Koliko je svijet, a onda i mi u njemu, samo jedno iščekivanje trajnosti bivanja. Sv. Irinej je jednom davno izrekao misao koja otprilike glasi ovako: „Za čovjeka ne važi da Jeste, nego da postaje. Zato Bog koji Jeste, postaje jedan od nas kako bi nama pomogao postajati!“
Gospa nam često naglašava kako smo u vremenu iščekivanja, zapravo vremenu postajanja, i zato nam kao Majka daje savjete kako najbrže i najbolje postajati ono što jedino može prijeći u vječno postojanje koje je sama, apsolutna Ljubav. Samo je Ljubav ono što ostaje i traje za vječnost. Ako nas hod Došašća ne uči i ne preobražava u ljubav, onda smo negdje pogriješili. Mogli bi reći kako Gospina škola ovdje u Međugorju doista ima za cilj pomoći nam što bolje savladati ovaj put preobrazbe iz prolaznog u stalno, iz grešnog u sveto, iz mrtvog u živo. I nemoguć je ovaj hod bez neprestanog umiranja sebi, bez žrtve, bez mrtvljenja naše pale prirode i grešnog tijela molitvom, postom, sakramentalnim životom i dobrim djelima.
Božja se Ljubav očitovala u njegovom utjelovljenju (I Riječ tijelom postade), u njegovom dolasku među nas ljude. I nije to samo neki događaj koji se zbio prije više od 2000 godina, nego je to primjer da se i naša ljubav može roditi tek kad je utjelovimo u konkretnom činu samodarivanja i darivanja, u trenutku dolaska (Došašće) do drugog čovjeka, u komunikaciji i zajedništvu. Ipak, i tu trebamo biti pažljivi i analizirati sebe iz koje nam motivacije dolaze naša djela. „Najveća i najjača snaga ljudske osobnosti nalazi se u ljubavi.
Samo onda ako je ljubav glavna motivacija, osoba će moći ostvariti sebe do maksimuma. Međutim, i ova najdublja egzestencijalna razina ljudske osobnosti iz koje proizlazi motivacija ljubavi, može biti iskrivljena. Osoba može voljeti nešto što je u protivnosti s njenim najvećim i konačnim dobrom. Potrebno je, prema tome čišćenje vlastitih afektivnosti ili kako bi to Biblija rekla, potrebno je obraćenje vlastitog srca.“ (P. Mijo Nikić, SJ) Obraćenje srca bilo bi dakle provjetravanje stavova, preslagivanje prioriteta, brisanje laži, a nalaženje Istine, uistinu jedna velika promjena mentaliteta koja počinje kada se Bog stavi na prvo mjesto – kako to Gospa ovdje stalno poziva!
Svakako prva fronta prilaska i dolaska k drugom čovjeku jest uža i šira obitelj. Obitelj je mjesto gdje smo najpozvaniji rasti u ljubavi prema Bogu, a onda hranjeni Božjom ljubavi, rasti u ljubavi prema sebi i ljubavi prema bližnjima. Svaka prava promjena dolazi iz promjene čovjekova srca, a onda iz promjene odnosa u njegovoj obitelji. Kao što i zdravlje jednog organizma počinje od ozdravljenja jedne njegove stanice. Puno zdravih stanica čine zdrav organizam. Tako i puno zdravih obitelji čine zdrav organizam društva.
Gospa kao Majka zna gdje leži korijen problema i zato kroz Došašće poziva na molitvu obitelji. Nije rekla 'molitvu u obitelji', nego 'molitvu obitelji'. To mi zvuči kao poziv, ne samo da se u obitelji u jednom trenutku dana zajedno izmoli neka molitva, nego više kao da uz tu molitvu riječima, nastojimo postići da cijeli život u obitelji, svo obraćanje, rad, riječi, odnosi… postanu živa molitva. Jedno veliko vježbanje ljubavi i mira kroz sve ono što obitelj svakodnevno živi. A to sve zato jer ovo naše društvo, koje je pod vlašću zloga, sustavno uništava obitelj i sve zdrave odnose, vrijednosti, ciljeve. Umjesto mjesta mira, zaklona, zajedništva i ljubavi, obitelji postaju mjesta ratovanja, izloženosti društvenim mrežama, nesloge i netrpeljivosti. Ranjena djeca, postaju ranjeni ljudi koji ulaze u nezrele odnose i nisu sposobni prenositi zakon života. Nezreli ljude ne znaju davati drugima, nego traže za sebe.
Nisu sposobni zadovoljavati potrebe drugih, nego sebično, djetinje, traže zadovoljenje vlastitih potreba i ugoda. Umjesto blagoslova prosperiteta, vidimo kako nam se društvo urušava u prokletstvu samodostatnosti, izolacije i umiranja. Polako nestaje Ljubavi, a rađa se civilizacija straha, užitka, moći i smrti. Vraćamo se u vrijeme poganstva i lažnih bogova.
Mogli bi reći da je Isus govorio o sadašnjem vremenu i vremenima koja dolaze: „U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati.“ (Lk 21, 25-28.) Zar nismo svjedoci neobičnih zalazaka sunca, neobičnih oblika oblaka, neobične igre sunčeve svjetlosti koje znanstvenici nazivaju 'polarna svjetlost' iako se događa po cijelom svijetu, a ne samo na sjevernim polovima…
Zar nisu oko nas potresi i poplave, strah i tjeskoba ljudi zbog tzv. klimatskih promjena koje stvaraju ljudi namjerno i nenamjerno, svakodnevno iščekivanje trećeg svjetskog rata… Materijalizam i digitalizacija potpuno su otupjeli ljudski um, sve se objašnjava racionalno, kvocijent inteligencije se svima znatno smanjio zbog ovisnosti o društvenim mrežama, aplikacijama i nekomunikaciji, zakržljao je govor, izražavanje emocija, potpomognuta smrt postaje sinonim za ljubav prema bližnjemu kojeg želiš spasiti muka na zemlji, a šalješ ga na puno gore i duže muke u čistilištu.
Tjeskoba raste u ovom svijetu bez vjere u kojem ništa nema smisla, nego se živi samo za sada i za sebe. Čovjek nije za to stvoren. Kaže se da je u trenutku čovjekovog začeća, trenutak prije nego ju je poslao u tijelo, Bog pokazao duši svoje Očinsko lice, svoju ljubav. Prvo sjećanje čovjekove duše je dakle lice Ljubavi, lice Oca na nebesima. Zato je u čovjekovoj duši oduvijek ta urođena čežnja za Bogom, za Ljubavlju.
Tjeskoba nastaje kad se čovjek zatvori za vječnost, kad ga tjeraju da zaboravi tu najveću čežnju svog srca, a to je ponovni susret s Ocem. Kad čovjek dozvoli da ga vodi njegov razum, da sve logički objasni, da učini znanost svojim bogom, da zbog svoje komotnosti izgubi svoju slobodu odlučivanja, kad izgubi pojam istine radi uključivosti i tolerancije koji mu se nameću – čovjek je izgubio vjeru. Zato je tako istinito ono Isusovo pitanje u Evanđelju: „Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ (Lk 18, 8)
Prije mnogo godina, antropologinju Margaret Mead student je upitao što smatra prvim znakom civilizacije u kulturi. Student je očekivao da će prof. Mead govoriti da je to pronalazak udice, ili glinene posude ili izbrušenog kamena. Ali nije. Prof. Mead je rekla da je prvi znak civilizacije u drevnoj kulturi bila pronalazak slomljene, a zatim izliječene bedrene kosti čovjeka. Studenti nisu razumjeli zbog čega je taj pronalazak tako važan, zato im je prof. Mead objasnila. „U životinjskom carstvu, ako slomiš nogu, umireš. Ne možeš pobjeći od opasnosti, doći do rijeke utažiti žeđ ili loviti hranu. Ti si meso za zvijeri koje te vrebaju. Nijedna životinja ili čovjek nije mogla preživjeti prijelom noge dovoljno dugo da bi kost imala vremena zarasti. Pronalazak slomljene bedrene kosti koja je zarasla dokaz je da je neko odvojio vremena da ostane kod onoga tko je povrijeđen, zavezao mu ranu, odnio osobu na sigurno i izliječio tu osobu. Pomaganje nekom drugom u teškoćama je mjesto gdje civilizacija počinje, objasnila je prof. Mead. Služenje i pomaganje slabijima je znak civilizacije.“
Gospina škola ljubavi i života pomaže nam živjeti našu katoličku vjeru, nasljedovati Isusa, odnosno stvarati pravu civilizaciju ljubavi. Današnji svijet, na žalost, stvara civilizaciju smrti koja počiva na zakonima znanosti, logike i umjetne inteligencije koja eliminira slabo i sve nas pretvara u brojke koje trebaju donositi profit. Ako ne donosimo vrijednost, proglašavaju nas viškom i bivamo eliminirani.
U civilizaciji ljubavi za koju nas Gospa ovdje želi odgojiti, svatko ima vrijednost jer je ljubljeno stvorenje Božje, a ono najslabije, poput Djeteta u štalici, postaje najveće blago, jer se Bog samo u našoj slabosti može proslavljati. Tajne Božje logike moguće je otkrivati samo ključem vjere. Bio vam stoga ovaj hod Došašća doista ispunjen dolascima do drugih, a sa svakim dolaskom neka ljubav u vam postaje sve više nalik Onome koji Jest.
Paula Tomić / Glasnik Mira 12/2024.
