čini nesretnim, izgubljenim i beživotnim je taj „mentalitet ovisnika“ – taj mentalni i duhovni sklop koji mu nameće svjetska i globalistička kultura smrti nudeći mu svaku vrstu komotnosti, uživanja, zadovoljavanja svih potreba, lagodnosti, lakšeg puta… Kroz sve pore društva potiče se relativnost, bezvoljnost, logika „lako ćemo“, sebičnost te nesposobnost za žrtvu i odricanje. Čovjekov duh se ne hrani tim stvarima. Posljedica takvog globalističkog načina života jest prava duhovna smrt. A kad je duh mrtav, slijede ga i psiha i tijelo.
ZAJEDNICA KAO EKLEZIJALNI POKRET
Nešto što Zajednicu Cenacolo čini u Bogu snažnom je raznolikost poziva u njoj. Srce Cenacola čine tristotinjak mladića i djevojaka koji su tijekom borbe za vlastito ozdravljenje od ovisnosti, prepoznali u sebi i potrebu za još jednim korakom dalje – potpunim posvećenjem vlastitog života Bogu i braći kroz poziv svećeništva ili redovništva. Oko te jezgre u koncentričnim krugovima su mladići i djevojke koji su svoju ljubav podijelili jedni s drugima u sakramentu braka. Neke od tih obitelji su ‘obitelji posvećene Bogu’ s namjerom da ostanu živjeti cijeli život u Zajednici dok su druge obitelji tu na neodređeno vrijeme. Trenutno u Zajednici živi tridesetak obitelji sa svojom djecom. Oni većinom vode terapijski hod momaka i djevojaka u zajednici. (U Međugorju su to već dugo godina bračni par ZAPPELA, Marco odgovoran za mušku kuću „Campo della vita“ (Polje života) i njegova žena Cinzia, odgovorna za žensku kuću „Campo della gioia“ (Polje radosti).
Jedna od vrednota Zajednice je i u tome što njezino djelovanje zadire u same korijene svojih štićenika na taj način da uključuje terapeutski i molitveni rad s njihovim roditeljima. Mreže „starih“ roditelja koji rade sa „novim“ roditeljima vrlo su plodan način pomaganja i ozdravljanja korijena problema, a to je život bez Boga. Zajednica ima i one koji su bili u njoj pa su ostali uz zajednicu, kao i brojne simpatizere i prijatelje.
Posebne kuće Zajednice su tzv. misijske kuće koje već dvadeset godina postoje u južnoj Americi: Brazil, Mexico, Peru, Argentina i odnedavna prva misijska kuća u Africi, točnije u Liberiji. U ovim bratovštinama Zajednica udomljuje nezbrinutu djecu koju im socijalne službe dodjeljuju na brigu. Sve ukupno u ovim zemljama članovi Zajednice se skrbe za oko tristotinjak djece. Požrtvovni rad sa ovom izranjenom djecom, urušava svaku sebičnost i iziskuje neprestani izlazak iz sebe i potpuno darivanje tom drugom, malom biću. Rad u misijama je velika životna škola, još neispitana mogućnost i izazov koji bi se trebao organizirati za sve mlade odrasle u hedonističkim školama bogatog sjevera i zapada.
Temelj svega je volonterstvo, i ljubav, i Isusove riječi ‘Besplatno ste primili, besplatno i dajte!’ Stoga je službena Crkva, točnije Papinsko vijeće za laike, promoviralo Zajednicu Cenacolo u eklezijalni pokret.
MEĐUGORJE: DUHOVNO LJEČILIŠTE
Svaka ovisnost je zapravo bolest, a bolest se ne može izliječiti dok joj se ne nađe uzrok. S. Elvira je pogodila da je najčešći uzrok te napuštenosti, praznine i ranjenosti srca, zapravo život bez Boga. Zato ona svoje „štićenike“ nije odvela liječnicima i psihijatrima, nego Bogu kroz osnivanje „molitvenih i radnih cenakula“. U konkretnoj organizaciji života cenakula veliku ulogu odigralo je iskustvo koje je s. Elvira zajedno sa svojim štićenicima doživjela upravo ovdje u Međugorju, sa Gospom, vidiocima Vickom i Marijom te sa fra Slavkom Barbarićem. Gospine poruke: vjera, obraćenje, molitva i post, a kao kruna svega MIR, postale su glavni predmeti i terapija ovog duhovnog lječilišta.
U srpnju 1983. osnovana je prva Zajednica Cenacolo u mjestu (Saluzzo), Italija. Već 1985. i 1986. godine s. Elvira hodočasti u Međugorje i o tim iskustvima ovako svjedoči: „Ono zbog čega ovamo rado dolazim i što me je ovdje zadržalo, te potaknulo da u Bijakovićima utemeljim kuću za bivše ovisnike, ponajvećma je činjenica da je molitva svakoga moga štićenika i čitave naše Zajednice ovdje postala snažnija u dublja. Ovdje smo ojačali molitveni duh, te počeli više i sabranije čitati Sveto pismo. Vidjeli smo veliki pomak nabolje u svim štićenicima. Usprkos problemima s policijom, svi smo zaključili da smo u Međugorju našli novu zemlju, upravo duhovno lječilište za ovisnike. A kako bi drugačije i moglo biti kad je uz nas naša nebeska Majka, čiju nazočnost tako snažno osjećamo! Stoga nije čudo što naši mladi jednostavno ne žele otići odavde, oni snažno čeznu za Bogom, a ovdje tu čežnju utažuju potpunije nego drugdje. Moram priznati, upravo ovdje brže dobivaju motivaciju za liječenje, i stoga brže i ozdravljaju.“ (usp. Fra Slavko Barbarić, Biseri ranjena srca, IC Mir-Međugorje, 1997. str.23)
BORIMO SE ZA ZDRAVU MLADOST
Nasuprot iskrivljenoj logici svijeta s. Elvira i njezina Zajednica Cenacolo svjedoče snagu milosti koju Gospa pruža ovdje u Međugorju. Upravo tu poruku ona poručuje svijetu i danas: „Ovdje je Majka i Djevica na djelu, a to je nepresušivi izvor evanđeoskog nadahnuća za rađanje i očuvanje zdravog potomstva i zdrave mladosti. Stoga i roditelji i njihova djeca trebaju na najduhovniji način iskoristiti Gospinu nazočnost na ovim prostorima. Roditelji što će na taj način svojim uzornim kršćanskim životom ne samo tjelesno već i duhovno rađati i preporađati svoju djecu, a djeca će slijediti svoje duhovne uzore, spoznajući tako da je čestit život, prožet ljubavlju prema Bogu i čovjeku, najveće bogatstvo i najveća sreća.“ (usp. Fra Slavko Barbarić, Biseri ranjena srca, IC Mir-Međugorje, 1997. str.23)
IZGUBLJENI SINOVI
Poznajem majku iz jednog našeg Hercegovačkog mjesta koja nije više mogla mirno gledati kako joj sin trati vrijeme u dokoličarenju (jer je danas postalo tako teško za prosječnog mladog čovjeka naći posao), večernjim izlascima i bocama alkohola u ruci (danas mladi više ne piju „piće“, nego „boce“), i ispušenim đointima (ma, to nije ništa, laka droga), i na nagovor „starog“ bračnog para koji djeluje pri Cenacolu, započela je s kolokvijima za roditelje. Nakon 3 susreta, uspjela je nagovoriti i muža. Zajedno su započeli molitvu i zajedno rade na „popravljanju“ svog bračnog života, još uvijek moleći da im u Zajednicu, kao školu života, uđe taj „izgubljeni“ sin. Kolikim bi mladima trebala ovakva cenakolska životna škola molitve, rada i ljubavi? Šteta što puno nas to bogatstvo Božje milosti i snage ovdje u Međugorju još ne može prepoznati. Rađa se i drugi problem, a taj je da broj mladih koji se odlučuju na tjelesno i duhovno liječenje u Zajednicama također sve više opada jer mu kao konkurenciju i alternativu, farmaceutska industrija nudi puno lakše i ugodnije medikamentozno liječenje (tablete metadona), koje zapravo samo jednu ovisnost zamjene drugom, još štetnijom jer se ne prepoznaje kao ovisnost i postaje ovisnički način života.
„Svako svjedočanstvo „bivšeg ovisnika“ je priča za sebe, tužna i žalosna, potresna i dramatična, ali puna nade i životne radosti.
Nitko se ne zna radovati životu
kao onaj koji je bio u iskustvu smrti.
Nitko se ne raduje zajedništvu
kao onaj tko je iskusio osamljenost.
Nitko tako ozbiljno ne shvaća slobodu
kao onaj tko ju je gubio i robovao.
Nitko ne zna poštivati obitelj
kao onaj tko je izigrao svako obiteljsko pravilo.
Nitko ne zna tako moliti
kao onaj koji je bio odbacio svaki kontakt s Bogom.
Nitko nije spreman tako zahvalno pomagati
kao onaj tko ne zaboravlja da mu je netko pomogao.
Jer tamo gdje je obilovao grijeh,
izlila se milost u preobilju.“
(usp. Fra Slavko Barbarić, Biseri ranjena srca, IC Mir-Međugorje, 1997. str.44-45)
Kontakt Cenacolo Međugorje:
Muške bratovštine
tel: ++387 366 517 56
e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ženske bratovštine
tel: +387 36 650 114
e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Paula Tomić
