Počeci eksploatacije rudnika sežu čak u trinaesto stoljeće, u to vrijeme kamena sol je po prvi put otkrivena u Wieliczki, te su počela prva iskapanja. Kroz stoljeća, rudnik se sve više širio i povećavao, kako u dobinu, tako i u širinu, te su se otvarala nova okna.
U dubini samog rudnika nalazi se nekoliko većih komora u kojima su smještene kapelice koje su rudarima služile za odmor i molitvu. Zidovi i kipovi koji se nalaze u kapelicama ručno su isklesali sami rudari.
Najveća od svih kapelica zove se „Kapelica svete Kinge“, koja se nalazi na 90 metara dubine. Unutar sivih zidova nalazi se mnoštvo kipova posvećenih najvažnijim detaljima iz Isusovog života, poput raspeća i posljednje večere. Čitavo zdanje dobilo je naziv „Slana katedrala“.
Iako se „katedrala“ nalazi na velikom dubini, to ne znači da je manje luksuzna od onih na površini. U jednoj od tih kapelica nalaze se dva ogromna lustera izrađena isključivo od kristala soli iz rudnika.
Uz katedralu se vežu i određene legende, poput one najpoznatije o svetoj Kingi. Kinga je bila kći hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV i kasnije žena poljskog kralja Boleslawa Skromnog. Za miraz je od oca tražila grumen soli, a u to vrijeme je sol bila luksuz.
Prema poljskoj legendi Kinga je svoj zaručnički prsten bacila u mađarski rudnik soli nakon čega ga je rudar pronašao u Wieliczki. Danas u rudniku u odaji Janowice možete pogledati skulpturu od soli koja predstavlja rudara koji u grumenu soli vraća prsten kraljici Kingi. Sveta Kinga je postala zaštitnica rudara u rudniku soli.
Sol je dugo bila najvažniji mineral u Poljskoj i prema zakonu bila je u vlasništvu vladara. Prihodi od prodaje soli u prošlosti su punili više od trećine državne riznice. Ovaj je rudnik doživio svoje zlatno doba u 16. i 17. stoljeću, kada je u njemu radilo oko 2.000 rudara. Ratovi i prirodne katastrofe u drugoj polovici 17. stoljeća doveli su do toga da je zanemarena sigurnost u rudniku i on je počeo propadati. Od 18. do 20. stoljeća proizvodnja soli je modernizirana zahvaljujući parnim i kasnije električnim strojevima. 1978. godine ovaj je rudnik soli upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi.
Rudnik je službeno zatvoren 1996. godine, ponajviše zbog pada cijene soli, čime je daljnja rudarska aktivnost postala ekonomski neisplativa, te zbog učestalih poplava donjih etaža rudnika podzemnim vodama.
Obilazak rudnika koji traje oko tri sata dozvoljen je samo uz stručnog vodiča. Svake godine ovaj zanimljivi rudnik posjeti preko 1,2 milijuna posjetitelja, od kojih i mnoge svjetski poznate osobe.
Autor: Ivica Mandekić|tribun.hr
