Međutim, pronašao je dom među sestrama Misionarkama Isusa i Marije, družbom koju je pomogao osnovati u Carori, u zapadnoj Venezueli, prije više od 50 godina, piše nedjelja.ba.
Svjedočanstvo ljubavi i velikodušnosti
„Prije nekoliko mjeseci, kad sam obolio od raka, nisam znao kamo ići. Bio sam sam, slab i nisam imao nikoga tko bi se brinuo za mene. Tada su me sestre primile. Otvorile su mi vrata svog doma i s ljubavlju su se brinule za mene“, napisao je o. Delgado u pismu Aid to the Church in Need (ACN).
On je ovo pismo zakladi papinskog prava poslao neposredno prije svoje smrti, zamolivši ih da podupre sestre kako bi mogle kupiti vozilo koje bi im pomoglo u obavljanju poslanja, ali je opisao i svoj život s njima, dirljivo svjedočeći ljubav i velikodušnost koju iskazuju prema svima onima koji su u potrebi.
„Brinu se za djecu, bolesne i starije. A sada i za mene. One čine mnoga djela milosrđa sa siromašnima i potrebitima, odvodeći bolesne u klinike, obavljajući svoje djelo evangelizacije, pomažući djevojkama o kojima se brinu i pružajući pomoć obiteljima u teškim situacijama“, napisao je.
Vozilo je stiglo: misija se nastavlja
Otac Alfonso umro je u listopadu 2024., nakon što je 71 godinu služio kao svećenik.
„Znam priču o. Alfonsa. Našao se bolestan i sam, bez ikoga tko bi se brinuo o njemu“, kazao je za ACN sadašnji biskup Carore mons. Carlos Enrique Curiel. „Doselio se kod sestara, a one su mu s puno ljubavi pružale svu potrebnu njegu i vodile bi ga u bolnicu jer je bolovao od raka i imao srčanih problema. Ono što su sestre učinile za njega odraz je njihove velikodušnosti“, dodao je biskup.
„Sestre su ovdje više od 50 godina, čineći dobro i ne tražeći ništa zauzvrat, brinući se za potrebite“, kazao je mons. Curiel.
Misionarsko djelo Isusa i Marije posvećeno je brizi i odgoju djece, pružanju im okruženja ljubavi i kršćanskih vrijednosti te stvaranju prostora za njih, poput dječjih vrtića. Također se s velikom ljubavlju posvećuju starijima i bolesnima – kao što je fra Alfonso – dajući im duhovnu pratnju koja im omogućuje da s nadom prinesu svoju patnju.
Zahvaljujući velikodušnosti dobročinitelja ACN-a, sestre su uspjele nabaviti vozilo s pogonom na sva četiri kotača koje im je bilo prijeko potrebno za njihovu misiju. Ta im je podrška uvelike olakšala rad te omogućila da pomognu većem broju ljudi i na većim udaljenostima.
Za nevidljive…
U svom pismu o. Alfonso nije samo izrazio zahvalnost, nego i spokojan oproštaj, s punim povjerenjem da će tražena pomoć stići: „Dragi dobročinitelji ACN-a, neka vas Bog stostruko nagradi za sve što činite za sestre. Neka vas Gospodin uvijek blagoslovi.“
I vozilo je uistinu stiglo. Ali stiglo je i nešto mnogo više: sjećanje na svećenika koji je na kraju svog puta utjehu pronašao u milosrđu i pogled na zajednicu sestara koje, daleko od svjetala reflektora, nastavljaju svakodnevno činiti čudo brige za one koji ostaju nevidljivi ostatku svijeta…
