Svjedoci kažu da je Pascale bolovala 14 godina. Posljednjih 12 mjeseci više nije mogla ni govoriti. Nakon što je 3. kolovoza 2012. navečer u Međugorju primila svetu pričest, Pascale je osjetila neku snagu. Na iznenađenje svog muža i svojih bližnjih, počela je govoriti i ustala iz kolica.
Svjedok ozdravljenja
Te je večeri bila na nogama do poslije ponoći. Patrick d'Ursel, jedan od organizatora hodočašća, svjedok ozdravljenja, za Radiopostaji MIR Međugorje prenosi njezino svjedočanstvo. - Već odavno molim za iscjeljenje. Bolesna sam već više od 14 godina. Uvijek sam bila vjernica, imala sam duboku vjeru, cijelog sam života bila u Božjoj službi. Kada su se pojavili prvi simptomi bolesti, prvih sam godina usrdno molila i preklinjala. I drugi članovi moje obitelji molili su za istu nakanu, no budući da nije dolazio odgovor koji sam očekivala - iako je bilo drugih odgovora! - pomislila sam da Bog za mene ima neki drugi naum. Dobila sam milost nositi se s ovom bolešću, milost snage i radosti. Radost nije stalno bila osjetna, ali je bila u najdubljoj dubini duše, tako da sam i u najtežim trenutcima u sebi osjećala Božju radost. Čvrsto vjerujem da je Božja ruka uvijek bila nada mnom. Nikada nisam sumnjala u Njegovu ljubav prema meni, iako čovjek uz takvu bolest može posumnjati u Božju ljubav prema ljudima. Prije nekoliko mjeseci, moj suprug David i ja osjetili smo jak poziv da odemo u Međugorje. Nismo znali što nas tamo čeka, ali mu nismo mogli odoljeti. To me iznenadilo, jer smo oboje - i moj muž i ja - jednako jako osjetili taj poziv. Naša su djeca ostala posve indiferentna, budući da se zbog moje bolesti ljute na Boga. Stalno su me pitali zašto Bog neke ljude izliječi, a neke ne. Kćer je govorila: „Mama, ti moliš. Zašto ne moliš za svoje ozdravljenje?"
Ja sam tu bolest u međuvremenu bila prihvatila kao Božji dar. Za to mi je ipak trebalo mnogo godina. Željela bih vam reći što mi je ta bolest donijela. Bez milosti koje su došle preko te bolesti, mislim da danas ne bih bila osoba koja jesam. Bila sam jako sigurna u sebe. Imala sam mnoge talente. Bila sam ponosna i briljantna umjetnica. Studirala sam umjetnost riječi i uvijek bila nadprosječno uspješna u školovanju. Jednom riječju: ova mi je bolest otvorila srce i pročistila pogled, prenosi vecernji.ba.
To je bolest koja zahvaća cijelo biće. Sve sam izgubila, fizički, duhovno i psihički sam bila na dnu, ali sam u srcu mogla iskusiti i razumjeti što proživljavaju drugi. Bolest mi je otvorila srce i oči, što znači da sam prije toga bila slijepa, a onda progledala, shvatila što proživljavaju drugi. Volim ih, želim im pomoći, želim biti uz njih. Kroz bolest sam otkrila i bogatstvo i ljepotu međuljudskih odnosa. Naš bračni život se produbio iznad svih očekivanja. Nisam mogla ni zamisliti da to može biti tako duboko. Jednom riječju, otkrila sam ljubav. Kratko prije odlaska na ovo hodočašće odlučili smo sa sobom povesti i naše dvoje djece. Moja mi je kćer tada „zapovijedila" da molim za svoje ozdravljenje, ne zato što bih ja to htjela nego zato što ona to želi. Potaknula sam i nju i našega sina da i sami mole za tu milost. To su i učinili, iako su najprije morali nadvladati svoje probleme s vjerom i svoj revolt. Za mog muža i mene ovo je putovanje bilo neizreciv izazov. Trebalo je ponijeti dvoja kolica, od kojih jedna imaju poseban nagib jer mi je teško ostati u uspravnom sjedećem položaju. Autobus kojim smo putovali nije bio prilagođen potrebama bolesnika, ali su se uvijek našle ruke spremne unositi i iznositi me. Nikad neću zaboraviti tu solidarnost koja je za mene najveći znak Božjega postojanja. Zahvaljujem svima koji su mi pomagali dok nisam bila sposobna govoriti, organizatorima koji su me tako toplo primili, svima koji su me poticali čak i najmanjim gestama, i molim Gospu da ih blagoslovi svojim majčinskim blagoslovom i da im stostruko uzvrati za dobro koje su mi učinili. Moja najveća želja bila je otići na ukazanje kod Mirjane. Otišla sam zajedno sa suprugom i jednim pratiteljem. Opet su me ljudi nosili probijajući se kroz mnoštvo naroda da bismo došli do Plavog križa .
Križni put
Jedna redovnica mom je mužu i meni stalno ponavljala jednu poruku koju je Gospa uputila bolesnima... Sutradan, 3. kolovoza, moj je muž otišao na Križevac. Vladala je velika vrućina. Iako je moj najveći san bio da i ja pođem s njim, nije bilo nikoga tko bi me mogao nositi, a bila sam u takvom stanju da je za mene bilo najbolje da ostanem u krevetu... U mojem sjećanju taj će dan biti zabilježen kao jedan od najtežih u cijeloj mojoj bolesti. Nisam htjela da moj muž odustane od uspona na Križevac. Iako sam bila na respiratoru, svaki je udisaj bio neizrecivo težak. Nisam mogla ni jesti ni piti, čak ni uzeti lijekove. Bila sam prikovana za krevet... Nisam imala čak ni snage moliti, jednostavno sam bila tu, sama s Gospodinom. Moj se muž vratio sretan, duboko ganut tim Križnim putem. Bio je pun sućuti prema meni jer je shvatio da sam ja svoj Križni put prošla u krevetu... Navečer, iako posve iznemogla, Pascale Gryson je s mužem otišla na misu. Evo što ona o tome kaže: Otišla sam bez respiratora, jer mi je bilo nepodnošljivo držati taj teški aparat na koljenima. Zakasnili smo. Došli smo tek na Evanđelje. Čim smo došli, počela sam se moliti Duhu Svetomu. Bila sam puna neke radosti koju ne mogu opisati. Molila sam Ga da zaposjedne cijelo moje biće. Ponovila sam svoju želju da Njemu pripadam, tijelom, duhom i dušom... Svetu Pričest željno sam iščekivala. Muž i ja čekali smo u redu iza crkve. Jedan je svećenik prolazio s Tijelom Kristovim. Prošao je pored ljudi koji su stajali u redu i došao ravno k mom mužu i meni. Oboje smo primili pričest i maknuli se da napravimo mjesta drugima, i da u sabranosti zahvalimo. Osjetila sam snažan miomiris... Onda sam osjetila da kroz moje tijelo prolazi neka snaga. Ne toplina nego snaga. Kroz mišiće na mojim nogama koji tako dugo nisu ničemu služili kao da je prošla struja života. Tada sam rekla Bogu: „Oče, Sine i Duše Sveti, ako se događa ono što mislim da se događa, nezamislivo čudo, onda Vas molim da mi date jedan znak i jednu milost: da mogu razgovarati sa svojim mužem."
Okrenula sam se prema njemu i pokušala mu reći: „Osjećaš li taj miris?" On mi je o dgovorio kao da je to najnormalnija stvar na svijetu: „Ne, nos mi je malo začepljen", a moj glas nije bio čuo već više od godinu dana! Da mu to posvijestim, rekla sam mu: „Hej, pa ja govorim, ti me čuješ!" To mi je bio znak da je Bog na djelu. S vjerom sam izvukla noge iz kolica i ustala. Svi koji su bili oko nas shvatili su što se u tom trenutku događa... U danima koji su uslijedili, moje se stanje iz sata u sat poboljšavalo. Nemam više potrebu stalno spavati. Umjesto bolova koji proizlaze iz bolesti imam bolove u mišićima zbog napora koje tijelo nije činilo već više od sedam godina... Sada bih željela pomoći ljudima koji budu tražili moju pomoć, kakva god bila...
