U nedjelju Muke Gospodnje, na Cvjetnicu, čitamo uzastopno Isusovu muku i smrt prema opisu Mateja, Marka i Luke. Za razliku od drugih evanđelja, u Muci po Ivanu provijava stanoviti mir, duboka mirnoća, unatoč svoj tragici umiranja čovjeka u naponu muževne snage. Imamo pred sobom nešto uzvišeno, nešto što nadilazi naše ljudsko poimanje glede Isusovih posljednjih dvadesetak sati ovozemnoga života. Kod Marka Isus na križu umire ispuštajući nebolomni krik, u Mateja i Luke imamo isprekidane molitve, navode psalama: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” ili pak: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”. U Ivana imamo posve drukčije uprizorenje. Čini se kao da kod Ivana Isus i na križu vuče konce svega, svoga života, ali i povijesti. Križ je mjesto Isusove konačne, završne i prave proslave.
„Barjaci kreću kraljevi“
Povjerava svoju Majku Ljubljenom učeniku, a Ljubljenoga učenika daje Majci za sina. Potom da bi ispunio Pisma izgovara riječi “Žedan sam!” “Žeđam”! Znakovite riječi koje je uzela kao svoje životno geslo sv. Majka Terezija i u svim njezinim kapelicama te riječi nalaze se na istaknutom mjestu, u oltarskom prostoru. Isus doslovce “žeđa” iz svih patnika ovoga svijeta. Završava svoj život riječima “Dovršeno je” – što je bliza jeka onoga završetka Božjeg djela stvaranja svijeta i Adama-čovjeka na početku Knjige Postanka, gdje se također veli: „Dovrši Bog svoje djelo“ šestoga dana, a sedmoga otpočinu. Subotnji počinak. I Isus sedmoga dana počiva u grobu, prethodno je ispustio Duha u svijet.
Tu imamo zrenik početaka stvaranja, onoga što Isus naziva „Očevom voljom“, poslanjem, koje je dobilo u njegovoj osobi konkretni oblik. Isus ispunjava svoju misiju, u ovome trenutku suđenja i muke Božja je prisutnost snažnija od svega užasa, grožnje i smrti.
Križ kao mjesto objave Duha, prema Ivanu. Kušalo se to izraziti u povijesti umjetnosti. Kod one trojice evanđelista imamo izmrcvareno tijelo koje ćemo naći uprizoreno u gotskim katedralama i slikovnim prikazima. Ljudi su se u nevoljama, bolestima, epidemijama, gladi poistovjećivali s Kristom-Patnikom, dok bismo Ivanovo uprizorenje mogli usporediti s romanskom umjetnošću u kojoj prevladava Krist Kralj – s trnovom krunom na glavi, ali je on Kralj. Križ je doslovce njegovo prijestolje s kojega daje posljednje upute. „Zavlada Bog s drveta“, ili pak: „Barjaci kreću kraljevi“ – velebni himan iz našega bogoštovlja Večernje.
Isusova muka drama je zgaženoga čovjekova dostojanstva. Prepoznat ćemo u njoj i danas sve tragedije, ljudsku patnju, povijest poniženih i potlačenih. Ali isto tako i tamne strane svoga života, na koje nerado mislimo, strah, bolest, prolaznost, smrt. U svim ćemo prizorima pronaći i crvenu nit, tragove Božjega djelovanja i prisutnosti, u kolopletu zloće, zbrke i ljudske pokvarenosti. Već u Getsemaniju Isus jasno veli: „Ja sam“. Ja jesam. To je više od onoga što činimo kad se od nas traži iskaznica ili putovnica. Kao da Isus želi poručiti: „Ja sam više od onoga što vi mislite“. Smjesta su popadali na zemlju, na te Isusove riječi. Ima nešto u njemu neuništivo, nerazorivo. To je poruka toga mjesta.
Pa tko si ti, Pilate?!
U Starom zavjetu samo Bog izgovara riječi: „Ja jesam – ja sam koji jesam“. Ovdje to čini Isus. Pogotovo se u razgovoru s Pilatom Isus očituje daleko nadmoćniji od toga rimskoga činovnika. Na pitanje, je li Isus kralj, odgovara da je on „Kralj Istine“, one zadnje stvarnosti kojoj je sve zemaljsko podložno. Isus se osmjeljuje čak mu i ne odgovoriti na pitanje „Odakle si ti?“. To je pitanje koje postavlja cijela povijest: „Odakle je ovaj Isus?“ Na to pitanje moramo i mi danas odgovoriti. Isus mu čak poručuje sa stanovitom dozom ironije: „Pa tko si ti, Pilate, kad skineš sa sebe tu odoru, svečanu togu?“ Tko si ti u krugu svoje obitelji, kad nisi više u službi? Obični mali smrtnik koji dršće na mig onoga „velikoga“ iz Rima. Koja samo samouvjerenost s Isusove strane! Isus šuti. Nemoguće je nasilu iz njega izvući ono najintimnije, najosobnije, najtajnovitije. On se usuđuje reći Pilatu da je sva vlast s kojom se u ovom trenutku 'šepiri' Pilatu delegirana. Netko ga je drugi ovlastio…
Ima mjesto u Muci po Ivanu, naime, u razgovoru s Pilatom Isus govori, zapravo svjedoči kako je došao na svijet svjedočiti za „istinu i svaki tko je od istine, sluša glas moj“. Na to ga Pilat usput pita: „A što je istina?“ (Iv 18,38). Njega zapravo istina ne zanima, ne zanima ga Isusov odgovor na to vječno filozofsko pitanje. On je spram istine ravnodušan, za njega je istina Rim, rimsko pravo, zakoni, sila, vojska. Stoga i ne očekuje od Isusa odgovor, nego se u isti mah udaljuje od okrivljenika i obraća svjetini. Pilat se, tako se oduvijek tvrdilo, spram pitanja o istini ponaša ironično. Ionako se ne može na to odgovoriti. Pa ni dandanas, kad je u pitanju istina, apsolutna istina, ljudi odmahuju glavom. Voltaire, francuski mrzitelj kršćanstva i Crkve, reče kako je Pilat bio premalo radoznao. Trebao je sačekati Isusov odgovor. Za Voltairea istina je apstraktna imenica, a mi znamo: Istina je Isus Krist, osoba.
Božja vjernost – naš oslonac
Današnji ljudi, sljedbenici Voltairea i Nietzschea, reći će na pitanje spram istine kako je tu riječ o iluziji. Istine nema, sve je relativno. Ali upravo je tu ona razdjelnica koja dijeli kršćanstvo, našu vjeru od drugih svjetonazora. „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu i tko je god od istine, sluša moj glas“ – odgovara Isus. Sebe i cijeli svoj život poima Isus kao ozbiljenje istine. U svemu što on govori, što čini, što zapravo u svojoj osobi jest – on je istina. U njemu se Bog ozbiljuje, Bog koji je istina, postaje prisutan. U toj za nas gotovo epizodnoj sceni otkriva se nešto od biti biblijskoga vjerovanja.
Naime, grčki izričaj za „istinu“ jest „aletheia“ – što bi se dalo prevesti kao „razotkrivenost“, očevidnost, raz-otkrivanje. U Isusovu životu, njegovoj sudbini, djelovanju, riječima i umiranju raskriva se, otima se zaboravu, tko je Bog ali i tko je čovjek te njihov međuodnos. Isusove riječi, djela, čudesa, izgon nečistih sila, susreti s grješnicima, carinicima, preljubnicom, ženom na Jakovljevu zdencu u Samariji – sve su to živopisni prizori i slike onoga što bi htio Bog s čovjekom i što bi htio biti za svakoga od nas: Izvorom vode žive, novim početkom, novim stvaranjem, oslobađanjem od kučina, pričina i obmana u koje se svatko od nas svednevice u životu zapliće. Isus nudi „život u punini“, obilje. Isus želi skrenuti pozornost da iza svega jest Otac koji nas prihvaća, koji u Isusu nudi sve. To je istina za koju svjedoči Isus, životom i djelom i u smrti.
Isus ide u smrt zbog istine koju je svjedočio, svjestan da – makar ga i uništili, makar otišao i u smrt – istinu o Bogu nitko ne će moći opovrgnuti, istinu iza koje on stoji. Iza „istine“ koju svjedoči Isus naziremo i aramejsku riječ, jer je Isus govorio aramejskim narječjem, naime, pojam „emuna“ – prevedeno glasi „vjernost“. „Vjernost“ se provlači kroz cijelu biblijsku povijest, kao crvena nit. Vjernost koja pokreće Stvoritelja da nakon nevjere i nepovjerenja prvih ljudi ne prepusti čovjeka sudbini, propasti, nego on i izvan edenskoga vrta skrbi za svoje stvorenje. Spoznavši da su goli i nezaštićeni sam im Gospodin pravi odjeću od krzna te ih zaodijeva. Zbori nam o tome i povijest Noe i njegovih sinova, potom Abrahama. Uvijek novi početak, pa tako i u Egiptu, zatim uspostava kraljevstva, David, Salomon, proroci. Trajno novi početci u kojima se zrcali i iščitava Božja vjernost. Čini se, Bog se ne umara, nikad mu dosta skrbi za nas. Pa cjelokupno Isusovo djelovanje veliko je svjedočanstvo Božje ljubavi i vjernosti, dokaz da nas on ne ostavlja, nigdje i nikada. Božja vjernost – čovjek se može na nju osloniti, s njom živjeti i u noj umrijeti. Istina je to za koju Isus svjedoči, a za koju Pilat ne mari, zapravo ga ne zanima, nema za nju vremena. Kao ni naši suvremenici.
Križ – most za onostranost
Tu naziremo uzvišenost Ivanova prikaza Isusove muke. Isus je nadmoćan, on gospodari situacijom, u svakoj prilici. I pred Pilatom, i pred svojim tužiteljima, i na križnom putu. I na križu. Nadmoć koja je ujedno i nemoć, ali Božja nemoć i slabost snažnija je od ljudske moći i mudrosti, reći će Pavao Korinćanima (1 Kor 1). U današnjim mučenicima na Bliskom istoku ili u Egiptu, među Koptima, zrcali se istina za koju je Isus otišao u smrt. Komu nisu pred očima prizori onih narančasto obučenih koptskih kršćana na obali mora koje fanatici kolju kao pashalne, žrtvene janjce. Istina je to koju ne žele čuti moćnici ovoga svijeta, istina koja e naglavačke okreće svjetska poimanja i kategorije.
Svima nama koji vjerujemo ta je istina stavljena u kolijevku, u povoje. Veliki je petak dan koji nam jamči da možemo s pomoću križa i preko bezdana i provalija. Božja vjernost nas nosi, i on u križu nudi onaj most koji će nas prevesti na drugu stranu, Gospodinu u naručaj. I da zaključimo krug Isusova umiranja. Trojica evanđelista, Matej, Marko i Luka izvješćuju kako je od ure šeste do ure devete sunce pomrčalo, u trenutku Isusove smrti. Kad čovjek umire, sunce nad njim zalazi, a pogotovo nad osobom kakva bijaše Isus, Božji Sin. Slika zalaska sunca poručuje nam da se ništa od onoga što je danju izraslo, procvalo ne gubi u mraku. Svanut će novi dan, novo jutro, jutro Uskrsa. Nemoguće je živjeti napola, polovično, na „frtalje“, četvrtine, kako smo dosada činili. Treba se cjelovito i zdušno opredijeliti za Krista – Raspetoga.
Međugorje, Veliki petak, 2017.
Fra Tomislav Pervan
Dozvola autora za objavu teksta vrijedi jedino i isključivo za portal medjugorje-info.com
