No, postoji čovjek kojemu je stalo da prostitutke i razbojnici, narkomani i beskućnici, bolesnici i invalidi, dostojanstveno provedu i ovozemaljski život, dok čekaju da ih za sve patnje jednom nagradi nebo, javlja Večernji.
Živio je u Caritasovim kontejnerima s bivšim ovisnicima, prostitutkama je plaćao razgovor kako bi ih odvratio od takvog načina života, dok su mu istovremeno prijetili njihovi svodnici, beskućnike je skupljao po ulici nudeći im krov nad glavom. Neke je izveo ne pravi put, mnogima je vratio nadu, a ipak ni za što si ne pripisuje zasluge, govoreći da je tek sluga neznatni te kako je sve to samo znak Božje providnosti.
Velečasni Dragutin Goričanec je župnik u Završju, malom mjestu kraj Karlovca, no moglo bi se reći da su granice njegove župe odavno šire od granica čitave države. Već 17 godina velečasni Dragec specijaliziranim autobusima, prilagođenima za prijevoz osoba s posebnim potrebama, Europom razvozi osobe s invaliditetom. Kilometre ne broji - kada bi, morao bi zbrajati do milijun - a u njih bi stala putovanja do svetišta u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Poljskoj, Izraelu. Tisućama nepokretnih, šepavih, gluhih i slijepih omogućio je nezaboravna putovanja, ljetovanja na moru ili samo jednodnevne izlete. Na pitanje je li mu teško, kaže: “Nije mi problem, sve dok su kotači okrugli”. I sam je, kaže, u mladosti skoro završio na margini. U tome vidi snažnu potrebu da pomaže ljudima koje drugi obilaze.
Ljudi s ruba
- Kao dječak sam majčinom ujaku ukrao novac iz novčanika. Uhvaćen sam u tome, i kažnjen. Najteže mi je palo što sam u tom trenutku bio odbačen, toliko da sam razmišljao o tome da postanem skitnica i kradljivac, čak i da si oduzmem život skokom u rijeku. Ta epizoda uvijek me tjerala da razmišljam o ljudima s ruba društva. Kao student imao sam neku potrebu približiti se osobama s invaliditetom i bolesnicima. Bio sam uvjeren da su oni također sposobni, samo ako im se pruži prilika. Kada sam postao svećenik, bio sam na jednom hodočašću u Lourdesu. Tada sam zapazio autobus engleskih registracijskh oznaka koji je imao dizalo, bio je prilagođen prijevozu osobama s invaliditetom. Saznanje da je netko osmislio tako nešto, samo kako bi omogućio prijevoz osobama s poteškoćama i tako ih usrećio, toliko me je ganulo da su mi krenule suze - kaže nam velečasni Goričanec, dodajući da je te 1993. godine poželio nabaviti isto takvo vozilo za bolesnike u Hrvatskoj.
Molitvom i prepuštanjem Božjoj volji ovaj svećenik započinje svaki svoj projekt, pa je tako i ovaj. U početku je molio da se u Hrvatskoj nađu barem još dvije osobe s istom željom, koje bi mu pomogle u realizaciji, i to se, kaže, dogodilo na jednom molitvenom skupu. Onda je imao misu na blagdan Srca Isusova i Marijina, na kojoj se molilo za tu nakanu, pa su im se pridružili i još neki ljudi, nakon čega je osnovan Job, humanitarna udruga za osmišljavanje života osobama s posebnim potrebama, kao pravni okvir za nabavku prvog autobusa i organizaciju putovanja. Spletom okolnosti, do tada je velečasni Dragec već imao položen ispit za vozača autobusa.
- U mojoj tadašnjoj župi u Vrhovcu kraj Ozlja župljani su mi se žalili da ne idu na misu jer im je crkva predaleko. Razmišljao sam o tome kako riješiti taj problem i tada ugledao autobus. Pomislio sam, ako već ne možete do crkve, doći će ona po vas. Stupio sam u kontakt s vlasnikom i kupio ga. Novac sam pribavio prodajom svojeg Ford Escorta, prvog i jedinog vozila koje sam u životu kupio novog (vlč. Goričanec i danas vozi “fićeka” starog više od 30 godina), a onda sam na autobus još ugradio brodsku sirenu kako bi se znalo kada prolazim selima, i on je ispunio svrhu - govori nam župnik.
Po prvi autobus specijaliziran za prijevoz invalidnih osoba išao je u Englesku. Trećinu potrebnog novca dao je iz svoje ušteđevine, drugu trećinu skupio je kroz donacije, a posljednju je posudio. Bilo je to dovoljno novca za vozilo staro 20 godina, ali prilično očuvano za svrhu kojoj je trebao poslužiti. S njime su krenula i prva putovanja, ali i prve pustolovine.
- Bilo je svega, ali uglavnom lijepih stvari. Jednom smo krenuli u Poljsku, pa ostali u kvaru u Međimurju. Pola dana čekali smo da nam majstori osposbe autobus, a za to vrijeme smo svirali i pjevali, tako da nam je i to prošlo u radosti (vlč. Goričanec je i harmonikaš) - prisjeća se velečasni.
Ubrzo se pokvario toliko da bi popravak koštao kao pola drugog autobusa, pa su odlučili nabaviti drugi bus. Bio je to ogromni zglobni autobus.
Beskućnici na ljetovanju
- Imao je 14 kreveta, tri toaleta, opremljenu kuhinju, dizalo. Znao sam reći da je u njemu sve što treba za život - osim mrtvačnice. Kasnije smo išli na mlađe buseve, evo, nedavno je stigao i šesti po redu, ali starih se nismo rješavali, jer ih mislimo pretvoriti u kampere, s obzirom na to da su u dobroj kondiciji. Mnogi smatraju da je to sve veliki luksuz, ali ja ne; mislim da i bolesni i ljudi s poteškoćama imaju pravo vidjeti svijet i doživjeti sve ono što i mi ostali koji se nazivamo zdravima. Posebna mi je radost odvesti ih na mjesta na kojima sam ja ranije bio, i gledati njihovu radost - smatra župnik.
Osim na hodočašća, zato svoje putnike godinama vodi na jadranska ljetovanja. Kaže da su spavali u hotelima s najvećim brojem zvjezdica.
- Svaku noć iznad nas sjalo je tisuće zvijezda. Spavali smo na otvorenom, na livadama, a tu i tamo netko bi imao šator, jer za prave smještaje nismo imali novca. Jednom smo tako došli na mjesto gdje su nam ranije ponudili korištenje sanitarija, na čemu smo bili itekako zahvalni. No, kada smo došli tamo, počeli su izgovori, pa smo shvatili da ipak nismo bili dobrodošli. Onda smo se odlučili smjestiti na nekom parkiralištu, ali tamo je bilo dosta kamiona, pa smo mir odlučili tražiti drugdje. Našli smo ga na parkiralištu tik do mjesnoga groblja. Tu smo prenoćili jednu noć, a onda smo otišli na parkiralište izletišta Vrata Jadrana. Tamo bismo noćili, a danju se kupali u Opatiji. Obišli smo sve, od Istre do Dubrovnika, no odnedavno više nismo beskućnici. Unajmili smo u Lukovu Šugarju kuću od Gospićko-senjske biskupije pa tamo imamo noćenje - objašnjava župnik Dragutin.
Jasno je da su njegovi autobusi mnogo više od pukog prijevoznog sredstva, to je mjesto za druženje i prijateljevanje, također i mjesto na kojem su planule mnoge ljubavi, kako među osobama s invaliditetom, tako i među nekima od brojnih volontera koji ima pomažu na putovanjima. No, ti su busevi i prave crkve na kotačima.
Kolektivni grijeh
- Mislim da se ne pretjeruje kad ih se tako naziva, s obzirom na to da smo u njima slavili mnogo misa. Na nekim našim putovanjima obilazili smo crkve čiji ulazi nisu prilagođeni osobama s invaliditetom, što smatram kolektivnim grijehom nas katolika, jer su pomagala poput invalidskih kolica izumljena odavno, ali im još nisu prilagođeni svi javni prostori, iako se u posljednje vrijeme radi na tom pitanju. Osim toga, u busu se događaju i brojne duhovne stvari, razgovori; nastojim da to bude sponatno i životno. Nastojim ljudima ukazati i poticati ih da svoj životni križ namjene za osobe na rubu društva, da mole za zatvorenike, ovisnike, da Bogu svoju muku i predaju za te osobe. Onda se događaju duhovne obnove i lakše se nose s tegobom - govori župnik Dragutin.
Posljednje njihovo putovanja dogodilo se prije nekoliko dana. Ukrcaju njegovih sretnih putnika iz Doma umirovljenika u zagrebačkoj Klaićevoj ulici svjedočili smo i sami. Odredište je bilo na Trsatu, a duhovno okrijepljeni vratili su se istoga dana u večernjim satima. Velečasni bi uskoro mogao dobiti dobru zamjenu na daljnjim putovanjima. Do sada je morao angažirati vozače koji bi ga mijenjali, no na posljednjoj turi pridružio im se svećenik iz Varaždinske biskupije, vlč. Leonardo Šardi, koji je nedavno položio vozački ispit za upravljanje autobusima. Osim, toga, mladi svećenik voli osobe s invaliditetom, pa je župnik Dragec uvjeren da je to njegov nasljednik.
Udruga Job ima više od 2000 članova iz cijele države, a osobe s invaliditetom, željne putovanja, javljaju mu se i iz Slovenije. Ono što mu jedino predstavlja problem jesu troškovi. On bi volio da putovanja ne mora naplaćivati nikome, no to ovisi o donacijama dobrih ljudi. Kaže nam da ima još jednu veliku želju. Volio bi da se u redovne prijevozničke autobusne linije uvedu autobusi za ljude s posebnim potrebama.
- Kamo god dođem, prvo gledam autobuse, mislim da ih je u Španjolskoj najviše prilagođenih invalidima. Molim sve naše agencije i prijevoznike da to uvedu i kod nas. Tako bih volio da Hrvatska prednjači po takvoj vrsti prijevoza u Europi - kaže župnik.
Njegov poziv obilježvaju i simboli koje slijedi u radu. Udruga je tako dobila ime prema starozavjetnom biblijskom Jobu, koji je imao zdravlja i materijalnih dobara pa bez svega ostao, ali je bio strpljiv pa mu je Bog sve vratio.
Brojke i slova
Osim toga, velečasnom je osobit broj 13. Svi autobusi u registracijskim oznaka imaju broj “1313”, njegov broj mobitela je prepun trinaestica, a i u ime web stranice udruge ubacili su broj 13.
- Shvatio sam da su ljudi praznovjerni, kad je to u pitanju, prilazili su mi strahujući od tog broja. Kada sam avionom putovao u Englesku po prvi autobus, tražio sam 13. red, ali ga nije bilo. Pitam stjuardesu: Zašto? A ona kaže: Jer je to nesretan broj. Onda sam odlučio taj opasan broj preuzeti pa ga zato imamo na svim autobusima. Svi su zagrebačkih oznaka, a dva slova koji dolaze nakon broja “1313” simboliziraju dan kada se pronašlo rješenje za njihovu nabavku, primjerice “MC” označava Blaženu Magdalenu iz Castella, “FK” označavaju Svetog Franju i Klaru, jer je na Svetu Klaru riješen drugi autobus; imamo na jednom autobusu i “IP”, po Ivanu Pavlu ll., kojemu smo se za njega molili, za kraj je kazao za Večernji.
