Današnji je čovjek zaluđen brzinom: što brži internet, što brža vozila, zrakoplovi, ceste, ali i brze, površne veze, poznanstva... Tko ne osjeća potrebu za mirom, tišinom pa i sporim, meditativnim hodom i koracanjem? Crkva se mora naučiti slušati, strpljivo vidati rane, sastavljati razdvojeno, šivati rane koje krvare. Crkva mora biti kadra pratiti one na putu u Jeruzalem, onu dvojicu kojima je Isus zapalio srce, koji su ga prepoznali u lomljenju kruha. "Silno se govori o tebi Jeruzaleme, grade Božji. Svi su izvori milosti moji u tebi", kliče starozavjetni psalmist. Jeruzalem je naša majka, moja i tvoja majka, stoga nismo siročad! Ondje smo rođeni, u vodi preporoda, u prvome susretu s Gospodinom, u zovu koji nam je uputio i koji nam upućuje. Svijet treba crkvu koja je kadra ponovno donijeti oganj Duha, zapaliti srca, Crkvu koja prihvaća svoju odlutalu djecu, koja su u trajnu egzodusu, koja ne nalaze ni doma ni zavičaja.
Bez imalo lažne samohvale sve na što Papa poziva događa se ovdje u Međugorju već više od tri desetljeća. Treba samo doći i to doživjeti. Treba doći i tu živjeti iz dana u dan doživljavati čudesa milosti i snagu Duha Svetoga. Želimo li vidjeti istinske i trajne plodove obnove i obraćenja o kojima je govorio i na koje usmjerava Sabor te svi pape do danas, onda se zaputimo u Međugorje gdje su očiti darovi i plodovi Duha Svetoga.
S druge strane, svjedoci smo da u posljednje vrijeme pojedinci iz susjedne zajednice, zbog javno izrečena otpora i prijepora o nekim odlukama svojih poglavara, na neumijestan način uključuju u svoje obračune i polemike Međugorje, međugorsku pobožnost i duhovnost smatrajući sve što se ovdje zbiva apokrifnim, lažnim, legendama. Ništa ovdje prema njihovu mišljenju, nema nikakve veze s autentičnom, crkvenom ili pak koncilskom mariologijom. Pišu da se ovdje nude lažni lijekovi, palijativna nadrimedicina pod egidom cijelovita ozdravljenja i sl. Ili, pak, pišu da je u Međugorju i fratarskom djelovanju ovdje molitva nešto kao panaceja, opći, univerzalni lijek za sve što čovjeka današnjice muči, za svaku bolest. Koliko me pamćenje služi, čini mi se da nijedan od tih koji tako pišu nisu nikada ni zavirili u Međugorje da bi se tu, na licu mjesta, osvjedočilišto je ovdje na djelu već pune trideset i dvije godine. Nemoguće je ovaj dugotrajan fenomen- ne želimo govoriti, nego o čistu fenomenu hodočašćenja i svega vezanog uz hodočašćenje- prosuđivati s prpfesorske stolice ili za radnim stolom, a bez uvida u sva ona istraživanja koja su toliki krajnje seriozno provodili tijekom minulih desetljeća. Svakomu je slobodno doći ovdje, javno ili tajno, promatrati, sagledavati, proživljavati, zaključivati. A ako je svećenik, savjetovao bih da provede mjesec dana u ispovijedaonici. Vjerujem da će nakon toga promijeniti stav i mišljenje.
Više kolumni čitajte OVDJE
