U prvom slučaju: ja mu vjerujem željeli smo naglasiti da imamo u njega povjerenja, pouzdanje, da se uzdamo u tu osobu… Da se uzdamo, nadamo da ta riječ koju je netko izgovorio da je istinita. U ovom drugom slučaju radi se o suprotnom, nevjerovanju, neuzdanju u toga drugoga.
Kada smo bili djeca, maleni uzdali smo se u riječ roditelja, imali smo povjerenja u riječ koju su nam izgovorili. Pogledali smo i znali smo da je riječ istinita, bili smo sigurni u njihovoj blizini.
Kada smo ih negdje izgubili, panično smo ih tražili.
Nedavno odmarajući se promatrao sam na plaži jednu djevojčicu i oca kako sui prolazili plažom. Djevojčica je hrabro koračala ispred oca, sigurna, odjednom se otac sakrio iza jednog bora. Sve je bilo u redu dok djevojčica nije primjetila da nema oca. Zastala je i potražila ga pogledom – još uvijek sigurna u sebe. Odjednom na licu primjetila joj se panika, očaj, strah, više nije bila sigurna u …a onda se pojavio otac, otkrio se. Djevojčica je sva presretna poletjela u njegov zagrljaj, privinula se u njegov zagrljaj, opet sigurna.
U uskliku prije evanđelja u Aleluji čuli smo riječi psalmista: Uzdam se u Gospodina, uzdam se u riječ Njegovu.
Znači imam povjerenja, koje mi opet daje sigurnost da koračam stazom svoga života.Osjećam sigurnost. To je ono što zovemo vjerom. Ne postoji bez razloga ona stara izreka: Vjera je uzdanica u životu. Onaj koji se uzda u riječ Božju, koji joj vjeruje čini čuda nemoguća.
Petar čini nemoguće – hoda po vodi – sve dok ima povjerenja u riječ Isusovu – dođi. U trenutku sumnje postaje samo obični čovjek kome je nemoguće hodati po vodi. Ostavljen samo sili prirode – jakom vjetru – tone.
Prijatelji, možda tu leži dio odgovora na naša današnja potonuća, našu nemoć da odgovorimo naletima bura i oluja? Neznam. Ali znam da bi o tome bilo dobro razmisliti.
Vjerujem, ipak da bi bilo dobro zbog našeg dobra malo se više uzdat u Boga i njegovu moć, prijateljstvo i ljubav.
Znam samo, kada sam se u Boga uzdao da sam bio pobjednik, a kada nisam – val me života poklopio.
katolici.org
