Sadržaj s oznakom: Kolumne

Postoje mjesta koja se mogu opisati zemljopisno, povijesno i turistički, mjesta za koja možete navesti broj stanovnika, cestu kojom se do njih dolazi, vrijeme kada je najbolje posjetiti ih i znamenitosti koje treba vidjeti, ali postoje i ona druga, rijetka mjesta pred kojima takvi podaci postaju gotovo nevažni, jer čovjek ondje ne dolazi samo da bi nešto vidio, nego da bi se suočio s onim što već dugo nosi u sebi, a Međugorje je za milijune ljudi upravo takvo mjesto: kamenito hercegovačko selo koje je, od ljeta 1981. godine, postalo prostor molitve, suza, ispovijedi, obraćenja, zahvalnosti, ali i pitanja koja ne prestaju pratiti njegovu priču.

Dok se ovih dana deseci tisuća hodočasnika iz svih krajeva svijeta uspinju kamenitim stazama Podbrda moleći krunicu i pripremajući se za 45. obljetnicu međugorskih ukazanja, teško je ne zapitati se što je to u Međugorju toliko snažno da ni nakon gotovo pola stoljeća ne prestaje privlačiti ljude različitih jezika, kultura i kontinenata, ljude različitih životnih priča, od onih koji dolaze tražeći čudo do onih koji dolaze noseći teške križeve bolesti, gubitaka, obiteljskih rana ili jednostavno duboke čežnje za smislom.

Istoga dana kada su zagrebačkim ulicama prolazile dvije kolone ljudi, Hrvatska je mogla vidjeti dvije potpuno različite slike same sebe. Jedna je slavila ideologiju koja posljednjih godina sve snažnije oblikuje kulturni i politički prostor Europe, dok je druga kroz molitvu, pjesmu i križ svjedočila vjeru, pripadnost i vrijednosti na kojima je hrvatski narod stoljećima gradio svoj identitet.

Upravo su to riječi iz posljednje Gospine poruke iz Međugorja koje danas odjekuju snažnije nego ikada prije, kao vapaj Neba čovječanstvu koje se sve više udaljava od Boga, od istine i od vlastite duše.

Današnji svijet naizgled jako mnogo govori o životu i zaštiti života. Posebno o zaštiti ugroženih životinjskih vrsta i o borbi protiv globalnog zagađenja planete, o održivim izvorima energije, o borbi protiv neizlječivih bolesti i starenja. 

Božić bez Boga? Projekt koji ne uspijeva

Došašće nije samo priprema za blagdan – ono je stanje duše pred Dolazak. Crkva u Došašću ne gleda samo prema Betlehemu, nego i prema Kraju. Prema trenutku kada se povijest zatvara, a istina razotkriva. Zato Došašće uvijek nosi u sebi napetost: između svjetla koje dolazi i tame koja se opire. Danas ta napetost više nije skrivena. Ona je vidljiva.

Polemika oko podrške Rodnim studijima od strane katoličkih intelektualaca još se uvijek ne stišava. Ono što je donekle umirujuće i budi nadu iz perspektive vjernika katolika jest intervju kojeg je Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša dao Darku Pavičiću za blagdanski dvobroj Večernjeg lista.

Gledam nedavno dnevnik HRT-A i ne mogu se oteti dojmu da me podsjeća na njemačke medije za vrijeme dolaska velikoga broja migranata u Njemačku.

Kada dođemo na sv. misu primjećujemo da se manji broj ljudi pričešćuje, a većina ostaje na svojim mjestima.

Želim li ja biti svet, sveta? U ovom vremenu, kada je svijet ohladnio za ljubav Božju, ne znam poteže li itko takvo pitanje? Dolazi li ikome na um ovakva misao? Želi li to tko?

Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!' (Izlazak 20,7).

Toliko sam dijelova na njemu slomio da je gotovo sve malo-pomalo izmijenjeno.

Draga moja sestro u Kristu, život nas je spojio nitima Božje milosti i svojom providnošću doveo u zagrljaj One koja te nije htjela dijeliti sa svijetom.

Draga braćo i sestre! Na pisanje ovog članka me potaknuo nametnut način života današnjih mladih koji se svodi na diskoteke i alkohol. Zašto taj život nije dobar za jednog mladog kršćanina koji želi više rasti u Bogu?

Ljudi se često bave drugim ljudima, zaviruju u tuđe živote i potom ono što saznaju prenose znancima, prijateljima.