Bio sam kao i svako druge dijete. Tako sam i nastavio živjeti, samo s nečim većim što sam dobio u životu, a to je bio Bog u mome srcu. To je ono što bismo svi trebali imati. Ako imamo Boga, imamo sve. Imamo vjeru. Znamo koji ćemo put izabrati, znamo što je dobro a što loše. Kada sam prvi put vidio Gospu, odmah sam u svome srcu shvatio da za mene počinje novi život. U početku nije bilo lako. Kad nas je Gospa pozvala da živimo njezine poruke, ja nisam znao niti što neke od njih znače. Moliti tri krunice, a nikada prije nisam toliko molio; moliti za mir, a ja uvijek mislio da mi imamo mir, zapravo nisam znao što je nemir. Postiti, obratiti se... nisam ni slutio što znači obratiti se. Ali je uistinu važno ono što Gospa kaže: »Draga djeco, otvorite vaša srca, ostalo ću ja sama učiniti.» Uistinu je tako! Trebamo se predati Gospi i ona će nas voditi u našem životu. Ona će nam pokazati kako živjeti njezine poruke. Pomoći će nam u svemu, samo mi trebamo biti
spremni. Trebamo reći svoj ‘da’ Gospi.
Kako je u tim trenutcima postupala vaša majka, budući da ste sin jedinac?
Ispočetka, kad sam rekao da sam vidio Gospu, moram priznati da reakcije i nisu bile tako dobre, jer to je za njih bilo uzimati Božje ime uzalud... Kad je mama vidjela moje promjene, jer je znala kakav sam do tada bio, počela je vjerovati. A mama kao i svaka mama, uvijek se brine. Znate da je ispočetka bilo poteškoća i s policijom. Roditelji su se uvijek brinuli da nam se ne dogodi nešto loše. Hvala Bogu, uvijek su nas podržavali i štitili, kao i naši župljani. Zaista svima moram reći jedno veliko ‘hvala’.
Vama i Vicki Gospa je pokazala raj. Kako je to izgledalo? Kakav je osjećaj gledati raj?
Svima, prije svega, kažem da raj uistinu ne možemo opisati. Jest, Vicki i meni Gospa je pokazala raj. Mi jesmo vidjeli taj beskonačni prostor. Vidjeli smo jedno posebno svjetlo koje ovdje na zemlji nikada nisam vidio niti doživio. Vidjeli smo dosta ljudi koji su molili u raju. Ono što je meni ostalo u sjećanju i što ja mislim da je raj, jesu mir i radost koji se tu osjećaju. Tada sam imao jedanaest godina i možete zamisliti moje iznenađenje kada je Gospa rekla da će nas povesti u raj. Tada sam pomislio da je to kraj, da ću umrijeti. Kada kao dječak razmišljaš o smrti, misliš kako je to ružna stvar; kad si dijete, ne razmišljaš o smrti kao odrastao čovjek, kao ja sada. Dakle, ja sam mislio da ću umrijeti, pa sam Gospi rekao: »Gospe, uzmi ti Vicku, ja sam sâm kod mame.» Nakon toga sam dugo molio da bih mogao razumjeti raj. I mogu vam kazati da raj nije ono što mi vidimo očima. Raj je ono što imamo u našemu srcu. U jedno sam siguran – ako mi ovdje na zemlji uistinu živimo s Bogom i ako nam je On na prvom mjestu, onda već imamo raj u svojim srcima. Uvijek se ljudi pitaju i možda je to jedno od prvih pitanja koje mi hodočasnici postave: «Kakav je raj?» Ja mislim da bi se uvijek, u svakom trenutku našega života, trebali pitati: »Jesmo li spremni za raj?», »Jesam li ja sada, ako me Bog pozove, spreman za raj?» Mislim da su to najvažnija pitanja.
Od 1998. Gospa vam se ukazuje jedanput godišnje, na Božić. Što biste nam preporučili da se na pravi način pripremimo za Božić?
Mnogi pitaju kako je kad Gospa dođe s malim Isusom, kakav je on. Kada Gospa dođe s Isusom, on je uvijek prekriven njezinim plaštem, ali ja ne mislim na to da otkrijem Isusa, da ga vidim otkrivena, već zapravo tražim smisao i poruku onoga što mi Gospa hoće reći. Shvaćam da Gospa na taj dan hoće kazati meni i svima nama da se Isus rodio, da se ponovno rađa i da nam Gospa želi dati Isusa da se on ponovno rodi u svakom našem srcu. Mislim da nitko nema takve milosti kao mi ovdje u Međugorju. Gospa nam svakodnevno dolazi. Kolike nam milosti samo Bog daje! On dopušta da je Gospa tolike godine s nama, a mi još uvijek ne shvaćamo kolike milosti imamo. Ono što bih svima želio poručiti jest da otvorimo svoja srca kako bi se Isus rodio u svima nama i da nastavimo živjeti s Njim.
