Najveća pobjeda zla nije u tome da čovjeka uvjeri kako dobro ne postoji, nego da ga navikne na zlo do te mjere da ga više ne prepoznaje, da ga prestane doživljavati kao nešto od čega bi se trebao udaljiti i da ga, naposljetku, počne prihvaćati kao sasvim uobičajen dio svakodnevice, pa čak i kao izvor zadovoljstva i zabave.
Upravo sam o tome razmišljala čitajući vijesti o izlasku videoigre Grand Theft Auto VI, koja je 19. studenoga 2026. godine stigla na tržište i, prema procjenama proizvođača, već prvoga dana ostvarila nevjerojatnih 3,79 milijardi dolara maloprodajnoga prometa, dok su milijuni ljudi diljem svijeta s nestrpljenjem iščekivali ulazak u virtualnu stvarnost u kojoj mogu ubijati, pljačkati, konzumirati drogu i sudjelovati u seksualno eksplicitnim sadržajima.
I dok se mediji natječu u opisivanju tehnološke superiornosti ove igre, njezine nevjerojatne grafike i financijskoga uspjeha, pitam se kada smo posljednji put kao društvo zastali pred pitanjem što se događa s čovjekovom dušom kada mu se destrukcija ponudi kao zabava, a zlo učini toliko privlačnim da ga milijuni ljudi s oduševljenjem iščekuju.
Zlo više ne mora izgledati zastrašujuće
Prema službenoj klasifikaciji europskoga sustava PEGI, GTA VI namijenjen je isključivo punoljetnim osobama, a sadržava realistično nasilje, odrubljivanje glava, komadanje ljudskih tijela, napadanje nedužnih civila, seksualno eksplicitne prizore, konzumiranje kokaina i drugih droga, kao i mogućnost ozljeđivanja životinja.
U svijetu u kojemu pokušavamo djecu naučiti suosjećanju, poštovanju ljudskoga života i odgovornosti prema svakom živom biću, istodobno postoji industrija koja upravo suprotne sadržaje pretvara u spektakl vrijedan milijarde dolara, a sve pod opravdanjem da je riječ samo o virtualnoj stvarnosti.
No upravo me ta rečenica, kojom se danas tako lako opravdava gotovo sve što dolazi s ekrana, posebno zabrinjava, jer iza virtualnoga svijeta nalazi se stvaran čovjek, sa stvarnim mislima, osjećajima, savješću i dušom.
Zlo ne mora uvijek doći u obliku nečega što izaziva strah i odbojnost, ponekad dolazi odjeveno u ono što čovjek najviše voli, kroz zabavu, užitak, znatiželju i osjećaj neograničene slobode, postupno brišući granice između prihvatljivoga i neprihvatljivoga.
Normalizacija zla počinje onda kada na njega prestanemo reagirati
Prorok Izaija još je prije više od dvije tisuće godina upozoravao:
„Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu.” (Iz 5,20)
Koliko samo te riječi snažno odjekuju u vremenu u kojemu živimo, kada se sve češće ismijavaju moralne vrijednosti, čistoća prikazuje kao zaostalost, vjera kao slabost, a čovjekova sposobnost da prepozna grijeh kao nedostatak suvremene otvorenosti.
Ne tvrdim da će svaki čovjek koji igra GTA VI postati nasilan, niti da videoigre same po sebi stvaraju kriminalce, ali me zabrinjava mogućnost da učestalo izlaganje određenim sadržajima postupno oslabi našu osjetljivost prema onome što oni prikazuju.
Jer normalizacija zla ne događa se nužno onda kada čovjek prvi put učini nešto loše, nego onda kada ga ono što je loše više ne uznemirava, kada prestane osjećati potrebu da se tome suprotstavi i kada se njegova savjest postupno navikne na prizore pred kojima bi nekada spontano okrenuo glavu.
Iz kršćanske perspektive upravo je ta ravnodušnost jedna od najvećih duhovnih opasnosti našega vremena.
Duhovna bitka vodi se i u dječjim sobama
Kao majka i kao vjernica, sve više razmišljam o tome koliko smo spremni učiniti da zaštitimo svoju djecu od fizičkih opasnosti, dok istodobno premalo pozornosti posvećujemo onome što svakodnevno ulazi u njihov unutarnji svijet.
Zaključavamo vrata svojih domova, upozoravamo djecu da ne razgovaraju s nepoznatim ljudima, brinemo o njihovu zdravlju i sigurnosti, a onda im nerijetko dopuštamo da satima borave u virtualnim svjetovima čiji sadržaj gotovo uopće ne poznajemo.
Duhovna borba o kojoj govori Sveto pismo nije prestala postojati pojavom suvremene tehnologije, nego se pred nama pojavljuje i u novim okolnostima, među kojima su zasigurno i sadržaji kojima hranimo svoje misli, navike, maštu i osjećaje.
Apostol Pavao upozorava nas da se ne suobličujemo ovomu svijetu, nego da se preobražavamo obnovom svojega uma, kako bismo mogli razlikovati što je dobro i Bogu milo.
Upravo je sposobnost razlikovanja dobra od zla ono što danas moramo posebno čuvati kod svoje djece, jer im odgoj neće trebati samo kako bi znala čitati, pisati, koristiti tehnologiju i ostvariti uspješnu karijeru, nego prije svega kako bi postala ljudi koji neće izgubiti savjest u svijetu koji im svakodnevno nudi priliku da je zanemare.
Civilizacija koja je izgubila moralni kompas
Dok se s jedne strane organiziraju kampanje protiv nasilja nad ženama, vršnjačkoga nasilja, ovisnosti i okrutnosti prema životinjama, s druge se strane nasilje, droga, seksualni nemoral i ljudsko poniženje mogu pronaći među sadržajima najprofitabilnijih proizvoda industrije zabave.
Kakvu poruku time šaljemo generacijama koje odrastaju, osobito kada od njih očekujemo empatiju, suosjećanje i poštovanje života, a istodobno im nudimo virtualne svjetove u kojima se mogu zabavljati čineći upravo ono što ih u stvarnosti učimo osuđivati?
Ne možemo govoriti o moralnoj obnovi društva, a istodobno biti potpuno ravnodušni prema sadržajima koji oblikuju njegovu kulturu, niti možemo očekivati da će naša djeca sama prepoznati sve opasnosti svijeta kojemu smo ih izložili, ako im mi odrasli nismo spremni pokazati gdje se nalaze granice.
Roditelji, nemojte se bojati reći ne
Roditeljska ljubav ne sastoji se u tome da vlastitom djetetu omogućimo sve što poželi, nego da ponekad imamo hrabrosti uskratiti mu upravo ono za što vjerujemo da mu može naštetiti, čak i kada će zbog toga biti ljuto na nas ili nam govoriti da svi njegovi prijatelji već imaju istu igru.
Kršćanski odgoj zahtijeva hrabrost, osobito u vremenu kada se svako postavljanje granica pokušava prikazati kao uskraćivanje slobode, zaboravljajući da istinska sloboda nije mogućnost činjenja svega što poželimo, nego sposobnost da izaberemo dobro čak i onda kada nam je zlo ponuđeno u mnogo privlačnijem obliku.
Naša djeca nisu tržište, nisu potrošači čiju pozornost treba osvojiti pod svaku cijenu i nisu generacija čiji odgoj smijemo prepustiti industriji koja uspjeh mjeri isključivo brojkama i profitom.
Ona su nam povjerene duše, a odgovornost za njihov odgoj ne prestaje onoga trenutka kada im u ruke stavimo mobitel, tablet ili upravljač igraće konzole.
Najopasnije zlo jest ono koje više ne prepoznajemo
Možda najveći problem GTA VI nije samo u prizorima koje sadržava, nego u činjenici da je postao simbol vremena u kojemu smo sposobni gotovo sve pretvoriti u proizvod, uključujući ljudsku patnju, nasilje, seksualnost i smrt, a da se pritom sve manje pitamo postoji li nešto što bi ipak trebalo ostati izvan granica zabave.
Ne bojim se tehnologije niti napretka, ali bojim se čovjeka koji će posjedovati sve tehnološke mogućnosti, a izgubiti sposobnost moralnoga rasuđivanja, čovjeka koji će znati upravljati čitavim virtualnim svjetovima, a neće znati upravljati vlastitim strastima, čovjeka kojemu će sve biti dostupno, ali mu ništa više neće biti sveto.
Jer najveća duhovna opasnost nije u tome da naša djeca jednoga dana susretnu zlo, nego da ih odgojimo u svijetu u kojemu ga više neće znati prepoznati.
A ako smo spremni šutjeti dok se zlo našoj djeci nudi kao zabava, onda se doista moramo zapitati jesmo li još uvijek mi oni koji ih odgajaju ili smo tu ulogu već odavno prepustili nekome drugome.
Marina Župan/medjugorje-info.com


