Isprava mi je ta ideja bila malčice i čudna, pa nisam mogao ni zamisliti kako će nekoliko stotina ljudi istovremeno moliti na istu nakanu?
Ipak, nakon kratkog razmišljanja odlučio sam prihvatiti paterovu molbu i krenuti s molitvom. Već nakon par dana, na kavi tijekom razgovora s braćom i sestrama iz zajednice, uvidio sam snagu te molitve. Točno u 15 sati svi bi se smirili, prekrižili i iz srca izmolili Zdravomarijo. Ostali su mi studenti govorili kako si navijaju alarme par minuta prije 15 kako bi se stigli probuditi nakon ručka i sabrati za molitvu, ali ja sam im na to odgovarao: „Pa zar nije Bogu svejedno kad molimo? Bitno je da molimo, ne moramo zbog toga sebi uskraćivati popodnevni odmor.“
Međutim, Bog je imao drugačije mišljenje o tome, tako da mi u prvih nekoliko tjedna „nije dao“ da se odem odmoriti prije 15 sati, a nakon toga sam se sam od sebe budio prije 15 sati i pripremao za molitvu. Postupno sam počeo doživljavati snagu te divne i vrlo jednostavne molitve upravo tik do krunice Božanskog milosrđa, čak sam u nekim trenucima imao osjećaj kao da molim u punoj crkvi okružen braćom i sestrama. Svakodnevna molitva u 15 sati davala mi je neizrecivu snagu i pomogla da ovo ljeto unatoč ne tako lijepom vremenu bude jedno od najljepših u životu.
