U dijelu propovijedi fra Stanišić je naglasio kako se vjernici često pitaju o smislu vlastitog puta i Božjoj volji u njihovim životima.
„Mi se tako često pitamo što je Božja volja za mene. Pa Božja volja za svakoga jedna te ista, da te spasi. I bez obzira kakav je bio moj životni put, koliko težak, koliko zahtjevan, kakvi se sve križevi našli u mom životu, kakve bolesti, kakve iskustva, pa i ona pred kojima ljudska riječ ne pomaže apsolutno ništa.“
Istaknuo je i blizinu Boga u trenucima patnje, poručivši kako Bog dijeli ljudsku bol.
„Bog je tu, On je sa mnom, On je isto ranjen. I to je tako dobro, tako dobro iskusiti. Uskrsli ima rane.“
Govoreći o osobnom odnosu s Bogom, fra Stanišić je zaključio kako je za istinski susret potrebna otvorenost i povjerenje.
„Ako želim iskusiti tu Božju ljubav, ako želim susresti uskrsloga, onda i ja njemu trebam otvoriti svoje rane.“
Njegove riječi potaknule su vjernike na razmišljanje o vlastitim životnim iskustvima i dubljem povjerenju u Božju prisutnost, osobito u trenucima kušnje i patnje.
