Nikako do moga srca nije dopirao život Sv.Franje, a po njegovu životu sam trebala živjeti. Ironično. Postojala je i velika doza brige, je li ja tu pripadam, no Bog se, kao i za sve, pobrinu za mene, da mi do srca dopre život vječnog zaljubljenika. Život Sv. Franje .
Odlučivši slijediti Sv.Franju Asiškoga, nastavila sam svoj hod u FSR (Franjevačkom Svjetovnom Redu ) i nimalo slučajno, u mojim rukama završi knjiga o Sv.Franji –''Vječni zaljubljenik'', koju je napisao YVES IVONIDES. Opisao je život Sv.Franje sažeto i jasno, sa iskrenim srcem i umjetničkom dušom. Stil pisanja je puno rekao o piscu a sadržaj Franjina života sve o Sv.Franji, ali, ovaj put njegov život osvojio je moje srce. Bila sam neizmjerno sretna kada sam pročitala knjigu, znala sam da ću na tu temu morati pisati, a kada pišem, znači – taknulo je dušu. Pomislila sam ''napokon pripadam tu gdje jesam'', bar onoliko koliko slabi i grešni čovjek to može.
Povijest Franjine mladosti pokazuje djelovanje Gospodinovo. Mladost koja je živjela mladenački, u dubini duše s čežnjom za nečim, što ni sam nije mogao dokučiti, pretvarala se u život bez smisla. Franjo, koji je rođen u bogatoj plemićkoj obitelji, u kojoj se može imati apsolutno sve što srce poželi, odlučuje se za siromaha, još više od toga, život čovjeka bez ičega materijalnoga. Kolika je to ljubav?
Što se sve moralo događati u Franjinoj glavi i srcu kada su ga započele ''hvatati'' Božje iskrice. Kolika borba! Ona koju mi svakodnevno osjećamo, posebno u donošenju najvećih odluka.
Njegovo srce je vikalo ''nekome'', a on još ni sam nije znao komu, što mu se točno događa. Kada je započeo raspoznavati Božje iskrice, sumnjao je. Više iz straha, nego iz nesigurnosti u život koji želi započeti. U tom svijetu, kao i današnjem, biti ''drugačiji'' u svojoj sredini je poput tornada. Imao je sve ali nije imao ništa.
Njegov otac je bio očajan kada je primijetio velike promjene na svome sinu, i to one koje ''ne priliče'' jednom plemiću. Kolika je to bol i sramota bila za oca. Majka je imala u sebi nešto božansko, pa ga je, krijući od muža podržavala u njegovim prvim duhovnim koracima. Njegova početna lutanja su se činila kao hod u prazno.
Kada se Franjo konačno odlučio za put svećenika, javno se odreknu oca i majke, svoga bogatstva, kojemu je, ni manje ni više, bio rob. To je bio veliki šok za čitav Asiz, njegove roditelje. Pa zar se na prvi mah ne čini kao nepromišljeni fanatik? Bez ljubavi, teško ga možemo shvatiti. Što se nama može dogoditi da se odreknemo oca i majke zbog Neba? Zapravo koliko nas Nebo mora ''zahvatiti''? Da, priznajem, ni ja ga do kraja ne mogu shvatiti, ali se divim neshvatljivoj Božjoj ljubavi u Franji i njegovom djelovanju. Bog mozda nije to tražio od njega, ali je njega zahvatila sila ljubavi, da su mu Isus i čežnja za njim bile dovoljne. Ne događa se to svakome, ne događa se to lako.
U ovoj situaciji smo mogli pomisliti da je Isus ''krivac'' što se odriče onih, preko kojih mu je dao život. Ali, disao je drugačije, disao je nečim što je više od zraka.
Prvi znak jasnog očitovanja Božjeg glasa je bio u Crkvi Sv.Damjana, kada je čuo glas s Križa da obnovi Njegovu Crkvu. Često i mi tražimo jasne znakove svoga puta, ali isto tako,na kraju, puno nam draži budu oni ''nepotvrđeni'' koje smo sami ''istraživali'' i preko njih primali Milosti.
Franjo je sve više i više postajo čudak svim stanovnicima Asiza, a u duši je bio kao najveći sretnik, baš kao što ga je opisao pisac - VJEČNI ZALJUBLJENIK!
Svaki udarac ljudskog jezika njemu je bio korak bliže Isusu, svaki materijalni gubitak njemu je bio ''Božja infuzija ljubavi''.
Kada je počeo javno propovijedati, bilo je onih koji su ga ismijavali, ali i onih koji su ga podržavali, još više, pošli su za njim. Kao što i danas postoji dobro i zlo, iako je današnje zlo puno kamuflaža, tako da smo bez pratioca –Isusa, poput izgubljenih ovaca.
Franjin život se već počeo pretvarati u "nešto". Ljudi su mu se pridruživali i zajedno su molili i propovijedali na slavu Gospodinovu. Ali, s obzirom da je njihov bio put bio od Boga, Franjo je osjećao da i poglavar Crkve to mora potvrditi, zapravo, primiti ih u Crkvu, kako se ne bi bili prozvani lažnim prorocima. Tadašnji Papa Inocent III. osjetio je Duha Svetoga koji je prisutan u Franji i njegovim idejama, pa mu je odobrio djelovanje.
Franjo i njegovi sljedbenici su činili velika djela ali se susretali i s velikim otporima, odbacivanjima, osuđivanjima.
Morali su postiti i moliti više nego sto su i mogli zamisliti, kako bi njihovo djelovanje urodilo plodom i postiglo glavni cilj-taknuti duše u srž, što je i danas poanta Božjeg djelovanja. Kao što Poslanica Korinćanima kaže "Bez ljubavi ja ništa sam".
Ljubav je začela prvog čovjeka, ljubav je Raspeta, ljubav je Uskrsnula!
Franjo je doživio mnoštvo udaraca, razočarenja. Bilo mu je kao čovjeku Zemlje teško, ali kao čovjeku Neba nije, borio se ljubavlju da ostavi tragove ljubavi, a ne tragove sebe!
Napisao je pravila života tadašnjega Franjevačkog reda, ali je bilo mnoštvo neprihvaćanja i uvođenja vlastitih pravila. Ni malo drugačije od današnjeg moderniziranja Božjih zapovjedi i uzimanja sebi za pravo da postavljamo Bogu pravila.
Nebo je znalo što ga čeka, u dubini duše znao je i on, jer ni jedna ljubav do kraja nije ljubljena. Žrtva, odricanje i čežnja za Nebom dovela ga je do bolesti, kada je tijelom postajao sve slabiji, duša mu je jecala u Gospodinu. Tada je i nastala pjesma, koju je njegovo srce skladalo "Dobro mi došla sestrice smrti". Taj Sveti čovjek umirao je pjevajući.
O kolika milost i ljubav.
Franjo je ljubio ljubavlju koju je bilo tako teško shvatiti ali je znao komu ide, žurilo mu se na susret s Isusom, nije mogao čekati da vidi Njegovo lice i da Mu se pokloni.
Dah zastaje nad ovakvom vjerom.
Vjerojatno smo svi pomislili da njegove kušnje i križevi i nisu bili preteški. Varamo se.
Imao je napasti kakve ni zamisliti ne možemo, da je različitim načinima krotio svoje misli i požude svoga tijela. U jednom trenutku se upitao "je li ispravno sve to što radim, je li gubim vrijeme". Eh, koliki pokušaji Zloga da ga skrenu s puta koji je predviđen za generacije do kraja svijeta. Istina je da su kušnje i napasti teže što smo bliže Bogu. Zašto? Hoćemo li zamku postavljati onome koji je već upao u nju?
Često se upitamo "Bože , pa gdje si"? Sve mi ide naopako, samo oluje u mome životu i nizbrdica. Ali, baš tada ostvaruje se Božje, ostvaruje se čitava Muka i Uskrsnuće, tada nas Isus ne drži za ruku nego nosi na rukama, iako se čini potpuno drugačije, da nam je predaleko. Tako daleko jer vidimo suženim pogledom, jer malo vjerujemo, jer malo ljubimo.
U tim trenucima se treba sjetiti faza Isusove muke-osuda, muka i uskrsnuće! To je formula života, trpljenja, nošenja Križeva i na kraju Uskrsnuća. Bez toga naše katoličanstvo doživljava brodolom. A kako vidjeti širokim pogledom? Baš poput Sv.Franje –odvažno odlučiti ići Božjim putem po Njegovoj formuli- ljubeći, moleći, primajući Sv.Sakramente, koji su najbolja maratonska staza do Raja! Život je više od naših posuđenih, hodošansičkih godina, život je više od tuge, boli, razočaranja, život je naša staza u kojoj osvajamo ulaznicu za Nebo. O našim odlukama i trudu ovisi hoćemo ju zaraditi za Raj. Ne, nije Bog krivac ni zašto, trpimo posljedice onoga za što se opredijelimo. Zato, zaljubimo se poput vječnog zaljubljenika i s njim hodimo do Raja!
