medjugorje shop 3

Zašto su danas „svi pomalo ludi"?

„Danas nitko nije normalan, svi su pomalo ludi ili neuravnoteženi, ljude opsjedaju njihove misli.

Njihova percepcija svijeta je djelomična, nepotpuna. Njih je žive pojeo vlastiti ego. Misle da vide, ali griješe, sve što su u stanju učiniti je projicirati svoje ludilo, svoj svijet, u svijet oko sebe. U tome nema jasnoće, nema mudrosti!"

Ovo su riječi Taisena Deshimarua, velikog japanskog zen majstora. Prepoznajemo u ovom mudrom zapažanju ritam kaotičnosti svijeta koji nas okružuje, njegovu opsesivnost i svojevrsnu egzaltiranost. Zarazni nemir. Što god današnji čovjek radi, radi kao u nekoj groznici, da bi bio ljepši, brži, bolji, uspješniji, bogatiji, viđeniji, i sve je ovisniji o standardima ponašanja koje mu nameće društvo, okolina, mediji i njegove neutažive želje. Izgubio je sposobnost i mudrost postizanja unutarnjeg sklada, težnje za ravnotežom na jedan dublji, duhovniji, bezinteresni način. Mogli bi se zapitati: je li čitav svijet u stanju latentnog ludila?

U duhovnom sazrijevanju pitanje pobjede i nadmetanja, pitanje ega i uspjeha je uvijek ponor preko kojega tašti čovjek nikada neće prijeći, jer jedini most je most poniznosti i nadilaženja vlastite sebičnosti i razmetnosti.

Najgore je kad čovjek robuje iznutra, u svom umu i srcu. Takvog ropstva se najteže oslobađa. Ne robuje samo predrasudama, nego i slici o samom sebi, koja je uvijek daleko ljepša nego što uistinu jest. Robuje vlastitim konceptima, projekcijama, željama, planovima, rokovima, imperativima – uvijek ima cilj koji „mora" dostići i uvijek ima neko svoje „uvjerenje" koje je tvrdo i nepreispitano.

Kod nas u Hrvatskoj mnogi robuju političkim impresijama i ideološkim paradigmama. Hrvatsko društvo je u tom smislu neslobodno u sebi samom. Nije društvo slobodnog, otvorenog dijaloga. Dijalog je u njemu sasječen, suspregnut, opstruiran svakojakim preduvjerenjima i najviše od svega, nesposobnošću da se čuje drugoga. Mentalni rovovi i tabori su premrežali hrvatsku javnost i politiku, nitko ne izlazi iz svojih utvrda i rovova. Dobro im je u njima. Imaju svoje zalihe, logistiku, svoju „stranu", imaju neki svoj smisao, uvjereni da se za nešto bore i da im to donosi sigurnost i korist. S takvima se ništa neće promijeniti. Neki ljudi, na žalost, nikada neće nadići vlastite limite. Ostat će zakopani, zarobljena uma i nikada neće vidjeti dalje od niza opreka, dualiteta, svijet im je uvijek crn ili bijel, a oni su uvijek u pravu. U svijetu velikih promjena i dinamike, nestalnih vrijednosti i relativističkoga kaosa, sve je više onih koji se zatvaraju u singularnost vlastitih svjetova i ega, nalaze svoje male hobitske rupe u kojima ne žele da ih itko uznemirava. Njihov svijet je u granicama njihova ega. Dalje ne idu.

Kad bi promatrali stvari slobodna uma, neopterećena ideologijama i dualitetima, onda bi ih vidjeli potpuno drukčijima nego u obliku u kojemu nam se nude kao samorazumljive. Problem je što mnogi ne žele izići iz svojih opreka „mi" i „oni", lijevi i desni, nazadni i napredni, ustaše i partizani, Istok i Zapad – njima je udobnije ostati na prividno sigurnom području, u izvjesnosti nekog pribavljenog identiteta nego se otisnuti u pustolovinu nadilaženja opreka, gdje se onkraj svega toga vidi da svi ti pojmovi ne znače ništa u stvarnom iskustvu života. Oni su iluzije, apstrakcije koje koriste velikim manipulatorima koji pokreću točak zla u svijetu koji polako i sigurno melje supstancu ljudske slobode, dok čovječanstvo ne dođe do kritične točke u kojoj će se morati probuditi da bi se obranilo. No problem je što u mamurluku većina neće ni znati odakle dolazi opasnost, jer su slijepi, jer su prespavali još jednu veliku uvertiru u novu povijesnu dramu totalitarizma koji će se u skladu s mentalitetom zabavljene mase jednom proučavati kao doba „demokratske neslobode".

Više kolumni možete čitati OVDJE

Označeno u
Zanima te i ovo?