Tako je za otprilike šest tjedana prepješačio 1.300 kilometara od Stuttgarta do Međugorja. Na hodočašće je krenuo kako bi zahvalio Bogu za zdravlje svoje obitelji i rođenje djeteta.
Želja koju je vezao uz rođenje djeteta
Pehar je imao šest godina kada je otišao u Njemačku. Ondje se školovao, završio zanat, a potom i fakultet. Danas radi kao inženjer u DEKRA-i, gdje vodi tim od 15 inženjera i majstora. Za svoj život u Stuttgartu kaže da je sretan i zadovoljan. U slobodno vrijeme igra nogomet, bavi se MMA-om i fitnessom te odlazi u teretanu. U Stuttgartu, dodao je, živi velik broj Hrvata i ondje imaju veliku zajednicu.
O hodočašću je počeo razmišljati još prije rođenja djeteta. Želio je Bogu zahvaliti na svemu što njegova obitelj ima, osobito na zdravlju i novom životu. Za tu je zahvalu, kako je objasnio, želio podnijeti veću žrtvu. Ove je godine iz Stuttgarta krenuo prema Međugorju.
Prva dva tjedna bila su najteža
Iako se redovito bavi sportom, Pehar kaže da se teško unaprijed pripremiti za ono što tijelo prolazi kada treba hodati dan za danom, tjednima. Na početku nije znao ni što sve treba ponijeti. Krenuo je s oko 13 kilograma tereta, a na to je trebalo dodati piće i druge potrepštine. Svakoga bi dana prešao koliko je mogao. Trebala su mu otprilike dva tjedna da se tijelo privikne na napor.
„Bilo je teško“, prisjetio se početka puta. S vremenom je, kaže, primijetio da se ne mijenja samo njegova izdržljivost. „Svaki dan rasteš, dan u dan.“
U Njemačkoj ga je zatekao vrhunac toplinskog vala. Vrućina ga je pratila i nakon ulaska u Austriju, a osobito mu je teško bilo hodati hrvatskom magistralom. Pritom je bio sam. Prva dva-tri dana samoća mu je godila, ali poslije su se sati hodanja počeli vući. Tada je počeo dublje razmišljati i više moliti. U tome je, uz tjelesni napor na koji se još privikavao, pronašao i priliku za odmor.
Nekad je mogao prijeći 50 kilometara, a nekad je i 20 bilo teško
Iz iskustva je, kaže, naučio da ono što čovjek unaprijed isplanira poslije zna biti teže nego što je očekivao. Znao je okvirno kojim putem treba ići, ali smještaj i dnevne dionice nije odredio prije polaska. Hodao bi koliko je mogao, potražio gdje će prenoćiti pa tek onda procijenio koliko bi mogao prijeći sutradan. Nekih se dana osjećao spremnim za 50 kilometara, a drugih mu je i 20 bilo teško. Odluku je donosio prema vremenu i tome kako se osjećao.
Put ga je vodio prema Salzburgu, a zatim preko planinskog prijevoja na oko 1.800 metara nadmorske visine. Odabrao ga je jer je, prema njegovim riječima, bio najniži prijevoj preko kojeg je mogao nastaviti put kroz planine. Otuda je krenuo prema Bleiburgu.
U Augsburgu ga je ugostio fra Dario Galić. U Münchenu je prenoćio kod prijateljeva rođaka, a preko preporuka pronalazio je domaćine i u Austriji, u okolici Klagenfurta i Bleiburga. Ljudi su ga primali i u Sloveniji te duž puta kroz Hrvatsku, iako nije posvuda imao osiguran smještaj.
Svima koji su mu otvorili vrata želio je zahvaliti i u svom svjedočanstvu. Posebno je zapamtio da su i domaćini zahvaljivali njemu jer su, ugostivši ga, postali dio njegova hodočašća. Podršku je, kaže, imao sa svih strana.
Od Imotskog 54 kilometra u jednom danu
Posljednjeg je dana krenuo iz Imotskog prema Ljubuškom. Kako u Ljubuškom nije imao smještaj, odlučio je nastaviti. Toga je dana prešao 54 kilometra. Kad je ugledao znak za Čitluk, osjetio je da opet ima snage.
Dok je cilj još daleko, objasnio je, svaki kilometar izgleda teži. Što je Međugorje bilo bliže, to mu je bilo lakše nastaviti. Kod Tromeđe mu se čak učinilo da bi mogao napraviti još deset krugova prije nego što ode na počinak.
Iz Gradnića su još kao djeca pješice išli u Međugorje
Peharu je put do Međugorja poznat od djetinjstva. Odrastao je u vjerničkoj obitelji. Kad bi iz Njemačke došli u Hercegovinu, svake bi godine iz Gradnića pješice išli u Međugorje, na misu i na Brdo ukazanja. To je, prisjetio se, za njih bio uobičajen dio dolaska kući. I danas redovito idu u crkvu, a važna im je i velika vjernička zajednica u Njemačkoj. Želju da zahvali Bogu zato je želio ostvariti upravo u svom kraju.
Na Festivalu mladih u Međugorju uvijek ga iznova dirne koliko ljudi dolazi iz različitih zemalja. Ipak, tek je na ovom putu shvatio koliko je Međugorje poznato i među ljudima koje je susretao u Njemačkoj i Austriji. Dotad je mislio da za njega uglavnom znaju ljudi iz njegova kraja.
Iznenadili su ga osobito razgovori sa starijim prolaznicima. Jedni bi mu rekli da su u Međugorju bili prije godinu ili dvije, drugi da se tek spremaju poći. Ondje gdje je on odrastao, objasnio je, podrazumijeva se da ljudi znaju za Međugorje. Bilo mu je drago otkriti da o njemu može razgovarati i tako daleko od kuće. Čim bi spomenuo kamo ide, imali bi o čemu razgovarati. Ljudi su ga hrabrili, a jedino bi ga pitanje o datumu dolaska vratilo računanju kilometara koje još treba prijeći.
Nakon Međugorja pješice je nastavio do Gradnića
U Međugorju ga je dočekala obitelj. Ni tada, nakon oko 1.300 kilometara, nije prestao hodati. Iz Međugorja je pješice otišao u Gradniće, gdje su mu ljudi pripremili još jedan doček. Sve se odvijalo tako brzo da se nije odmah stigao priviknuti na to da je put završio.
Još je sedam dana osjećao ono što je nazvao „fantomskom boli“. Navečer bi se osjećao dobro, a ujutro bi ga ponovno zaboljele noge, kao da ima upalu mišića, iako više nije hodao. Tek kada su se bolovi počeli smirivati, mogao je polako razmišljati o tome što je prošao, kako su mu ljudi prilazili i koliko je podrške dobio.
U vrijeme razgovora za Maria Vision dojmovi su mu još bili svježi. Govoreći o domaćinima, rekao je da ni kod koga nije imao osjećaj da mu je teško primiti ga na počinak. Gostoljubivost ljudi pamti kao jedno od najljepših iskustava na putu.
Hodočasnicima nudi pomoć, a sam želi poći na Camino
Onima koji žele na hodočašće, ali se ne osjećaju spremnima za dugu stazu, Pehar preporučuje da počnu kraćim dionicama. Njemu je hodanje, unatoč naporu, pomoglo da se odmori. Posao od njega mnogo traži, a uz njega dolaze obiteljske i društvene obveze. Na putu je imao vremena za molitvu i duhovni odmor. Kad danas razmišlja o sebi prije i poslije hodočašća, rekao bi da je postao mirniji.
Svakome tko razmišlja o sličnom putovanju ponudio je i konkretnu pomoć. Mogu mu se javiti za savjet o tome kako organizirati hodanje i tražiti smještaj. I sam je, podsjetio je, krenuo bez prethodnog iskustva i učio korak po korak. Put od Stuttgarta do Međugorja za njega je „neki doživljaj za život“.
Od hodočasničkih želja ostaje mu Camino, a spomenuo je i mogućnost posjeta papi. Hoće li i kada ponovno krenuti na put, ovisit će, kaže, o zdravlju, vremenu i obitelji.
