U središnjem dijelu Italije, na rubu šume Umbrije, tik uz Nursiju, grupa benediktinskih redovnika moli i radi prije nego što sunce svane. Ta praksa se nije mnogo promijenila u životu redovnika tijekom karantene uzrokovane pandemijom koronavirusa u Italiji, ali ono što se promijenilo jesu posjetitelji koji su dolazili u samostan. „Obično imamo goste koji dolaze iz cijelog svijeta... posjetitelje koji dolaze iz Italije SAD-a, prijatelje ili povratnike“, rekao je o. Benedict Nivakoff za CNA. „I tako, potpuna odsutnost tih ljudi samo je još više usredotočila našu molitvu i pokušavamo još ozbiljnije raditi ono na što smo pozvani“, rekao je o. Benedikt i dodao kako im je glavna stvar sada veća molitva za sve one koji pate.
Nivakoff je poglavar redovnika koji žive na mjestu rođenja Svetog Benedikta. Nakon što je 1800-ih na tom području potisnut vjerski život, skupina koju je predvodio o. Cassian Folsom ponovno je dobila dozvolu za obnovu samostana i tamo su preselili 2000.
O. Benedict rekao je da su redovnici, kada je koronavirus u Italiji bio na vrhuncu, obavili tradicionalnu povorku oko imanja s relikvijom pravog križa. „A to je način moljenja za ljude, prizivanjem svetaca i pozivanjem Božje pomoć i Njegove milosti na zemlju i svijet“, rekao je. „Sam Sveti Benedikt doživio je kuge, glad, bolest, smrt, a da ne spominjemo nemilosrdne napade đavla na njega i na njegove redovnike. Sve je to vidio kao prilike za same redovnike i za njega da obnove svoje povjerenje i vjeru u Boga“, rekao je Nivakoff. Postoji „tužno i ustrajno iskušenje“, objasnio je, u kojem se misli da „svijet može riješiti ove probleme, ali u stvari, ovaj svijet prolazi i Bog je jedini odgovor na patnju koju vidimo“, kazao je redovnik dodajući pojašnjenje poruke Sv. Benedikta, koja zapravo znači da se iz svega lošeg može izvući nešto dobro, svaku situaciju ljudi mogu iskoristiti da se približe Bogu.
Redovnici u Nursiji doživjeli su tragediju iz prve ruke prije četiri i pol godine kada je nekoliko potresa, uključujući i jedan magnitude 6,6 koji je pogodio središnju Italiju i Nursiju. Zemljotresi su uništili stotine domova, ali i zgrade redovnika, uključujući baziliku Svetog Benedikta. Obnavljali su to, ali je i sama izgradnja u zastoju zbog karantene u Italiji. No, redovnik kaže kako će, uz Božju volju, nastaviti radove kroz nekoliko tjedana. „Potres nas je naučio mnogim stvarima i možda je jedna od danas relevantnijih lekcija – oduprijeti se iskušenju da se sve vrati točno onako kako je bilo“, rekao je. „Nakon potresa smo mislili: 'odgovorit ćemo na to, obnovit ćemo sve jednako dobro kako je bilo prije, ako ne i bolje“, ispričao je o. Benedict, ali je rekao da je u korijenu toga zabluda i da će ljudi dotaknuti iskonskim grijehom sreću i stvarnu obnovu imati na nebu.
„Možemo, moramo i trebamo raditi na poboljšanju stvari i uspostavljanju reda tamo gdje postoji kaos i nered, ali ne s rizikom da ovaj svijet postane odredište i cilj jer to nije; to je naše privremeno mjesto kako bismo došli do neba“, primijetio je glavar samostana u Nursiji.
Prema Nivakoffu, "postoji toliko" lekcija iz redovničkog života koje bi ljudima mogle pomoći da budu trenutno u karanteni u svojim domovima, ali on je naglasio "dva glavna izazova samoće". Prva je za one koji su u karanteni s drugima. Što se tiče redovnika koji žive sa subraćom, kada se živi s mnogo ljudi, dobročinstvo je vrlo važno. "To doista zahtijeva puno, puno strpljenja i treba se sjetiti da strpljenje s drugima uvijek počinje sa strpljenjem prema nama samima“, objasnio je. „Prihvaćanje vlastitih grijeha, prihvaćanje vlastitih grešaka, prihvaćanje da je Bog strpljiv prema nama i strpljenje prema sebi pomaže nam da budemo strpljiviji prema drugima“, kazao je. Dodao je da tišina u ovim okolnostima može biti zaista koristan alat. Redovnik daje savjet da čovjek ne reagira na iritantne, teške ili možda provokativne stvari koje kažu ljudi s kojima živi, pogotovo u karanteni jer ljudi će biti tu i za nekoliko sati i strasti se mogu smiriti kako bi se odgovorilo na to na neki bolji način. Drugo načelo se odnosi na one koji žive sami, stariji ili mladi ljudi. „Za njih karantena doista znači pustinjački način života i za njih su najteža iskušenja tuga, acedija (duhovna tromost, ravnodušnost prema nekom dobru – op. prev.)“, rekao je Nivakoff. Onima koji su sami poručio je da tuga ne mora nužno biti loša stvar jer može pomoć u oplakivanju grijeha. Redovnik iz Nursije svima preporučuje poniznost. Kazao je i kako se protiv tuge treba boriti tako da čovjek stvara ciljeve koje ovise o njemu samom, da u tome nadu polaže u Boga i da u Njega ima povjerenja. U duhu vremena, poručio je i da na pandemiju treba pokušati gledati kao na nešto što je ima pozitivne učinke jer je i to za neko „pročišćivanje“.
Tako tijekom pandemije koronavirusa redovnici nastavljaju molitvu i svoj rad vodeći brigu o životinjama, vrtovima, brinu i o obližnjoj šumi, kuhaju, čiste. Kako bi se izdržavali, također prave pivo, a budući da se ono prodaje putem interneta, koronavirus nije negativno utjecao na prodaju. U razgovoru je o. Benedict iskazao zahvalnost za to te dodao kako oni koji nisu u mogućnosti napustiti domove, mogu iskoristiti priliku naručiti i kušati samostansko pivo. „Nastavljamo izvoziti iz Italije u SAD, pivo je dostupno i čini se da oduševljava mnoga srca i jako smo sretni“, zaključio je redovnik.
A po uzoru na njih, čovjek treba moliti, biti zahvalan i gajiti nadu.
