Njegovo se stajalište počelo mijenjati krajem osamdesetih godina, a u međuvremenu Međugorje je postalo njegovo često utočište u koje dolazi i po više puta godišnje. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju otkrio je neka od upečatljivih iskustava.
Kada ste prvi put čuli za Gospina ukazanja u Međugorju?
— Kao misionar u Sao Paulu u Brazilu, od jednog mladića iz moje župe prvi put sam čuo za Međugorje. On je tada od mene tražio da o tome svjedoči u mojoj župi, ali ja sam mu zabranio. Nisam vjerovao da se Gospa može ukazivati u jednom nepoznatom malom selu u vrijeme komunizma. Drugi put čuo sam o Međugorju kada sam boravio u Italiji 1985. godine.
Ipak ste u svibnju 1987. došli u Međugorje?
— Dvojica prijatelja su me nagovorila da pođem s njima. Prihvatio sam, ali pod uvjetom da ništa ne traže od mene kao svećenika. U Međugorju, najprije sam molio na brdu Križevcu. Padala je kiša. U jednom trenutku primijetio sam da moj ogrtač nije mokar, dok su svi ostali iz grupe bili mokri. Priznajem, preplašio sam se. Na vrhu, pomolio sam se Gospi. Rekao sam joj da činim dobre stvari i da sam dobar svećenik, ali da je unatoč tomu moj otac umro od raka kostiju, a moj brat u zatvoru...
I što vam se zatim dogodilo?
— Dan kasnije vodio sam skupinu na Podbrdo moliti krunicu. Na mjestu ukazanja, pokraj križa, prišao mi je jedan gospodin i rekao: Imam po zagovoru Gospinu odgovore na sva pitanja koja si postavio. Gospa mi je rekla da si izvrstan svećenik, ali da ne možeš oduzimati vjeru, kao što si zabranio mladiću da govori o Međugorju. Tvoj otac je u raju s tvojom majkom, tvoj brat će izići iz zatvora. Gospa ima jedan plan s tobom u Brazilu iako u njezina ukazanja još ne vjeruješ. Prije nego odeš iz Međugorja, Gospa će ti dati osobni znak. Opet sam se preplašio. I pobjegao!
A kako je nastala Zajednica koju ste utemeljili u Brazilu?
— Kad sam drugi put došao u Međugorje, vidjelica Vicka je pitala za mene. Uvečer sam otišao kod Vicke kući. Ona mi je tada prenijela Gospinu poruku; trebam napustiti župu i posao koji radim te osnovati novu zajednicu u Brazilu utemeljenu na Međugorju. Ne vjerujući u Gospin poziv, Vicku sam u šali upitao u koju banku u Švicarskoj trebam otići po novac. Dan kasnije dobio sam odgovor: — Novac koji ti je otac ostavio u nasljedstvo nije tvoj nego Božji. Utroši ga za osnivanje Zajednice — rekla mi je Vicka.
I s tim novcem ste počeli graditi Zajednicu?
— Napravio sam projekt izgradnje crkve, samostana, kuće za goste, kuće za laike, kuće za nezbrinutu djecu. Sve to smo i izgradili, pa danas skrbim za 150 djece. Zajednica se zove "Učenici Isusovi na slavu Očevu", a postoji već deset godina. Mi smo jedina Zajednica koja je nastala na temelju Međugorja, a koja ne živi u Međugorju. Ovu Zajednicu je odobrila Crkva, Vatikan.
Je li taj novac iz očeve ostavštine bio dovoljan da sve to izgradite?
— Nije. Za cijeli projekt trebalo mi je još 400.000 dolara. Vicka i sestra Elvira su nedugo zatim došle u Brazil. Tada mi je Vicka rekla da prestanem kukati i tražiti novac jer će Božjom providnošću sve biti riješeno. Nekoliko mjeseci poslije, došao je jedan čovjek, Musliman, koji se preobratio na katoličanstvo, a koji je izgubio desetogodišnje dijete. Rekao mi je da želi pomoći Zajednici. Dao je sav novac za dovršenje projekta.
Kažu da vi imate i dar iscjeljenja?
— Za vrijeme mise dvoje djece me odvelo do njihove majke koja je bolovala od dijabetesa i imala otvorene rane na nogama. Dok sam je blagoslivljao, rane su se pred mojim očima zatvorile. Isus preko mene liječi. A tijekom misnog slavlja, na kojem je bio i tamošnji mjesni biskup, izliječena je jedna paralizirana i gluha žena.
