Neobično je da Isus pita svoje učenike. Obično oni njega pitaju kao svoga učitelja. Isus ne pita zato što ne bi znao. On učenike sučeljava s pitanjem. Dosta su toga vidjeli i čuli da mogu pravilno odgovoriti. Isus izaziva njihov odgovor, da bi ih još podrobnije, točnije poučio o sebi.
Je za Isusa uopće važno što ljudi o njemu misle? Oni Isusa poznaju samo površno.
Krist je uputio učenicima pitanje: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Tko je Isus Krist, što je on? To je vječno pitanje na koje svatko treba dati odgovor. Petar u ime svih ispovijeda svoju vjeru u Krista: "Ti si Pomazanik Krist!"
Odakle učenicima ova vjera? To je rezultat životnoga zajedništva s Kristom i objeve Očeve. Isus prihvaća vjeru učenika u njegovo mesijansko poslanje ali ih ujedno nadopunjava. "I poče ih poučavati ..."
Krist otklanja onu trijumfalističku sliku Mesije, koja je u puku pobuđivala varave nade. Židovi su očekivali i vjerovali da će Mesija biti političar, vladar, ratnik – osnivač carstva, skupljač bogatstva. I apostoli su tako nekako razmišljali.
Isus govori o sebi kao Sinu čovječjem. Na taj će način učenici lakše shvatiti ono neočekivano i zastrašujuće sto će im upravo reći: Mesija će morati puno pretrpjeti.
Zakonita narodna vlast će ga odbaciti, a Rimljani osuditi. To je nepojmljivo.
A još je veća tajna kad Isus sa svojom jasnoćom tumači, da će se to morati dogoditi, da se to sve ne može izbjeći. A to sve je izričita volja Božja. Učenici ostadoše preneraženi. Utješili su se malo kad je Krist rekao da će nakon tri dana opet uskrsnuti .
Petar prvi dolazi k sebi. I on poče Isusa odvraćati. Isus će Petru: "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti, što je Božje, nego što je ljudsko. On je gledao u Mesiji ono vanjsko i veličanstveno proslavljanje. Zato i nije opazio riječi koje izriču temelj vjere u Krista: da će Krist iza tri dana uskrsnuti; da će tako doživjeti proslavljanje.
Ono što je čovjeku uvijek teško i odurno patnje i trpljenja Krist je povezao s tajnom svoga mesijanskoga, oslobodilačkog poslanja.
Mesija će umjesto kraljevske krune nositi trnovu krunu, svršiti na križu, u grobu, da se onda uskrnućem vrati u život slave te tako spasi svoj narod i sav svijet. On je Mesija patnik, a ne ratnik.
Kad ga pobijede, on će pobijediti; kad ga ubiju, on će se vratiti u život. Kad ga budu najviše mrzili, on će najviše ljubiti.
Isus govori da je on Spasitelj koji mora na križ. Još više: Tko god želi osigurati zbiljski, neprolazni život, mora ga osigurati na vlastitom križu. Tko hoće za njim, mora njegovim stopama: "Ako tko, želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. Tko, naime, hoće sačuvati svoj život, izgubiti će ga. A tko izgubi život svoj radi mene i Radosne vijesti, spasiti će ga." Čudno je to, ali božanski istinito. Odreći se vlastite sebičnosti i ispuniti do kraja svoje dužnosti, spremno se odricati svega i biti spreman na žrtve.
Krist je tajnu patnje unio u svoj život, kroz život u smrt; i sve je to nadvladao istom u uskrsnuću. To je njegov put na koji je pozvao svoje apostole, učenike i sljedbenike. To je put koji je ostao nerazumljiv i sve do danas. Takav će ostati, ako mu ne pristupimo snagom vjere. Ako ga gledamo naravnim promatranjem, uvijek će nam ostati težak i oduran, a s tim i nerazumljiv. Samo po križu i muci ide se ususret uskrsnuću.
Tek u vjeri Kristovim riječima: Tko hoće da ide za mnom neka uzme svoj križ i slijedi mene može to kršćanin razumjeti.
Krist nije rekao neka traži svoj križ. Ne! Taj će doći, taj se provlači kroz nas život, kao što je to bilo i kod Krista. Mi smo dužni strpljivo podnijeti ono, što je podnosio Krist. Ako trpimo s Njim slično Njemu ili jednako, to je samo zato, da na Njegov način budemo i proslavljeni (Rim 8,17). Kršćanin treba uočiti činjenicu, da u patnji ne živi samo on, već da Krist živi u njemu.
Misao sv. Jakova izražena je riječima: "što koristi čovjeku, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema".
Nije dovoljno samo vjerovati, nego treba da vjeru poprate dobra djela. Jakov kaže dalje: "Vjera ako nema djela, mrtva je u sebi".
Mnogi oblici križa su: neuspjeh, prezir, odbačenje, bolest smrt ili nevino mučeništvo. Nosimo skupa s Kristom križ. Sv Pavao kaže: Ne živim više ja, nego u meni živi Krist"
Samo tko svoj zemaljski život za Krista založi, pa i gubi, taj ga zapravo dobiva i za vječnost spašava.
Kako se čudesno obratio Jean Richepin?
Francuski pjesnik Jean Richepin izdao je zbirku pjesama u kojoj se biranim riječima ruga Bogu, Isusu i njegovoj Majci. Jedna pjesma nosi naslov: "Molitva bezbožnika." Evo, otprilike, što veli u toj pjesmi:
"Otišao sam u crkvu i kleknuo na studeni kamen, sklopio ruke i ovako se molio: Bože, tebe nema! A kad bi ti, slučajno, bio, ja ne bih nikada svoga koljena savio pred tobom. Uostalom, ako jesi, pošalji strijelu s neba, neka me ovdje na mjestu ubije. Onda je – kako sam kaže – neko vrijeme čekao i ovako završio svoju molitvu: „Ali ti ne šalješ svoje strijele, jer, evo, ja živ i zdrav ustajem s ovog ledenog kamena i odlazim iz crkve. Dakle, tebe nema!"
Možda i vi, dok ovo čitate, duboko uzdišete: "Bože, Bože, zašto šutiš na ovakve drske izazove!? Zar doista nemaš strijele te je pošalješ na svakoga onoga tko ovako huli i tako svakome začepiš pogana usta zauvijek'!"
Bog zna što radi. On sve zna i vidi. Kod njega je vječno sada. On je Ijubav. On je strpljiv. On zna šutjeti i čekati, i to dugo.
Godinama je čekao Jeana. On je sam uvidio svoje zablude i obratio se. Stupio je u strogi red trapista, činio pokoru za svoje grijehe i zahvaljivao je Ocu nebeskom na očinskoj ljubavi i strpljivosti koju je on pokazivao prema njemu.Tako misli Bog. Dakle, drukčije nego mi. I postupa sasvim drukčije nego bismo to željeli i htjeli. Uostalom, kad bi Bog tako slao svoje strijele, što bi bilo od ljudskog roda? Brzo bi nas istrijebio s ove zemlje. Bog je sama ljubav i strpljivost. To trebamo učiti čitavoga života.
