OTROV GRIJEHA
Gospa opet upozorava na onu vječnu istinu koju je i Isus u Evanđelju izrekao – kako svako zlo ne dolazi izvana, nego iz ljudskog srca koje se otvorilo otrovu zloga. (usp. „Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi - to čovjeka onečišćuje.“ Mt 15, 11)
Ona taj otrov ovoga puta naziva „otrovom sebičnosti i mržnje“ (usp. „Otrov sebičnosti i mržnje vlada ljudskim srcima i zato nemate mira.“ Poruka 25. 3. 2026.), ali ovaj se otrov u ljudskim srcima sastoji od mnogih sastojaka koji jednakom snagom truju ljudske duše, umove, a na kraju i djela mu postaju zla. O tome su nam već govorili i starozavjetni pisci: „Narod putem postane nestrpljiv. I počne govoriti i protiv Boga i protiv Mojsija: »Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.« Onda Jahve pošalje na narod ljute zmije; ujedale ih one te tako pomrije mnogo naroda u Izraelu. Dođe narod k Mojsiju pa reče: »Sagriješili smo kad smo govorili protiv Jahve i protiv tebe. Pomoli se Jahvi da ukloni zmije od nas!« Mojsije se pomoli za narod, i Jahve reče Mojsiju: »Napravi otrovnicu i stavi je na stup: tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda.« Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.“ (usp. Br 21 4-9)
U ovom biblijskom odlomku možemo vidjeti način djelovanja otrova. Počinje mrmljanjem izraelskog naroda protiv Boga i Mojsija nakon što su izašli iz egipatskog ropstva. Vidimo iz odlomka kako ih Bog nije ostavio gladne u pustinji, nego im je dao manu za hranu, jelo za koje su na početku govorili kako im se po ukusu čini poput lepinje s medom, a sada im je postalo gadljivo za jelo. A oslobođenje koje su dobili iz Egipatskog ropstva i zbog kojeg su na početku bili puni radosti i optimizma, sada doživljavaju kao zamku zbog koje će svi umrijeti u pustinji. Ovo negativno mrmljanje, žaljenje, jadikovanje je poput otrova zmije koje nas polako nagriza, truje život oduzimajući mu zahvalnost. Jer kada čovjek u sebi nema zahvalnosti, kad ne primjećuje pozitivne stvari koje je dobio, tada doista u sebi ima zmiju koja ga truje. Zar nije isto i s nama danas? Tako brzo zaboravimo da je sve što imamo samo Božji nezasluženi dar.
Put za izlazak iz ove otrovne situacije je suočavanje sa samim sobom i suočavanje s problemom nazivajući ga pravim imenom: nedostatak zahvalnosti! I zato Mojsije izrađuje, utjelovljuje taj duh nezadovoljstva, u zmiju otrovnicu od mjedi i stavlja je na stup te poručuje Izraelcima da sagledaju otvoreno svoj problem, tu nezahvalnost prema Bogu! I govori im ako ga priznaju i ako se pokaju, mogu ozdraviti.
ZNAK KOJI SPAŠAVA JE ISUSOV KRIŽ
Ovih dana proslavili smo otajstva Velikog tjedna, muku, smrt i uskrsnuće Kristovo. Umjesto mjedene zmije koja je označavala nezadovoljstvo i mrmljanje Izraelaca, mi smo na križu gledali Isusovo raspeto tijelo koje je na sebe uzelo sve grijehe svijeta. Isus na križu imao je istu ulogu kao mjedena zmija, budući da smo tako slijepi vidjeti svoje grijehe i mane i uporno idemo krivim putem u svojim pogrešnim izborima, Isus se diže na križ kako bi nam pokazao, kako bi nas natjerao da vidimo kamo nas naši grešni životi vode, koji su naši problemi, rane, strahovi i što nam oni čine iznutra u duši, a i izvan au bolestima tijela. Ako ih možemo vidjeti i prepoznati u Njemu, onda postoji nada da se možemo pokajati i ozdraviti, uskrsnuti kao i On.
USKRSNUĆE JE ZNAK OZDRAVLJENJA
Sva velika djela događaju se većinom u tišini. Pisci, umjetnici, mislioci... obično se povlače u tišinu i izolaciju kako bi izvan sebe stvorili, oblikovali, izrazili ono što osjećaju u duhu. Najveća tajna naše kršćanske vjere, Isusovo uskrsnuće, također se dogodila u tišini, i to u tišini zatvorenog groba.
Zatvoreni grob sam po sebi znači nemoguću situaciju, mrtvu točku, nepovratno stanje... a ipak, baš to mjesto postaje središte eksplozije Života. Iako Uskrsnuće ostaje tajna vjere, nešto o njemu možemo saznati iz proučavanja poznatog Torinskog platna, relikvije u koju je po vjerovanju Crkve, bilo umotano Isusovo tijelo nakon smrti.
Jedan od brojnih znanstvenika koji su se bavili tim pitanjem je i talijanski znanstvenik Gino Zaninotti koji je analizirao platno i evanđeoske tekstove te rekonstruirao način na koji su pokopali Isusa. Zaninotti je posebnu pažnju posvetio načinu na koji je Kristovo tijelo bilo omotano pogrebnim platnom te načinu na koji je ono izašlo iz te „kukuljice“ od tkanine. Po mišljenju fizičara trodimenzionalni odraz ljudskog lika na platnu nastao je kao „rezultat tajanstvene eksplozije energije unutar 'kukuljice'“ i upravo je ta energetska erupcija uzrokovala nešto nalik na „spaljivanje“ površine vlakana na način da je te tragove nemoguće ukloniti ili na bilo koji način oprati s platna. Na temelju analize mrlja krvi na platnu te poznavanju procesa zgrušavanja krvi hematolozi su došli do zaključka da je tijelo mrtvoga muškarca u platno bilo zavijeno dva sata nakon smrti, ali u njemu nije bilo dulje od 36 sati, jer iza sebe nije ostavilo nikakve tragove posmrtnog raspadanja. Znanstvenici su, pregledavajući platno, utvrdili kako je u trenutku erupcije radijacije energije koja je stvorila lik na platnu tijelo prošlo kroz lanenu tkaninu pritom ne narušavajući njezinu strukturu. Kao posljedica toga, kada je tijelo izašlo iz nje, „kukuljica“ kao da se ispuhala i pala prema dolje. Znanstveni konsenzus o točnom mehanizmu nastanka slike još uvijek ne postoji, no teorije o radijaciji ostaju među najzastupljenijima jer jedine objašnjavaju specifične kemijske i fizikalne promjene na tkanini bez upotrebe pigmenata ili boja.
Što ovim želim reći? Želim reći kako se pred Isusovim Uskrsnućem nalazimo pred jednom tako velikom tajnom koju mnogi najpametniji umovi nisu uspjeli shvatiti, i jednom tako velikom životvornom silom koju ni danas naša najsuvremenija znanost nije sposobna rekonstruirati. Dakle, Isusovo Uskrsnuće je dokaz o postojanju te nesagledive, nezamislive, neiskustvene energije ljubavi jednog Oca prema svome Sinu, a onda i prema svima nama kao njegovoj braći i sestrama. Tolike snage Ljubavi koja je jača od smrti, grijeha, propadanja, zatvorenog groba i ništavila. I zato sotonisti kažu kako mogu napadati Crkvu i činiti zlo, jer oni znaju koliko je ona snažna, koliko je snažna u njoj ova sila Isusova uskrsnuća, ali na žalost ni Crkva, ni mi vjernici nismo svjesni, nismo upoznati i ne znamo koristiti ovu silnu snagu Božje sile Uskrsnuća! Apostoli na početku su to znali i jedino što su činili je bilo naviještati i djelovati snagom Krista i to Uskrsloga!
NADA IZ KOJE SE RAĐA RADOST USKRSA!
I dok se znanost muči dokazati i shvatiti Uskrsnuće, u vjeri su ga mnogi od nas otkrili, ne ono uskrsnuće od mrtvih, ali sigurno uskrsnuće od grijeha i duhovne smrti.
Uskrs je naime uvijek povezan sa smrću. Treba biti mrtav da bi uskrsnuo, treba biti bolestan da bi ozdravio, treba biti izgubljen, da bi se našao, treba biti slijep da bi progledao... Zato za Uskrs u hvalospjevu Uskrsnoj svijeći pjevamo „o sretna li grijeha“ (felix culpa) želeći istaknuti kako je Adamov pad (istočni grijeh) bio "sretan" jer je rezultirao još većim darom – iskupljenjem po Isusu Kristu. A tako onda i svaki naš grijeh, pad, izgubljenost, bolest... postaje 'sretna prilika', prilika za uskrsnuće kada se u njoj sjedinimo sa ovom životvornom, uskrsnom snagom Božje očinske ljubavi koja sve obnavlja u Sinu. I ovo bi trebao biti razlog naše uskrsne radosti, zbog koje nam iz srca spontano izlazi zahvalnost Bogu, onaj uskrsni ALELUJA ! koji nas liječi od otrova grijeha i otvara nas snazi Uskrsloga. Zato idimo u miru, aleluja!
Paula Tomić/ Glasnik Mira, travanj 2026.
