Ne znaju što je to Sloboda Duha. Mnogi je se čak i plaše jer nisu navikli tako funkcionirati. Ako postoji neki cvijet, najljepši od sveg cvijeća, što ljudi čine? Žele ga posjedovati. Tako je sa svime. Često mu i latice pokidaju, zgaze i duboko rane, ali samo Bog ima moć vratiti ga u prvobitno stanje. Kada čovjek spozna tu milost Božju, ne boji se više ničega. Tada dopušta svome Srcu da se rascvjeta do one punine Božje koju je sam Bog za njega predvidio.
Ne postoji takva Ljepota koja se dade sakriti. Ne treba svijetlo skrivati pod stol, ali niti biserje bacati pred svinje, pouka je naše Raspete i Uskrsle Ljubavi Krista. Očito treba biti ozračje spremno, Srce otvoreno i Svijest probuđena. Sve u svoje vrijeme. Postoji vrijeme sijanja i vrijeme žetve, vrijeme kušnje i vrijeme milosti, vrijeme davanja i vrijeme primanja, vrijeme čekanja i vrijeme očitovanja, vrijeme molitve i vrijeme uslišanja, vrijeme nepravde i vrijeme pravde, vrijeme poniženja i vrijeme slave.
No, posesivnost ne pozna takvu logiku Božju. Ona bi sve odmah i sad. Velike se laži svugdje pa i u posesivnosti brane velikim zločinima. Ljubav uvijek izmiče organiziranju i kontroli, jer je po svojoj naravi Slobodna. Stoga nitko nema pravo tražiti takav oblik ljubavi da mu se drugi pretvori u roba ili stvar kako bi ga mogao posjedovati. „Nitko ne može tražiti od Ljubljenoga da postane ovca kako bi je mogao strići, ni zalogaj kako bi ga mogao progutati, ni kap vode kako bi njom utažio žeđ" (Lj. Rupčić).
Uistinu lakše se boriti protiv zablude i laži, nego protiv posesivna srca i njegovih dojmova. Nisu krive samo frustracije, već poremećene naravi čiji su uzroci u slaboj volji. „Ljubavi" na takvim temeljima ne usude se izreći ni svoje ime, dok poplava posesivnih osjećaja više uvjerava u bolest nego u Ljubav i Iskrenost. Ljudi zapravo dobro misle, ali se loše vole. I to je izvor nerješivih problema među njima. „U ovom životu naučio sam samo jednu stvar: naučio sam ljubiti i želim vam samo jednu stvar: da vi znate ljubiti" (Aragon).
Ima ljudi koji su svojim moraliziranjem postali činovnici i birokrati seksa. Oni koji nikada nisu ljubili ni smjeli ljubiti propisuju priučenim moralnim normama kako treba ljubiti. Ali, prije svega nego li se čovjeku propiše što smije, a što ne smije činiti, treba konačno znati što je čovjek i pomoći mu da bude čovjek. Opasno je živjeti bez Ljubavi. Posebno je opasno ostarjeti bez nje i slave.
Kada bi bar posesivnost bila zadnje od ljudskih ludosti. Danas uz nju, u našem društvu nažalost postoji i službena ljubav koja se ni u čemu ne razlikuje od mržnje, osim u nazivu. Vrlo je školovana, uglađene diplomacije i krvavih očiju. Ljubav na sreću nema alternative, dok je posesivnost itekako ima. Ah, ta Ljubav zaludila je svima pa i svecima. I oni se ne bave svetošću, nego Ljubavlju.
