Svjedočanstvo hodočasnice Antonie Tartaglione iz Italije

„Čula sam za Međugorje od osoba koje su hodočastile u Međugorje. I shvatila sam da se radi o čarobnom osobnom iskustvu. Upravo takvi osjećaji su me potaknuli 27. ožujka 2011. na hodočašće u Međugorje, u društvu muža i sestre. To je bilo jedno teško razdoblje moga života. Naime 2010. dijagnosticiran mi je slabo diferencirani adenokarcinom u želucu koji je metastazirao u 13 limfnih čvorova, koje su liječnici izolirali i zbog tih svih patoloških stanja, osim što sam bila na operaciji, imala sam i kemoterapiju, koja je bila predviđena u bolnici. Nakon što sam došla u Međugorje, osjetila sam silan mir i spokoj, nešto neopisivo, što osjećam još danas kada se vraćam, a što ne znam objasniti. Kao da sam ušla u sklad s ovim mjestom. Idućeg dana, 28. ožujka 2011., nakon svete mise, kratko sam susrela Vicku i ispričala joj svoju bolest, svoje poteškoće, kroz sve ono što sam prolazila. Osim toga, ispričala sam joj da sam patila zbog gubitka majke, koja je umrla 1958., kada sam imala samo 10 godina, i zbog toga sam uvijek bila blizu Gospi. Gospa mi je bila potrebna. Zatražila sam od Vicke da se sjeti mene u svojim molitvama Gospi, da bi mi pomogla, da se mogu suočiti s teškim razdobljem koje je bilo ispred mene. Ona me pomilovala i kazala mi da se ne brinem i da će moliti za mene. U tom trenutku osjetila sam kao da kroz mene prolazi neka vatra, od glave do pete, jedan čudni osjećaj koji nikada nisam iskusila. To je trajalo par sekundi. Na kraju toga sam bila ispunjena dubokim osjećajem unutarnjeg mira. Osobe oko nas kao da nisu postojale. Samo sam slušala tišinu, kao da nikoga nema. Kad sam se vratila kući, nakon nekoliko mjeseci kemoterapije, na rutinskim kontrolama se pokazalo da su tumori i limfni čvorovi najviše 3 cm, što je mnogo manje nego što je bilo. I da su se ta 3 cm tako smanjila da izgleda kako je nestalo sve. Doktorica, onkolog koja me pratila jasno mi je rekla: „Slušajte Antonia, vi ste doživjeli čudo, ovdje ničega više nema”. Ja sam je pitala je li vjernica. A njezin odgovor je bio: „Zar ne vidite da imam na svom radnom stolu Gospin kip”. Bio je dan kad sam ja klinički potpuno ozdravila, to je bio taj dan. Uvijek sam molila, svaki dan. Zahvaljujem i uvijek ću zahvaljivati Gospi. I moja nakana ovoga što vam govorim je da vam posvjedočim svoju vjeru. Svoje iskustvo sam ispričala mnogim ljudima i svećenicima. Rekli su mi da sam bila dotaknuta Duhom Svetim. Svake godine, 2. svibnja, u prilici Gospinog ukazanja dolazim u Međugorje i to ću činiti dok budem imala snage. I nikada neću propustiti taj jedan veličanstveni susret s nebom, s majkom Marijom. Nikada to neću propuštati ”.