Još uvijek sam dobrim dijelom ista takva, ali želim podijeliti sa vama način na koji je Isus odlučio to promijeniti. Ni manje ni više odlučio je poslati u moj život – bolest!
Prije svega želim reći da i kod ovoga stoji ono da Bog sve šalje u pravo vrijeme. Tako je mene pripremao, iako sam toga tek sada svjesna. Privlačio me k sebi, na razne načine pokazivao mi je da me voli, da sam Njegova i da je moj život isključivo u Njegovim rukama. Na dan kad je rekao Vrijeme je, završila sam u bolnici i nedugo nakon toga dobila sam dijagnozu – multipla skleroza.
Za živo čudo, u prvi tren reagirala sam iznenađujuće dobro. Tko god mi je pisao poruke podrške i ostalog, odgovarala sam sa rečenicom da On zna što radi i zašto je meni baš to dao. Ne samo da sam govorila, čvrsto sam i vjerovala u to i uvijek ću vjerovati. Međutim, naravno da nije svaki dan pjesma, pogotovo u početku. Raspoloženja su varirala, znala sam samo plakati pa se ubrzo nakon toga smijati.
U trenucima kad sam ležala u bolnici i kad mi je bilo teško, snagu mi je davala činjenica da je Isus pored mene i da pazi na mene. To je jedna od stvari na kojoj sam zahvalna prijateljici MS: bliža sam s Isusom nego ikad, svjesna sam da me On drži za ruku i da se sve događa pod Njegovim nadzorom. Čudesnom brzinom sam se oporavila i stigla kući te ubrzo na faks u Đakovo. Strah je bio prisutan, ali išla sam dan po dan.
Jedan dan na predavanju smo radili tekst o ozdravljenju slijepca od rođenja. Dio toga teksta dok sam živa neću zaboraviti. Zapitaše ga njegovi učenici: ‘Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?’ Odgovori Isus: 'Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. (Iv 9, 2-3) Ovaj tekst učinio je da se prvi puta od srca zahvalim Bogu za bolest. Zahvalila sam mu na ovom malom križu kojeg sam dobila, na svakoj budućoj boli, patnji i svemu onome što MS uključuje. Predala sam mu sve buduće dane, sve teškoće i rekla Mu da želim da se proslavlja kroz sve ovo. Odlučila sam da ću biti pozitivna (iako to nikad nije bilo u mom stilu), da ću cijeniti novu priliku i zaštitu koju sam dobila, da ću manje dramatizirati (iako mi ne ide baš) i još puno toga.
Jedno su maštanja, a jedno je stvarnost. Možda zapravo ni nisam do kraja prihvatila činjenicu da sam doživotno vezana uz novu prijateljicu, ali čvrsto vjerujem da ću prihvatiti. Ponekad se iz čista mira uplašim, ali se smirim u molitvi. Ponekad sam toliko negativna da ne znam kud bi sa sobom, ali se onda sjetim koliko je Isus patio za mene i posramim se što ja mislim da ne mogu ovo učiniti za Njega. Koliko god bilo teško, sjetim se da u Njemu mogu sve i to me drži.
U kratkom vremenu kako ju imam, mogu reći da je bolest blagoslov, neka vrsta nove prilike, mogućnost da dobro sagledamo svoj život i ispravimo pogrešno. Možda se sada lakše umaram, češće me boli doslovno cijelo tijelo, ali trudim se bit opuštenija, više uživam u sitnicama, budem ponosna kad nešto napravim kako spada i više zahvaljujem Bogu – za sve! Ali, još jednom napominjem, Bog je tek krenuo sa mijenjanjem mene!
Što će li tek biti kad me do kraja promijeni? Ne znam, ali se jako radujem tome!
