Zapravo, čije se srce ne bi predalo Božjoj Volji, koja mu se u tako dragim osjećajima približi. Božju Volju valja ljubiti usprkos svemu, čak i usprkos nutarnjem miru kojim te trenutno pohađa. Znaj da Bog mrzi mir onih kojima je odredio borbu. Božja Ljubav i Volja ne poznaje proturječja, ne poznaje zapreke ni silu. Zapravo, nju valja ljubiti više od nutarnjeg mira kojim nas pohađa. Ljubiti Božju Volju usprkos svemu, i u dobru i u zlu - umijeće je i dokaz zrelosti duhovnog puta.
Tu istu Božju Volju valja ljubiti i tada kada se ona očituje u savjetu dobronamjernih, kroz karizmu darovanih, kroz razna nadahnuća, a posebno kroz molitvu i post. Valja nam kroz život prolaziti raznim protivljenjima našeg vlastitog umiranja i odricanja. Da i tada, u poniznosti, šutnji i žrtvi – Božju se Volju ljubi iznad svega.
Ali, kad Božja Volja razotkrije, pred nama samima, stvarnu vrijednost onoga što je tobože ljudski dragocjeno i vrijedno, kada padnu sve maske te se razotkriju prave stranputice i Istine, a čovjek se suoči s gubitkom – ponovno ostaje Volja Božja. Ljubiti Božju Volju tada, usred najveće patnje i nevolje – ne možeš a ne progledati. Božja Volja sve razotkriva. Ovdje, u ovoj dolini suza nije ništa vrijedno doli nje same. Upravo zbog nje same, mora ovdje na zemlji Ljubav ljubiti protiv naravi. Ona se ovdje ne odriče samo svjetovnih radosti – ovdje se ona baca u svjesnoj slobodi u naručje boli.
Kada se to zaživi, dolazi velika sigurnost u čovjeka. Svi mi, žuti i crveni, crni i bijeli, prihvaćajući neminovno, a to moramo prije ili kasnije, preostaje - prepustiti se njoj. Volja je Božja tada slobodna i nesputana da se posveti našoj patnji, jer...
...iza patnje se nalazi njezin Bog.
