Piše: s. Jelena Antolović za franjevački mjesečnik Svjetlo Riječi.
Djeca rado idu s roditeljima na proslave patrona. Je li to samo zbog ringlšpila, plastičnih pušaka, sladoleda? Odrasli će na pitanje kako je bilo na patronu ili proštenju, uvijek iskreno reći lijepo. Učas se zaboravi da je možda stajao dva sata na tek pokošenoj livadi u strani pa su noge utrnule, da je izgorio na suncu, da se možda pola mise nije čulo. Te male neprilike hodočasniku pomalo i odgovaraju jer želi osjetiti da nije turist, nego onaj koji ispunjava zavjet koji sa sobom nosi pa podnosi barem malo žrtve. Nažalost, naša hodočašća su sve više turistička i prilika da se negdje ode i nešto vidi, a sve manje su zavjetna odnosno zahvalna Bogu za uslišanu molitvu. Čini mi se da bi i jedan od pokazatelja koliko nam je hodočašće bilo turističko, a koliko zavjetno moglo biti i to kako smo drugima prenijeli dojmove s hodočašća. Pa ako si dobro zapazio i prepričavao gore spomenute smetnje i neudobnosti više si bio za turizam nego za duhovnu okrepu.
„Ako mi ozdravi, odvest ću ga sv. Ivi u Podmilačje kada se bude moglo. Otići ćemo pješice Gospi u Olovo, Mariju Bistricu, na Trsat... Ako ozdravi! Ako bude oslobođen ove nevolje. Ako!” – tako su se zavjetovale majke nekad, a danas sve rjeđe. Ovo „ako” nije značilo „ako ne bude” da će vjera biti izgubljena, nego da će biti prihvaćena Božja volja. Istinskim zavjetovanjem vjernici pokazuju koliko duboko žive svoju vjeru i koliko vjeruju da Bog upravlja njihovim životom. Zavjetujemo se, najčešće, kada naše ili liječničko znanje nije dovoljno da nam se, ili nekom nama bliskom, pomogne. Treba nam čudo i to ne zbog samoga čuda da bismo „okolo s njime mahali” nego jer su nam snage iscrpljene i znamo da smo poduzeli sve i vidimo da ne pomaže. Treba nam čudo jer istinski želimo još života za sebe ili nama dragu osobu i obećavamo da ćemo biti zahvalni Bogu na daru. Majke se odlučuju na zavjet u skladu sa svojim mogućnostima jer ga planiraju izvršiti ne opterećujući nikoga osim sebe. Obećaju otići na hodočašće koje je dovoljno daleko da bi se učinila žrtva, a opet ne predaleko da bi iziskivalo financijske troškove i dugotrajni izostanak od kuće. Izvršavanje zavjeta je zahvalna žrtva hodanjem do svetišta ili ako se ide prijevozom, obilazak svetišta ili oltara moleći krunicu, hodajući bos, na koljenima i slično. Izvršenje zavjeta znak je poniznosti jer nakon nevolje u kojoj smo vapili za Božju pomoć, kada nam je bila potrebna, ne zaboravljamo da se čudo zbilo djelovanjem Božje moći.
Primjećujemo ljude, majke svoju djecu, koji su se dobrano udaljili od Boga i vjerujemo da ih samo veliko čudo ili nečija ustrajna molitva može vratiti. Možda jedino molitva kakvu majka moli za svoje dijete. Primjer za to nam je sv. Monika koja je dugo i ustrajno molila za svoga sina sv. Augustina koji je u mladosti živio raskalašeno i slijedio, te kao učitelj poučavao druge, nauk protivan kršćanstvu. Sveta Monika je vjerovala da, iako svome učenom sinu nije u stanju riječima dokazati kako je kršćanska vjera pravi put, Bog može učiniti čudo njegova obraćenja. To se stvarno dogodilo i on je postao ne samo kršćanin nego svećenik i biskup čiji je život bio takav da je proglašen svetim.
Nema svatko dar ustrajne vjere. Vjernoga čovjeka koji unatoč kušnjama kojima se vjera pročišćava i jača, trebamo shvaćati kao veliki dar zajednici u kojoj živi. U evanđelju prispodoba o izgubljenom i pronađenom sinu te izgubljenoj ovci govori o odlutalima od Boga koji se vratiše ponovno njemu. Kada čitam djeci iz dječje Biblije, često se ne mogu oteti dojmu da u sažetoj verziji biblijska priča gubi bitne poruke. Kao da poručuje da i nije neki problem izgubiti se jer se možemo opet lako vratiti. Bojim se da djeca po tim pričicama, koje tako pojednostavljene djeluju kao da im je izvučena srž a ostavljen samo kalup, ne mogu imati kvalitetnu podlogu za zdrav kršćanski duhovni život. Ne kažem da djeci ne treba čitati Bibliju namijenjenu njima i da im treba čitati tekstove iz cjelovite Biblije koje neće razumjeti nego da, kao kod zavjetnoga hodočašća, dijete treba imati uspomenu istinskoga svjedočanstva vjere koje će svojim čistim srcem osjećati, a tek poslije razumjeti kao podlogu za kvalitetan kršćanski duhovni život.
Zahvalna molitva
Gospodine, sjećam se prošlosti.
Prolazim još jednom put svojih godina.
Mislim na dobro što si mi učinio,
mislim na nj i zahvaljujem ti.
Mislim na ljude s kojima sam živio,
na prijateljstvo i ljubav.
Više sam toga primio
nego što znam.
Mislim na svaki dan sreće,
na svaku noć odmora,
na dobrotu koju si mi darovao
u časovima tjeskobe, krivnje
i samoće.
Mislim na poteškoće što ih izdržah,
na jad i muku
kojima ne otkrih smisla.
Tebi to stavljam u ruke i molim:
Pokaži mi smisao kad susretnem tebe.
Sjećam se, Gospodine,
minulih godina.
Moje djelo je nestalo,
moji se snovi raspršili,
a ti ostaješ.
Daj da u miru ustanem
i vratim se k tebi,
jer sam ugledao tvoju dobrotu.
Slava Ocu...
Izvor:
Svjetlo riječi
