Bezbrojne jednadžbe, suhoparni teoremi, a kad pomisliš da si napokon sve shvatio, nikako da dođeš do točnog rješenja. Rekao bi profesor: ”Očito greška u postupku.” To me jednostavno ubijalo u pojam. Sve ti se čini logično, a ne ispada onako kako je zamišljeno.
Slično je bilo i s mojim studentskim životom. Uči, rješavaj ispite, bavi se sportom, ne izlazi previše i sve će ti se posložiti. Bila je to čarobna studentska formula koja je definitivno imala smisla što se tiče fakulteta, ali za mene nikako nije palila. Naime, znao sam da je rješenje u redu jer sam bio uspješan na fakultetu, ali sam osjećao da nešto jednostavno nedostaje. To nije mogla biti još jedna greška u postupku ili možda ipak jest?
Na apsolventskoj godini kada nisam imao više predavanja i samo sam pisao diplomski rad imao sam više vremena pozabaviti se nelogičnošću te provjerene studentske formule. Kako sam stanovao u studentskom domu na Savi, krenuo sam na studentske vjeronauke utorkom koje je vodio don Damir Stojić. Znao sam za njih već godinama i moj mi je bivši cimer više puta govorio o njima, ali zbog ganjanja prosjeka na fakultetu nikako nisam nalazio vremena za njih. No tu se zapravo nije radilo o vjeronauku, nego o meni. Nisam nalazio vremena za sebe. Naime, ono što sam čuo na vjeronaucima pomoglo mi je da osvjestim neke stvari kod sebe i u kratkom roku progledam. Zanimljiva je stvar da sam upravo na spomendan sv. Lucije, zaštitnice očiju i vida, napokon progledao, ali duhovnim očima. Nakon nekoliko mjeseci vjeronauka, proučavanja vjere i samog sebe, nešto je sve više kipjelo u meni. Uopće se ne sjećam toga dana, no znam da sam jedva čekao da dođem u svoju sobu u domu moleći se da u njoj nema moga cimera, a kada sam navečer napokon došao, nisam niti palio svjetlo u sobi nego sam se samo bacio na pod i počeo plakati kao da nisam već godinama plakao. Kao da je sve ono što je mjesecima polako kipjelo u meni izlazilo na površinu u tekućem obliku i nikako nije prestajalo. Štoviše, ja kao da i nisam htio da prestane, a čuo sam i glas u sebi koji mi je govorio da izbacim sve iz sebe i osjetio ruku na sebi koja me je nježno sve više pritiskala o pod sobe. Što me je ta ruka više pritiskala, to sam ja jače plakao. Ne znam koliko je to sve skupa trajalo, no znam da sam se nakon više mjeseci, a možda i godina, napokon osjećao lakše i ispunjeno. Duhovno ispunjeno.
S vremenom sam shvatio da me te večeri dotaknuo Bog kojeg sam godinama izbjegavao i nisam se trudio upoznati Ga. A kako nisam htio upoznati Njega, nikako nisam mogao doprijeti i do pravoga sebe. Naime, shvatio sam da je zapravo čitav moj život bio potraga za ljubavlju i prihvaćanjem koja je bila na potpuno krivim mjestima. Svijet mi ni na koji način nije mogao dati ono za čime sam negdje u svojoj nutrini žudio. Bio sam poderana vreća iz koje je naprestano curilo, a ja sam, umjesto da je napokon zašijem, stalno u nju ubacivao stvari koje mi nisu trebale samo kako ona ne bi bila prazna. Te večeri mog preobraćenja Bog je odlučio da je dosta i On je umjesto mene pokrpao sve one silne rupe na toj vreći. Mislim da Mu nikada neću moći dovoljno zahvaliti na toj silnoj milosti.
Međutim, sada kada sam konačno bio nov i obnovljen počeo je moj preobraćenički hod koji ni po čemu nije bio lak. I dalje su uslijedila svakakva razočaranja, napasti, padanja u jedan te isti grijeh, ali je sada bilo puno lakše jer je uvijek u blizini bila Njegova ruka koje me podizala iz mog blata. Također, trudio sam se živjeti sakramentalni život, polako sam ulazio u otajstvo molitve, a i odlučio sam da živim čistoću, čekajući osobu s kojom ću to sve moći podijeliti. U međuvremenu, Bog mi je bio sasvim dovoljan, kako sam često i sebe i Njega uvjeravao u to, i bio sam spreman čekati onu pravu makar to trajalo godinama.
No na kraju nije bilo potrebno toliko čekati. Samo 8 mjeseci nakon mog preobraćenja dogodila se ljubav u mome životu. Toliko me zahvatila da jednostavno nisam znao što se događa. Bio sam uistinu u 7. nebu, misleći da je to to, ljubav kakvu sam oduvijek želio. Međutim, u toj ljubavi sam se uskoro u potpunosti izgubio, a osim što sam izgubio sam sebe, izgubio sam, činilo se, i Boga kojeg sam tek nedavno našao. (Opet greška u postupku?) Naime, bio sam čvrsto uvjeren da prava Isusova ljubavna jednadžba glasi ona + ja = ljubav i da je to sasvim dovoljno, no ispostavilo se da je ta jednadžba katkad glasila i ona i samo ona = ljubav ili često čak ja i samo ja = ljubav. Nažalost, samo je u rijetkim trenucima ta jednadžba glasila ona + On + ja = ljubav i samo je tada sve štimalo u mome životu. Tek kada sam u svoj ljubavni život uključio Boga kao važnog posrednika, tek tada sam mogao dobiti Njegov blagoslov. To je jedna i jedina, zapravo zlatna Isusova ljubavna jednadžba.
I tako, nakon nekoliko godina sjedenja na dvije stolice i upornog primjenjivanja čas jedne, a čas druge jednadžbe (po potrebi), dogodio se prekid koji nisam očekivao. Kuća koju sam godinama tvrdoglavo gradio na pijesku na kraju se tako urušila da je njezin pad bio presnažan (Mt 7, 24-27), a potres u mom životu koji je nakon toga nastao bio je toliko jak da sam potpuno izgubio tlo pod nogama. Naravno, prva stvar koju sam napravio bila je ta da sam otišao svojoj Majci u Međugorje plačući, žaleći se nad svojom sudbinom, slijepo se pitajući kako se to baš meni moglo dogoditi. Trebalo je vremena da si priznam kako sam zapravo sam kriv za ono što mi se dogodilo. Međutim, s mojom konačnom kapitulacijom ponosa i tvrdoglavosti Isus nije podignuo svoj prst i pobjedonosno uskliknuo ”Rekao sam ti!”, on je naprotiv samo raširio ruke i mirno ustvrdio ”Evo činim sve novo” (Otk 21, 5). Nakon drugog odlaska u Međugorje Isus mi je, po zagovoru svoje Majke, dao novo srce u kojem je potekla transfuzija Njegove presvete Krvi i polako je počeo proces zacjeljivanja svih tih silnih rana.
To je proces koji očito kod svakoga drukčije traje i također nimalo nije lak. Vrijeme je to hoda po pustinji života i svakodnevnog navraćanja jednom i jedinom Izvoru. Također, vrijeme je to ponovnog traženja sebe i svog životnog poziva: poziva na brak, posvećeni život ili na, čega se svi boje, samački život. Bez obzira na poziv, a svaki je poziv jednako vrijedan, poziv je to na svetost koji uključuje dnevno proučavanje Svetog pisma, čitanje duhovnog štiva, odlaske na misu, ispovijed, molitvu, krunicu, post i, također važno, odavanje zahvalnosti Bogu, što se često zaboravlja. Kako bi rekao Isus, ”Budite dakle savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac!” (Mt 5, 48). Svojim savršenim posvećivanjem posvećuje se vaš život i svaki aspekt vašeg života poprima Božji blagoslov. Ako imate kakve talente, sada je pravo vrijeme da ih se razvija. U pustinji života, kada čovjek čeka Božje upute kako i kuda dalje, osoba ima priliku ostvariti se u potpunosti.
Međutim, ako upute ne stižu odmah kao iz nekog Nebeskog GPS-a, ne treba očajavati. Bog će dati svoj mig, svoj putokaz kuda krenuti, samo treba imati povjerenja u Njega. Glavno je da smo na Njegovu putu. Kako mi je na samom početku moje obraćeničke odiseje za vrijeme ispovijedi rekao jedan poznati svećenik, ”Ti se, dijete, ništa ne brini. Ti si putnik u autobusu, a Isus je tvoj vozač. On zna koja je tvoja postaja i gdje trebaš izaći, a na tebi je samo da Mu se prepustiš i uživaš u vožnji.” Duhovna je činjenica ta da što se ti više Bogu daješ, to se On tebi više daje, a to je uistinu ohrabrujuća misao. Također, kako je ustvrdila sveta Terezija Avilska, ”Sve prolazi, samo je Bog dovoljan.” Tko prihvati tu tvrdnju i organizira život prema njoj život mu se počinje mijenjati. Nabolje.
Naravno, odmah će neki reći da bi taj hod svetosti bio puno lakši kad bismo imali neki životni oslonac, osobu s kojom bismo mogli podijeliti sve što nas u danom trenutku muči. Štoviše, sam je Bog na početku stvaranja zaključio kako ”Nije dobro čovjeku da je sam” (Post 2, 18). No upravo tome služi samoća, da shvatimo da nismo sami jer imamo svog nebeskog Oca i, najvažnije, ”jer je Bog ljubav” (1 Iv 4, 8). Njegova bi nam ljubav trebala biti dovoljna da u našoj samoći vrijedno radimo na sebi i izgrađujemo se, gradimo nove, veće i jače temelje, ali sada na Njegovoj stijeni, a ne više na pijesku. Jednom kada posložimo narušene prioritete i potpuno se predamo Bogu, On će sve ostale stvari posložiti u našem životu. Važno je samo da je On naš kamen temeljac.
Znam, u današnje vrijeme kada se sve brzo odvija, a naša bliža i dalja okolina neumorno zahtijeva od nas određene stvari u određenome roku, teško je ostati postojan i ne povesti se za poznatom rokerskom maksimom prema pjesmi grupe Queen: ”Želim sve i to želim sada!”. Međutim, Isus nema čarobni štapić za sve naše želje, a Božja jedinica vremena nije i naša jedinica vremena. Naime, On ima sasvim drukčiji timing, pravi timing. Njemu se nikamo ne žuri, ali uvijek stigne u pravo vrijeme. A tako bismo trebali i mi. Sve naše stvari koje nas opterećuju trebali bismo dati u Njegove ruke neka On s njima raspolaže po svojoj volji, a na nama je da budemo ustrajni i postojani u molitvi. Kako stoji u Bibliji, ”Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi; tko kuca, otvara mu se” (Mt 7, 7-8). Odnosno, ”Tažite najprije Božje kraljevstvo i njegovu pravdu, i sve će vam se to nadodati” (M t 6, 33).
Na samom kraju dolazimo i do poznatih Isusovih ljubavnih teorema koji su zapravo najvažniji u tom milosnom vremenu našeg izgrađivanja, a oni glase: ”Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojima.” i ”Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Ljudi, naime, često zaborave pogotovo na važnost ove druge zapovijedi ljubavi jer smatraju da se to zapravo podrazumijeva i da to u biti nije teško. No često se u tome prevare. Katkad je nakon svega uistinu teško ljubiti i prihvatiti sebe, a bez toga ne mogu se ljubiti i prihvatiti druge osobe. Tada svako vezivanje za drugu osobu postaje zapravo navezivanje jer ti nisi prvo zavolio sebe i spoznao svoju slobodu. Tek kada se oslobodiš lanaca i okova prošlosti, prihvatiš samog sebe u svoj svojoj punini, tek tada ćeš moći slobodno voljeti i prihvaćati druge.
Problem je s nama preobraćenicima da moramo prijeći ogroman put tijekom našeg preobraćenja da bismo sve te stvari razumjeli, da bi one sjele na svoje mjesto, a onda se često nameće ono neizbježno pitanje ”Zašto mi to prije nisu rekli?” Sigurno, osobe kojima su roditelji za svog života usađivali vjeru i prave katoličke vrijednosti nisu morali lutati toliko koliko smo mi preobraćenici morali lutati, no na kraju smo sigurno više cijenili ono blago do kojeg smo došli. Zapravo, Isus je jedan izvanredan pedagog, učitelj, ali i milosrdni otac koji te u svakom trenutku odgaja. Daje ti slobodu da radiš po svome, a kada pogriješiš i padneš On je prvi koji ti daje ruku i podiže te. Isus je upravo onaj pastir dobri koji se odmah baca u potragu za tobom, zalutalom ovcom, ali ”zaista kažem vam, on se toj više raduje nego devedeset i devet onih što nisu zalutale” (Mt 18, 13). Kada pogledam svoju obraćeničku odiseju, drago mi je što me ponovo našao, noseći me na mome povratku k Njemu cijelim putem na svojim leđima.
