„Majka sam 15-godišnjeg dječaka Marka koji ima cerebralnu paralizu. Ovo nam je četvrti put da sudjelujemo na ovom susretu. Svaki put kad trebam organizirati dolazak ovamo, imam osjećaj kao da više ne mogu. Ali pozivi naših članova, koji kažu da žive za ovaj susret, slome u meni svaki otpor za organizaciju.
U našoj grupi je dijete od dvije godine, ali i osobe sa sedamdeset godina. Miješani smo i po dobi i po dijagnozama. U našoj grupi nisu smo članovi udruge Bubamara, imamo i hrvatske ratne vojne invalide, i osobe s rijetkim bolestima. U Međugorje me vraća prekrasan naziv hodočašća „U Marijinoj školi“, u kojoj kad se okrenem vidim da nisam jedina mama koja ima dijete s invaliditetom, nisam jedina koja se vrati iz Međugorja s mirom koji dugo traje, s onom snagom i ljepotom u duši i srcu, da se mogu nositi sa svim problemima oko sebe“, kazuje gosp. Đurđica.
