Jedan od osnovnih materijala kojim se mi ljudi danas služimo je staklo. Staklo nas štiti od vjetra, kiše i hladnoće, ali nam ne uskraćuje pogled. Naš pogled kroz njega ide kilometrima daleko. No, kada drugu stranu stakla premažemo tankim slojem srebra, onda pogled više ne ide u daljinu. Onda to više nije prozirno staklo nego ogledalo koje svraća pogled na nas same. Dok se gledamo u ogledalu divimo se onom lijepom na nama, ali zapazimo i ono što nam se manje sviđa i redovito to odmah odlučimo popraviti. Ogledalo je pokazalo prljavštinu na licu i raščupanu kosu – treba to odmah oprati, počešljati i urediti. Pokazalo je boru na licu, treba je nekako ukloniti ili bar sakriti.
Svaki jubilej je poziv da slojem skrušenosti i poniznosti premažemo staklo našega života kako bismo se vidjeli onakvi kakvi jesmo. I ova velika obljetnica koju danas obilježavamo nije samo prigoda za slavlje. Ovo je zapravo duhovno ogledalo koje nas želi upozoriti na ono dobro ali i loše u našem životu i potaknuti nas na promjenu i popravljanje. Razmišljat ćemo stoga večeras u tri koraka: 1. Hvala za sve dobro. 2. Oprosti za ono loše. 3. Popravljajmo se u duhu Marijine rečenice izgovorene na svadbi u Kani Galilejskoj: „Činite sve što vam moj Sin kaže!“
Crkva nam svjedoči o velikim i brojim Božjim djelima što ih kroz povijest učini svom narodu. Pozvani smo zato kao vjernici dozivati si neprestano u sjećanje ono čime nas Bog obdari. Koliko samo ljubavi i brige, koliko pozornosti i velikodušnosti pokaza Bog prema čovjeku, tom vrhuncu svog djela stvaranja. Evanđelje nam neprestano govori o ljubavi. Sve što Bog pomisli naspram čovjeka bijaše misao ljubavi, u svakoj riječi koju izgovori bijaše riječ ljubav, u svakom činu kojeg poduze bijaše pečat njegove ljubavi, svaki njegov korak kojeg učini bijaše korak ljubavi prema čovjeku. Bog je ljubav. Njegovo ime je ljubav, njegovo prezime ljubav. Mjesto gdje stanuje zove ljubav, posao kojim se bavi zove se ljubav.
Taj Bog ljubavi stvori nas, stvori tebe i meni. Stvori nas na svoju sliku, sebi slične, kaže sveto pismo. Stvori nas na sliku ljubavi. Iz ljubavi i ovog posebnog dana pristupamo ovom stolu Gospodnjem da blagujemo na ovoj gozbi Božje ljubavi.
Slavimo danas 35. obljetnicu posebne Božje nazočnosti među nama koju nam očitova preko svoje i naše majke Blažene Djevice Marije – Kraljice mira. Ovaj dana nam ponovo u svijest dozivu bezgraničnu Božju ljubav. Kad Bog progovori tko taj govor može ne čuti? Kad se glas Gospodnji zaori, tko može zatvoriti svoje uši? Tamo gdje Bog svojim usnama ljubavi utisne poljubac, trag ostaje zauvijek! A upravo se to dogodilo ovdje u ovoj župi, na brdu Crnici prije 35 godina. Starozavjetni psalmist pjeva: «Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji!» Tamo gdje Gospodin postavi temelj, u koju zgradu on ugradi armaturu svoje ljubavi, ne postoji potres koji je može uzdrmati, niti vjetar koji je može srušiti.
A bijaše ovdje i potresa i vjetrova i oluja. Bijaše ovdje i pojedinačnog, ali i sustavno organiziranog protivljenja ovom djelu Božjem. Bijaše ovdje i napada i progona. Znaju to vrlo dobro i na svojoj koži su osjetili vidioci, svećenici i brojni župljani ove župe. Ali ostade ovo Božje djelo, proživi ono mladenačko razdoblje, doživi i punoljetnost, a evo ovih dana i puno zrelost svojih 35 godina.
Ovo je kako netko reče «ispovjedaonica svijeta». Ja bih nadodao: «Ovo je i propovjedaonica svijeta». Svakodnevno je ovdje i po nekoliko propovijedi na različitim jezicima i tako svih 35 godina. Na tisuće i tisuće propovijedi je ovdje održano. Bijaše među njima mnogo onih koje su nam se svidjele. Bijaše mnogo onih «dobrih, pametnih, poučnih, dubokih, teoloških» propovijedi kako volimo kazati
No, večeras mi se sve to čini tako malo važno. Sve su to u konačnici bile samo ljudske slabe i mlake riječi. Sve to nije vrijedno ni spomena, a kamo li jedne rasprave ili tonskog zapisa. Sve je to ništa spram jedne velike i stalne propovijedi koju nam ovdje Kraljica mira već 35 godina prenosi. Marija, na nebo uznesena, Marija ponizna sluškinja koja sluša i svaku Božju riječ prebire u svom srcu, progovori ovdje, progovori tebi i meni. Progovori ovdje ne riječima kakvog velikog i poznatog propovjednika, mudrog teologa ili spretnog novinara, nego progovori ovdje i govori sve ove godine govorom ljubavi, govorom majke.
A kad majka govori svaka riječ je važna. Kad majka govori svaka je riječ puna topline i blagosti, svaka prepuna majčinske ljubavi i brige. Zato mi se i ove riječi koje sada izgovaram čine tako slabe, da bih najradije u srcu uskliknuo: Progovori Marijo i meni večeras, propovijedaj nam ti večeras! Neka svaka tvoja poruka dodirne moje srce! Neka tvoj Govor postane plan i program mog života, moje obitelji i moga naroda.
Hvala ti zato, Majko, hvala za svu strpljivost s nama. Hvala što se nisi umorila kroz sve ove godine. Hvala što nas iznova okupljaš pod svoje majčinske skute i što nam na uho svaki put šapneš one nezaboravne riječi: «Draga djeco, ja vas volim, grlim, ja za vas zagovaram!»
Koliko si nam samo puta, Marijo, ovdje kazala: «Kad biste znali koliko vas volim, plakali biste od sreće!» Želimo večeras zaplakati od sreće! Zaplakati od sreće što si svijetu podarila Onoga koji je smisao i cilj i ispunjenje svake nade naše. Što si nam prije 35 godina na Crnici ponovo u naručju donijela, pokazala i darovala Onoga koji je Put, Istina i Život – Krista Gospodina. Puštamo, Marijo, suze radosnice što si izabrala ovo mjesto i naš hrvatski narod. Puštamo suze radosnice zbog svih onih sinova i kćeri našega i svih naroda od Amerika do Azija, od Europe preko Afrike i Australije koji su čuli tvog glas i u njemu prepoznali majčinsku ljubav.
Ti nam veliš: «Ja vas pozivam, draga djeco, molite i postite jer molitva i post i ratove mogu zaustaviti. Klanjajte se križu moga Sina, jer s križa dolaze mnoge milosti. Neka molitva bude svaki početak vašeg dana i zasun svake večeri!» Hvala ti Marijo za svaku ovu riječ. Hvala za svakog župljanina ove župe koji s molitvom u svoj dom dočekuje svakog hodočasnika i s molitvom ga ispraća. Hvala za svakog starca i staricu koji uz svoj radioprijamnik prebire zrnca svete krunice odazivajući se tvojem pozivu i čineći tako širom svijeta jedan čvrsti lanac molitve.
Hvala za svaku Zdravomariju koju ovdje izgovori Nijemac i Poljak, Francuz, Irac, Švicarac, svaki Kanađanin, Koreanac i Libanonac. Hvala ti, Marijo, za svakog hodočasnika, za onog one žute, bijele, crne ili crvene kože u kojem smo prepoznali sliku Tvoga Sina. Hvala za svakog koji ovdje glasno i punim srcem govori svima nam razumljivim jezikom - jezikom molitve. Hvala za sve one koji ovdje u svojoj žalosti, boli i patnji prepoznaše tvoju bol i patnju, koji svoje križeve ujediniše s križem tvoga Sina. Nek ti je hvala, Marijo, za sve stare i mlade, zdrave i bolesne koji staviše tvojega Sina na prvo mjesto u svome životu, koji svijetom ponosno kroče zato što su tvoja i Božja djeca. Hvala ti što si ovaj suhi kamenjar pretvorila u oazu Božjeg milosrđa.
Dok na oči naviru suze radosnice, nažalost počinju teći i žalosnice. Kako ne zaplakati nad tolikim zlom u današnjem svijetu, a Bog nas je stvorio za dobro. Kako ne zaplakati i nad činjenicom da su mnogi, Marijo, povrijedili tvoju majčinsku ljubav, da smo mnogi mačem boli iznova proboli tvoje majčinsko srce. Oprosti stoga za svaku psovku i kletvu u mom narodu. Za svaku hladnoću i površnost u našem duhovnom životu. Oprosti za nemar za nadahnuća Božja i tvoj majčinski govor. Oprosti što smo se navikli na tvoju prisutnost i što smo se prestali čuditi ovom čudu Božjem. Oprosti što su nam ovozemaljski pansioni postali važniji od stanova koje nam tvoj Sin priprema. Oprosti što nam je Brdo ukazanja postalo preobično, a Križevac prestrm pa smo gotovo zaboravili kakav je pogled s njih. Oprosti što nam je važnije postalo biti moderni nego biti Božji. Što nam je moda ispred pobožnosti, rastrošnost ispred skromnosti, lažna veličina ispred poniznosti.
Svjesni smo naših posrtaja i padova, životnih lutanja i vrludanja. Svjesni smo da smo bez Boga prazni pa ma kako bogati bili i nesretni pa ma kako slavni bili. Želimo i tražimo izmirenje i očišćenje. Želimo se iznova okupati u rijeci Božjeg milosrđa koja protječe ovim međugorskim ispovjedaonicama. Želimo srcem i dušom zavapiti oprosti, ali nakon toga osnaženi Duhom Svetim i oboružani odlučnošću činiti ono što nam tvoj Sin kaže. Ovdje smo da se iznova opredijelimo za ono Božje, a odbacimo zamke zloga.
Prije nekoliko godina na televiziji je bila jedna emisija o Crkvi. Naime u jednu englesku župu dolazi mladi svećenik. Nedjeljnu misu pohađa svega nekoliko osoba i to onih starijih i on sa svojim najbližim suradnicima razmišlja što poduzeti da ljude vrati u crkvu. Ulagali su puno truda, organizirali različite skupove, ali nažalost rezultata nije bilo. No, svećenik nije odustajao. Htio je posebno pridobiti mlade, pa je odlazio u škole, na sportske terene, u kino dvorane, kafiće i disco klubove – odlazio je svugdje gdje su se okupljali mladi. Pokušavao im je progovoriti koju riječ i posvjestiti važnost vjere. No, rezultata opet nije bilo. Oni bi mu se samo nasmijali, odmahnuli rukom ili se čak šalili i izrugivali s onim što im je nudio.
Na kraju taj mladi svećenik sa svojim suradnicima odluči pozvati dvojicu stručnjaka za marketing koji bi trebali mladima približiti Crkvu. Kroz tri mjeseca su snimali stanje i na kraju došli s konkretnim planom, a on se zvao „Crkva Light“. Sve naime što je Crkva nudila trebalo je pojednostaviti i približiti mladima. To su i učinili. Iz mise su izostavili sve što se moglo izostaviti. Uveli su modernu glazbu. Dopustili su da mladi pod misom sudjeluju svojim komentarima, igrokazima, plesnim nastupima. Uveli su čak i zvučne i svjetlosne efekte, ali rezultat je izostao. Mladi su iz radoznalosti došli dva – tri puta i više ih nije bilo. Stručnjaci za marketing su naplatili svoj program iako nije polučio nikakav uspjeh.
Danas je vrlo popularno sve što nosi oznaku „Light“. Nije ni čudno, jer to su proizvodi bez štetnih učinaka, a dobre kvalitete. Bar nam ih tako reklamiraju. U trgovinama nam tako nude Coca Colu Light, Sir Light, Cigarete Light... Eto, došli smo dotle da nam treba i Crkva Light. Preteško je ovo što Krist traži, pa to treba razvodniti i razblažiti... Zar baš svake nedjelje ići na misu, zar svaki dan moliti? Zar čitavog života biti vjeran bračnom drugu? Zar Gospa stvarno ozbiljno misli kad kaže postite i to još dvaput tjedno, klanjajte se mome Sinu, ispovijedajte se…? Zar se to stvarno ne može malo razblažiti i razvodniti?
Može! I to mi nažalost i činimo. Jedan od najvećih grijeha danas jest što smo spremni sve razvodniti. Prilagođujemo evanđelje nama i našem ponašanju, umjesto da bude obratno. Škrtarimo i cjenkamo se kad je Bog u pitanju a ne pitamo se što bi bilo da On s nama škrtari, da On razvodnjava i razblažuje svoju ljubav i milost prema nama. Što bi bilo da On jutros nije mislio na nas? Nikada još nismo na ispovijedi od njega čuli: «Nemoj više dolaziti dok se ne popraviš i do kraja ne obratiš.» Ne, nikada, nego svaki put: «Ja te odriješujem od grijeha tvojih, oprošteno ti je idi i nemoj više griješiti!»
Ne tražimo zato od Boga mrvice, jer On mrvica nema, On daje sve. Ne očekujmo od njega ono što je prolazno i sumnjive kvalitete. Nema zato “Crkve light”, nema “evanđelja light”, nema “života light….” Bog nam ne nudi limunadu života, nego puninu života… Ili jesi ili nisi. “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!” - reče nam Isus.
Ovdje smo danas da u ogledalu života priznamo tko smo i kakvi smo. Ovdje smo da bore koje je na nama učinio grijeh ne skrivamo, nego u Božjem milosrđu liječimo. Ovdje smo, Marijo, da ti iznova kažemo: Tvoji smo iako smo slabi. Ti nas se ne odričeš iako smo grješni. Želimo da i nama ponoviš ono što si davno rekla: «Mir, mir i samo mir mora zavladati između Boga i između ljudi». Neka mir tvojega Sina uništi nemir naših srdaca. Neka naš jezik umjesto psovki, kletvi, ogovaranja i praznih riječi izgovara ubuduće riječi blagoslova i hvale. Neka naši mladi budu graditelji svijeta mira i pravednosti. Neka molitva i post unište svaki rat u našim obiteljima, narodima i ovom nemirnom svijetu.
Znamo, Marijo, tamo gdje je majka, tamo je dom. A mi više ne želimo biti lutalice, ne želimo biti beskućnici, dosta nam je obijanja tuđih pragova, želimo na ovome svijetu dom ispunjen mirom i toplinom. Zato smo ovdje sve ove godine i ovih dana da ti iznova kažemo: Ovdje je naš dom, ovom podneblju i mi pripadamo. Ovdje smo da ti iznova zapjevamo: «Hvala ti, Majko, hvala ti draga, naše duše sada procvjetaše tobom.»
Na tisuće puta si nam kazala: «Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu». A mi hvalom uzvraćamo i vjernički ponizno obećajemo: «Za svu ljubav Majko draga što je ovdje nas izli, dajemo ti obećanje biti bolji neg smo bili.» Pomozi nam da tako i bude! Amen.
