Kakav će biti sutrašnji svećenik i kako će on morati izgledati da bi mogao donekle zadovoljiti svome pozivu? Mislim da se na ovo pitanje može i bez prorokovanja odgovoriti: On će još mnogo manje nego što je to već danas biti funkcionar jedne religiozne institucionalnosti, koja se svojom društvenom moći probija. Za nj neće toliko svjedočiti Crkva, nego će on svjedočiti za Crkvu. On neće moći svoju službu staviti kao socijalni prestiž, već nju samu kao valjanu svjedočiti i dati dokaz duha i snage, kroz svoje izvorno, životno iskustvo Boga. On ne može biti službenik koji jednu određenu crkveno-sociološku funkciju izvršava kao građansko zvanje s određeno doziranim obavezama, te pored toga još smije biti – konačno – privatni čovjek, čiji se život „nikog ne tiče“. On mora biti onaj koji vjeruje, koji se nada, koji ljubi u najizvrsnijem iskustvu. Njegovo zvanje, konačno, ne može biti izučivo, štoviše, ako se ono gleda sa svim implikacijama koje se traže, ne može se ni kroz „opus operatum'" rukopolaganja predati: ono je karizma […].
Sutrašnji će svećenik biti čovjek kojem zreli ljudi nalaze put, i ako mu građansko društvo ne dotjeruje djecu. On će biti čovjek koji istinski zajedno trpi tešku tamu života sa svom svojom braćom znajući pri tom da ona ima svoj prvotni izvor kao i svoje sretno ispunjenje u misteriju one ljubavi, koja pobjeđuje kroz neshvatljivost križa.
Sutrašnji će svećenik biti (ili ga inače uopće neće biti) čovjek koji može slušati, kojem je svaki pojedinac važan i ako društveno-politički on ne znači ništa; onaj kojemu se može povjeriti, netko tko živi svetu ludost, koji pokušava nositi, ne samo svoj, nego i teret drugih. Netko tko, premda bi za to imao sredstva i nije nespretnjaković, ne podliježe očajničkom, neurotskom lovu na novac, uživanje i druge analgetike protiv neprijatnih životnih razočaranja, nego dokazuje svojim životom da je slobodno odricanje u ljubavi Raspetoga moguće i da oslobađa.
Sutrašnji svećenik neće biti onaj koji ima moć od društvene moći Crkve, nego onaj koji ima hrabrosti biti bespomoćan; koji vjeruje da život dolazi iz smrti i da ljubav, nesebičnost, riječ o križu, Božja milost imaju dovoljno snage da učine ono za čim se naposlijetku jedino i ide, to jest da se čovjek slobodno, dragovoljno, preda nedokučivosti svoga života u vjeri i nadi, da u njoj vlada Božja nedokučivost kao spas i opraštajuća ljubav, koja se sama saopćuje.
Sutrašnji svećenik bit će čovjek čiji se poziv najmanje dade profano opravdati, jer se njegov pravi uspjeh neprestano gubi u Božjoj tajni, i on nije psihoterapeut u staromodnoj odjeći čarobnjaka. Govorit će tiho, neće misliti da može začas patetičnim pretresanjem rasvijetliti životnu tamu i raspršiti neprestanu ugroženost vjere. On će mirno pustiti da Bog pobijedi ondje gdje on podlegne. Vidjet će milost Božju na djelu i ondje gdje je on više ne može donijeti onako svojom riječju i sakramentom da ona upravo tako bude prihvaćena. Neće proračunavati snagu milosti statističkim brojkama vjeroispovijesti i držat će za se da je uzet u Božju službu i poslanje i onda kad je uvjeren da Božje milosrđe i bez njega može vršiti svoje djelo. […]
Sutra […] će svećeništvo sve manje biti jedna po sebi razumljiva društvena veličina. Ono će se sve više morati vršiti u dijaspori nevjere, društvenoj beznačajnosti Crkve, Božje neshvatljivosti u svijetu. I pitanje da li neće u budućnosti još puno više biti skinuto od društvenog statusa svećenika kakav je on još danas […]. Ali u svakom slučaju: Konstantinsko razdoblje ne ide samo za Crkvu općenito svome kraju, nego za svakog svećenika pojedinačno. On ne upravlja svojim poslanjem iz jedne male crkvene države, on nije više papa u selu, on se ne ubraja više neosporno u staleške osobe, nestaju društvene povlastice i socijalni prestiž. On postepeno ostaje samo ono što i treba biti: Čovjek Božji, homo religiosus, onaj koji vjeruje, koji se nada i ljubi.
Ulomci iz: Karl RAHNER, Sluge Kristove. Razmatranja o svećeništvu, Sarajevo 1978, str. 64-69.
