„Samo da vidiš kako su joj djeca prljava, a o kući da se i ne govori! Gotovo je sramota živjeti u istom susjedstvu s njome. Pogledaj onu robu što ju je objesila da se suši. Pogledaj crne pruge na košuljama i ručnicima.“ Prijateljica ode do prozora i reče: „Mislim da je njezino rublje čisto, draga moja. Pruge su na tvom prozoru.“
Gospa nas uči da promjena svijeta ne počinje promjenom drugih nego promjenom sebe. Pođemo li od toga, postavlja nam se novo pitanje: Znači li to da druge ne smijemo mijenjati? Da se ne smijemo uplitati u njihove živote? Da drugi smiju raditi što hoće? Da trebamo ostaviti stvari kakve jesu (u politici, ekonomiji, Crkvi...)? Varamo se ako mislimo da je Isus protiv toga da mijenjamo druge. „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: De da ti izvadim trun iz oka, a eto brvna u oku tvom?“ (Mt 7, 3-4) Pitanje je samo redoslijeda: „Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!“ (Mt 7, 5) Gospa i te kako želi da mijenjamo svijet, ali i u nje je redoslijed kao u Isusa: „Zagovaram za sve vas, dječice, i sve vas pozivam na obraćenje. Ako se vi obratite, i svi oko vas bit će obnovljeni.“ (25.5.2003.) Najprije ja pa potom drugi. „Posveti sebe i posvetit ćeš društvo“, govorio je sv. Franjo Asiški. Tu je ključ! Tajna promjene drugih je u mojoj promjeni. Mijenjamo li najprije sebe, događa se nešto vrlo čudesno: Moja promjena ne ostaje samo moja, nego djeluje na druge. Jedna žena pokazivala je znakove stresa, napetosti, nervoze. Liječnik joj je propisao sredstva za umirenje i molio je neka nakon nekoliko tjedana ponovno dođe na pregled. Kad se vratila, liječnik je upita osjeća li kakvu razliku. Ona reče: „Ne, ne osjećam. Ali sam opazila da su drugi mnogo opušteniji.“
O čemu se radi? „Oko je svjetiljka tijelu. Kad ti je oko bistro, sve ti je tijelo svijetlo. A kad je ono nevaljalo, i tijelo je tamno...“ (Lk 11, 34) Stvari oko mene izgledaju onako kakvo je stanje u meni. Ako su u meni negativne misli i osjećaji prema drugima, i oko mene će sve izgledati negativno (i osobe i čitav svijet). Promjenom u mojim očima, i oči i lica drugih se mijenjaju. Ako se moje oči pročiste i oslobodim se negativnih misli i osjećaja te na njihovo mjesto stupe pozitivne misli i ljubav, osoba koju promatram u mojim će očima potpuno drukčije izgledati; promijenit će se, postat će lijepa, pozitivna, draga. Odstranim li preprjeke iz svog srca (balvan, odnosno filtere koji utječu na moje gledanje), moj pogled bit će bistriji, jasnije ću vidjeti i potom drukčije reagirati. Oslobođeno oko tada može vidjeti drugoga iz posve drugog kuta i u novom svjetlu. Pošto, dakle, o meni ovisi promjena svijeta, preda mnom je velika odgovornost i zadaća da radim na sebi, na svojoj nutrini.
Isus nas uči da je nutrina odlučujuća i da to ne smijemo zaboraviti: „Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi - to ga onečišćuje... Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.“ (Mk 7, 15; 20-23) Otkrivši bit, i detalji su nam jasniji. Pogledajmo to na primjeru nezadoljstva. Zašto sam nezadovoljan? Možda zato što nemam dovoljno za život? Ili zato što vidim samo ono što nemam, a ne vidim ono što imam? Sokrat, grčki filozof, živio je jednostavno. Smatrao je da čovjek treba biti slobodan od stvari, posebno od pohlepe. Sreća nema uvjeta niti ovisi o stvarima. Pripovijeda se da je često išao na tržnicu i promatrao izloženu robu. Kad ga je jednom prijatelj upitao zašto dolazi na tržnicu, a ništa ne kupuje, Sokrat odvrati: „Volim ići tamo i otkriti koliko mi toga ne treba da budem sretan.“ I u Sokratovu slučaju otkrivamo isti princip: promjenom nutrine mijenja se i moj odnos prema vanjštini. Postavši zadovoljan imam drukčiji odnos prema stvarima. Više im ne robujem; ne treba mi toliko za život, za sreću, kao prije.
Promijenim li stav, da mogu biti sretan bez uvjeta i postanem zadovoljan s malim stvarima, ne čekajući da se oko mene išta promijeni, tada će se u meni početi događati promjena. Stvarnost oko mene ostala je ista, ali se, zapravo, i ona mijenja (moj pogled na nju i reakcija prema njoj) ukoliko se mijenja moja nutrina. Očekujem li da ću biti sretan kada sve oko mene bude dobro i mirno, kada ne bude ratova i kada ekonomska situacija bude povoljna, tada nikada ne ću pronaći sreću jer ću joj stalno stavljati nove uvjete. No, promijenim li stav, da mogu biti sretan bez uvjeta i postanem zadovoljan s malim stvarima, ne čekajući da se oko mene išta promijeni, tada će se događati promjena. Primjerice, u meni se budi nervoza ili ljutnja kad mi u kuću dolazi osoba koju ne podnosim. Što činiti? Prisiljavati tu osobu na promjenu? Budem li tako činio, ništa se ne će promijeniti. Samo će biti više nervoze i ljutnje (u meni i oko mene). No, ako promijenim stav i dopustim da se u meni rodi ljubav prema dotičnoj osobi, tada će nestati nervoze i ljutnje. I još nešto: promijenit će se i ta osoba. Do koga je, dakle?
Sedamnaestogodišnjak se potužio Marku Twainu: „Ja više ne razumijem svoga oca. Svaki dan se svađa. Posve je staromodan i nema nikakvoga smisla za moderne ideje. Što ću učiniti? Pobjeći ću iz kuće!“ Mark Twain mu odgovori: „Mladi prijatelju, dobro te razumijem. Kad sam ja imao sedamnaest godina, i moj otac bijaše neobrazovan. S njim bijaše neizdrživo. Ali budi strpljiv sa starim ljudima; razvijaju se sporije. Nakon deset godina, kad sam imao dvadeset i sedam, toliko je naučio da sam se s njim već mogao dosta dobro razumjeti. I što na kraju reći? Danas imam trideset i sedam godina. Vjerovao ti meni ili ne, kad sada ne znam što učiniti, pitam svog starog oca. Eto, tako se stari mogu promijeniti.“ Završimo ovo razmatranje mišlju Thomasa Carlylea: „Vremena su loša! Hajde! Ti si na redu da ih učiniš boljima!“
