Prvi odgovor na ovo pitanje bio bi jednostavan: „Nisi u pravu!", ali kad sam se malo zamislio shvatio sam da dotični ili dotična jest u pravu. Kako jedno, a kako drugo? Kako se ovdje radi o dva pitanja i moj odgovor će biti tako razdijeljen. Najprije ću pokušati odgovoriti zašto sv. misa nije uvijek ista budući da se to temelji na vidljivom i lakše je razumljivo, a zatim ću nastaviti pokušavajući objasniti zašto sv. misa jest uvijek ista oslanjajući se pri tom na ono nevidljivo.
Prije pedesetak godina, dok je na snazi bio Misal pape Pia V i kratko vrijeme Misal Ivana XXIII, ovaj prigovor bi bio opravdan budući da je jednom vjerniku laiku koji je sudjelovao na sv. misi izgledalo sve isto kao i prošle nedjelje. Tek su čitanja mogla razbiti „monotoniju". Problem je bio u tome što su se dijelovi sv. mise koji su se mijenjali iz nedjelje u nedjelju bili pridržani svećeniku koji ih je čitao tiho ili u sebi.
Danas pak, nakon koncilske reforme, ne možemo tek tako upotrijebiti opravdanje koje sam gore naveo. Misal pape Pavla VI donosi nam važne promjene. Sada ne samo da svećenik čita naglas promjenjive dijelove sv. mise nego isti prevedeni i na narodni jezik. Svake nedjelje imamo novu zbornu, darovnu i popričesnu molitvu, a tu su i različita predslovlja. O čitanjima je suvišno i govoriti jer nam je jasno da ona nisu ista svake nedjelje. Ostaje nam euharistijska molitva, a i tu postoji mogućnost izbora između četiri euharistijske molitve (nerijetko ponavljanje iste euharistijske molitve nije do onih koji uređuju Misal već do predsjedatelja). Zaključak bi bio da je osamdeset do devedeset posto sv. mise različito od nedjelje do nedjelje.
Istina je da se ipak ponavlja uvijek ista forma, ali tu se malo toga može izmijeniti budući da je i praksa prve Crkve bila ista po pitanju rasporeda čitanja, homilije, molitve vjernika i euharistijske službe. Stoga ako uzimamo prvu Crkvu kao uzor i pravilo ne možemo puno zadirati u poredak slavlja.
U konačnici ostaje pitanje vjernika laika koji uvijek istim riječima, izrazima i rečenicama sudjeluju u slavlju sv. mise. Možda bi bilo zgodno da možemo u određenom trenutku uključiti se u slavlje baš s onim što nam je na pameti i na srcu. Ali ako znamo da je slavlje sv. mise prije svega slavlje zajednice, tada moramo razumjeti i važnost ujednačenosti riječi kojim se zajednica vjernika uključuje u slavlje. Ujednačenost onoga što izgovaramo kao vjernici vanjska je manifestacija onoga unutarnjeg, nevidljivog zajedništva koje postoji u slavlju sv. mise.
Na kraju mi ostaje da dam za pravo onima koje sam pokušao u prethodnim redcima razuvjeriti, ali pritom ih želim povesti na jednu drugu razinu od one na koju su oni mislili. Da bi izrazio misao koja mi je na pameti poslužit ću se Konstitucijom o svetoj liturgiji Sacrosantum Concilium koja u broju 7. donosi sljedeće:
Radi izvršenja tako velikog djela, Krist je uvijek prisutan u svojoj Crkvi, napose u bogoslužnim činima. On je prisutan u misnoj žrtvi, kako u osobi služitelja, tako i najvećma pod euharistijskim prilikama. Prisutan je svojom moći u sakramentima, pa kad netko krsti, sam Krist krsti. Prisutan je u svojoj riječi jer on govori kad se u Crkvi čitaju sveta Pisma. I napokon, kad Crkva moli i psalmira, prisutan je on koji je obećao: „Gdje god su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima."(Mt 18, 20).
Svaka je sv. misa ista jer je nazočan uvijek isti Krist koji je prisutan i u svećeniku koji prinosi žrtvu, i pod prilikama kruha i vina, i u riječi koja se čita i u zajednici koja je okupljena na slavlje. Svaka sv. misa ima zato jednaku vrijednost i ista je kao ona koja se slavila prije i ona koja će se slaviti kasnije.
Je li onda dovoljno otići na jednu sv. misu u životu? Bilo bi kad bi čovjek bio isti i nepromjenjiv od začeća do smrti, ali budući da nije svaka mu je sv. misa drukčija i time vrijedna. Završavam zato s pitanjem: „Je li sv. misa uvijek ista ili se ti ne mijenjaš?!"
