Svi mi čeznemo za Bogom. Tražimo ga cijeloga svoga života. Naš duh, naše srce, naše čitavo biće traži, želi Boga. Mi zapravo ne možemo bez Boga. Stvoreni smo na njegovu sliku. Apostoli su imali sreću biti s Isusom, slušati kako im govori o Ocu, poučava ih i spasava. Ali Isus je nakon četrdeset dana uzišao na nebo. Svoje učenike je pripremao na to. Isus im je govorio o radosti koja će ih obuzimati iako ga oni više neće vidjeti. Ta duhovna nazočnost će biti još snažnija.
Duh Sveti, Duh Isusa Krista, otkrivat će nam tajnu Isusove nazočnosti. Prije svega u slušanju njegove riječi.
Duh Sveti nam gotovo svakog trenutka otkriva taj¬nu Božje nazočnosti u tajni čovjeka, u tajni osobe, našega bližnjega. Isus je u znaku čovjeka najviše živ. On je rekao: Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najma¬nje braće, meni učiniste! Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste (Mt 25, 40,45).
Isus nam jasno kaže, da je u svakom čovjeku, u djelima koje čini čovjek na slavu Božju i spasenje braće i sestara. Duh Sveti trajno će svjedočiti tu istinu. Bog je u nama, u našem bližnjemu. Naša djela ljubavi, koja mi iskazujemo bližnjemu, pokazuju našu ljubav prema Isusu i naše svjedočanstvo za njega. Stoga će nas Isus javno upozoriti: Po ovomu će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge (Iv 13,35).
Isus je upravo za to molio Oca u svojoj Velikosvećeničkoj molitvi prije svoga odlaska. Molio je za živu i djelotvornu ljubav u srcima apostola i svih koji budu slušali njegovu riječ, koji budu kršteni u njegovo ime. On želi da cijela njegova Crkva gori snagom Duha Svetoga. Isus želi da svi osjetimo čudesnu snagu ljubavi i jedinstva u Duhu Svetom, ljubav kojom se ljube on i njegov i naš Otac Nebeski! (Milivoj Bolobanić)
Oko Isusa je mala skupina: dvanaest apostola. Ostavlja ih. Da ne klone njihova vjera, da se ne rasprše, Gospodin moli u tom svečanom, teškom i tužnom trenutku kad koraca ususret blizoj smrti.
Međutim, Isus ne moli samo za svoje prestrašene, zbunjene učenike – jedan od njih već je izgubljen – nego za sve nas, za sve koji će u njega povjerovati, moli da budemo jedno.
Stavlja nam na srce ljubav koja sve čini novo, koja ljubi i svoje protivnike. U toj je ljubavi sveti Stjepan mogao u mukama moliti za svoje mučitelje: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh (Dj 7,60).
Isus moli u svoga Oca božansku ljubav i božansku snagu za one koje mu je Otac povjerio. To smo svi mi. Želi da živimo tako da jednoga dana gledamo dođemo k njemu u raji budemo sretni vječno.
Isus je osnovao samo jednu pravu, svetu, apostolsku Crkvu rekavši Petru: "Ti si Petar- Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju!" Naša Katolička Crkva ima jednoga Vrhovnoga poglavara, njezini članovi vjeruju istu nauku i primaju iste sakramente, gdje god se u svijetu nalaze.
To je lijepo naglasio već u II. st. sv. Irenej, biskup: "Katolička Crkva, raširena po čitavom svijetu, ali brižno čuva istu vjeru, kao da svi katolici svijeta stanuju i jednoj kući. Jednako vjeruju kao da imaju jednu dušu i jedno srce, isto ispovijedaju svikoliki kao da imaju jedna usta."
Isus žarko moli za svoju Crkvu, ovu putujuću, pa i onu trpeću, da svi njezini članovi budu jedno s Ocem i s njim kao što su On i Otac jedno u ljubavi - u Duhu Svetomu.
"Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet povjeruje da si me ti poslao!" (Iv 17,21). Gospodin moli za najpotrebnije - za bitno: za potpuno jedinstvo svih onih koji će u njega vjerovati. Potpuno, savršeno jedinstvo: veliki Božji plan – vruća Isusova želja i molitva uoči smrti.
Jedinstvo za koje Isus moli, je u prvom redu jedinstvo s Ocem i sa Sinom, jedinim izvorom jedinstva vjernika međusobno. Vjernik je zreo kad ostvaruje osobni susret s Bogom i kad se taj prelijeva u osobni susret s braćom. Susret s Bogom je osnovica, temelj drugoga, dok je susret s bližnjim, jer je vidljiv, znak koji pokazuje je li onaj prvi susret s Bogom i među njima bude tako savršeno da upravo odražava jedinstvo između njega i Oca: "Neka budu jedno kao mi", te tako uspostavlja za svijet motiv vjerovanja: "da svijet povjeruje da si me ti poslao!"
Ovo Isus osobito naglašava: "Ja u njima, a ti u meni – da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio."
Moglo bi se reći da Isus povjerava vjeru svijeta sposobnosti vjernika da - po svojem jedinstvu – pokažu ljubav kojom Bog ljubi i spasava svijet. To je strahovita golema odgovornost na koju premalo mislimo: ne bismo li smjeli reći da slaba vjera u modernom svijetu zavisi o slabom jedinstvu među onima koji u Krista vjeruju.
Da se to zlo popravi postoji samo jedno sredstvo: dati prostora Isusu da on u punini živi u svojim vjernima – "Ja u njima" – da ljubi u njima i da ih sve sjedinjuje u svojoj ljubavi.
Mi jedinstvo ostvarujemo vjerom, ljubavlju, sakramentima, čitavim kršćanskim bićem sjedinjeni smo i životno povezani s Bogočovjekom, a po njemu s nebeskim Ocem i međusobno: jedno smo.
Pozvani smo prepoznati u svakom bratu i sestri Gospodina. Potrebno nam je prosvijetljenje Duha Svetoga. Budemo li imali ljubavi prema svakome bratu i sestri, uživat ćemo mir u svome srcu i biti radosni. Taj mir je dar Božji, plod Duha Svetoga, punina radosti, ljubavi i sreće.
"Neka i oni u nama budu jedno!" Ovo je Isusova žarka molitva i njegova najveća želja. Želio je i želi okupiti oko svoga Oca i oko svoga križa cijeli svijet: sve ljude svih vremena sjediniti u jednoj vjeri i ljubavi – u Crkvi.
Isusova molitva još nije ostvarena... njegova žarka želja nije postala stvarnost. Boli li nas duša zbog toga?! Što nam kaže naša savjest?
Apsolutno savršeno jedinstvo biti će tek u nebu. Mi smo slaba i grješna i ograničena bića. Ideal ne smijemo nikada izgubiti iz vida.
Svi smo žedni i željni mira, ljubavi i sreće. Crkva Kristova – mi kršćani – morali bismo biti cement i kvasac tog jedinstva koje raste iz svoje jezgre – Isusa Krista.
Molimo i radimo za jedinstvo kršćana, kako bi se ostvarila Isusova želja," – jedno u vjeri i ljubavi.
Godine 1854. jedan mladi Nijemac iz Bavaske otišao je u Ameriku. Teška srca ostavio je svoju dragu domovinu. Samo nada u bolju budućnost olakšavala mu je rastanak. Stigao je u New York. Osjećao se osamljen gledajući tuđe ljude čija su srca bila posve ledena.
Jede nedjelje začuje zvono u blizini, koje je pozivalo vjernike na Misu. Ušao je u crkvu, koja je bila puna svijeta. Duboko ganut pao je mladić na koljena i uskliknuo: "O nebeska, sveta Crkvo Katolička! Kao u mojoj Domovini ti i ovdje govoriš istim jezikom, slaviš ista otajstva i jednako hvališ Boga. Bio sam izgubljen u ovom tuđem gradu, ali sad se osjećam kao među svojim starim prijateljima. Nisam našao ovdje željeno zlatno brdo, ali sam našao svoju vjeru i svoju Crkvu, njezinu utjehu i blagoslov. Tisuću puta nvala Bogu!" I suze ganuća kapale su niz njegovo lice.
Isuse, nauči nas ljubiti, srcem, ljubavlju, djelom i istinom, pozorno slušajući i čuvajući Tvoju riječ, da svi u ljubavi budemo jedno kao što si Ti u Ocu i On u Tebi savršeno jedno!
