Ne djeluje kao čovjek koji ima 80 godina, jer njegov molitvom i postom pomlađeni duh isijava iz njegovih očiju i oblikuje cijelu njegovu pojavu. U razgovoru s njim otkrivate čovjeka koji duboko živi svoju vjeru i koji nadasve voli Gospu i Međugorje. Ovaj razgovor vodili smo u travnju 2019. godine jer je to hodočašće u Međugorje bilo i njegov posljednji dolazak ovdje. Zbog čega je Jozef donio ovu za njega vrlo tešku odluku, pročitajte u nastavku:
Zovem se Jozef Beackers, imam 80 godina i živim u Belgiji. Dolazim u Međugorje već više od 35 godina. Ovo mi je zadnje hodočašće jer odnedavno ne mogu ostavljati kod kuće svoju suprugu koja postaje sve više dementna. Sve je u Božjem planu i On zna zašto je to tako. Uz Božju pomoć donio sam odluku da je više ne ostavljam! Jer i kad živim u Belgiji, srce mi je u Međugorju. Za mene ne postoji ta udaljenost. Imam svog anđela čuvara i uvijek ga šaljem ovdje. Svaku večer u trenutku ukazanja ja sam i kod kuće na koljenima, u duhu spojen s Gospom. Za mene je Međugorje moj drugi dom i smatram ga posebnim jer je ono zadnje mjesto u svijetu u koje Gospa dolazi. I sada kada je papa Franjo dozvolio i službeno organiziranje hodočašća ovdje, nadam se kako će sve više ljudi čuti Gospinu poruku. Možda je puno ljudi i čulo za Međugorje i poruke, ali mora se doći ovdje, biti ovdje da bi te zahvatio Duh Sveti - poseban Gospin duh ovoga mjesta - kako bi mogao početi te Njezine poruke i živjeti. To je teško riječima objasniti, jednostavno se ovdje mora doći kako bi ti Gospina prisutnost otvorila srce za živjeti Njezine poruke.
U godinama početaka ukazanja imao sam srčanih problema i bio sam dva puta operiran, ugrađeno mi je 5 bypassova, zadnjih godina borio sam se i sa rakom prostate. Sad kad sam na kraju svojih dana, važno mi je da poznajem svoj put i to mi je najvažnije. Nisam uvijek bio u vjeri, živio sam čak jedan problematičan život, ali me Bog dozvao k sebi. Bilo je to u jednoj noći, jednostavno sam progledao, vidio duhovnu borbu, sotonu i sve što on čini da bi ukrao moju i duše drugih ljudi.
Tako da kad sam čuo za ukazanja, od 1983. godine, već sam bio ovdje. Prvi put s mojom majkom, a zatim jedanput godišnje s hodočasnicima. Kasnije se to povećavalo, dvaput, triput, četiri puta godišnje… U svim ovim godinama mislim da sam doveo ovdje oko 5000 hodočasnika.
I ja se trudim ići na misu svaki dan, moliti krunicu. Moj život je kad nisam u Međugorju, jednostavno molitva. Trudim se biti dobar prema ljudima, Uvijek razgovarati s njima o Međugorju. Jer vidim kako na kraju svi trebaju ljubav i toplu riječ. Belgija je postala tako hladna zemlja. Sve je racionalizirano. Zato su tu dozvoljena eutanazija, abortusi… ne želimo bolesne i stare ljude i djecu. U Belgiji, Briselu je centar Europe. I oni tu „hladnoću smrti“ svojim zakonima žele širiti po svijetu.
Ja sam međutim vidio puno plodova Međugorja. Recimo na zadnjem hodočašću za Uskrs, bilo je ljudi koji su po prvi puta došli, nakon dugo vremena su se ispovjedili, i sad opet žele doći. Kad me moji bivši hodočasnici susretnu na ulici, uvijek me pitaju: Kako je u Međugorju, što ima tamo? Jednostavno, Međugorje ne možeš zaboraviti, vuče te da mu se stalno vraćaš. Ali vidim kako puno ljudi još nije čulo za Međugorje i kako nisu shvatili njegovu važnost ne samo za cijelu Crkvu nego i za cijeli svijet. Jer Gospina poruka je za sve ljude, i za vjernike i nevjernike. Susreo sam ljude koji su mi rekli da im to ne treba, ali su kasnije shvatili kako je ipak važno. Recimo, jednom sam imao jednu ženu koju sam nagovarao da se ispovijedi. Ali ona je rekla da nema potrebe jer u Belgiji sudjeluje na onim zajedničkim ispovijedima gdje svećenik samo svima koji su se u tišini pokajali, izmoli odrješenje. Kad zadnji dan hodočašća, vidim ja tu ženu kako dolazi sva uplakana i sretna. Ipak je odlučila otići na pravu ispovijed ovdje i tu joj se srce otvorilo! I nakon nekoliko mjeseci ta je žena umrla. Imala je 50 – tak godina. I ja to vidim kao jedno veliko Gospino čudo izmirenja s Bogom u njezinom životu.
Međugorje je tako važno za cijeli svijet i zato je bitno da ljudi počnu činiti ono što im Gospa govori. Da počnu moliti krunicu, postiti… Onda kad počneš živjeti ono što Ona traži, onda više nema udaljenosti između mjesta gdje stanuješ i Međugorja. Gospa se nekako rodi u tvom srcu, tu počne živjeti. I to mijenja tebe, a onda polako i druge ljude oko tebe. Za mene je to ona jedina Nova Evangelizacija koju trebamo živjeti i svjedočiti!
