Tada za nas više nema nikakovih zapovijedi. Savjest bi tada bila beznačajni osjećaj.
Mi ipak doživljavamo savjest kao jedno „moraš“. Mi otkrivamo pomoću te savjesti da postoji netko iznad nas koji nešto traži. Kada ne bi bilo nikoga više koji bi nadzirao taj „moraš“, kakvu bi tada vrijednost još imala savjest? Bio bi to beznačajni šapat koji bih bez razmišljanja odbacio.
Što bi pak bilo sa svijetom, koji bi ostao bez savjesti i koji bi zaboravio na dužnosti? Zašto bih tada još bio vjeran ili vršio djela milosrđa? Zašto bih tada držao svoju riječ, bio dobar i imao strahopoštovanje? Samo naša savjest može nas zadužiti da te vrijednosti smatramo obaveznima. Bez savjesti ne bi bilo nikakve razlike između dobra i zla. Tada bi nam bilo sve jednako, bilo što da činimo, da živimo kao lopov, ili kao sebičnjak, ili kao vatreni idealista.
Mi ljudi klanjamo se pred velikim vrijednostima ovoga svijeta, jer iza tih svjetala slutimo veliko svjetlo, beskonačno. Ali ako se to beskonačno ugasi zašto bih tada još imao strahopoštovanja pred svim vrijednostima ovoga svijeta? Dobro je isto tako prazno kao i zlo, i jedno i drugo je bezvrijedno.
Nietzsche, moderni filozof, strastveno naviješta tog novog čovjeka, koji više ne priznaje nikakvog Boga nad sobom: oholi čovjek, bezobziran, nemilosrdan, neumoljiv i strašan. On gazi sve što mu je na putu. Za njega je milosrđe grijeh.
Ali ako nema pravih dužnosti, tada također nema bilo kakvih prava. Pravo naime postoji samo tako dugo dok drugi ima dužnost da se obazire na moje pravo. Pravo i dužnost idu uvijek zajedno. Zajednica bez prava? Tada će zavladati pravo jačega. Policijska država? Kaos?
Ako je međutim svejedno, da li sam čestit ili nitkov, kakav smisao još može imati život u takvom slučaju? Zašto da se tada još mučimo, ako je sve besmisleno. Čemu prihvaćati trpljenje? Zašto ne bismo odmah dokrajčili taj besmisleni život?
Ali postoje savjesni ljudi, koji su vrlo svjesni dužnosti, a ipak ne vjeruju u Boga. Dakle, postoji i dužnost bez Boga? Bogu hvala postoje ljudi, koji svojim razumom niječu Boga, ali u svojoj najdubljoj nutrini osjećaju da su apsolutno vezani za dobro. Ti su ljudi po svom razumu ateisti, ali po svom srcu su zapravo ljudi koji vjeruju. Njima možda nije poznato ime „Bog“, ali se oni u svojoj najdubljoj nutrini osjećaju povezani sa nečim uzvišenijim. Oni su u stvarnosti „religiozni“ , jer religija je zapravo „povezanost“ sa beskonačnim, sa Bogom. Oni su možda pred Bogom ljudi vjernici. –U svakom je slučaju sigurno da i ateisti dosljedno zahtijevaju svijest o potrebi dužnosti. Na čemu mogu zasnivati taj zahtjev?
Svakako ima i nevjernika, koji su iz sasvim beznačajnih, tričavih razloga takozvani čestiti, pristojni ljudi. Oni su čestiti, jer su suviše glupi da lažu i nevješti da kradu: iz straha da ne budu uhvaćeni. Ili je njihova čestitost navučena maska. Ako ta maska spopadne, pojavit će se čovjek strahovito brutalan, lopov i lažljivac. Zar krinka stvara čestitog čovjeka? Jesi li odlučio posve dosljedno da živiš kao bezbožnik? Bez svijesti o potrebi dužnosti? Bez obzira na savjest? Ne mogu smatrati istinitim da nada mnom nitko ne postoji, da nema savjesti i dužnosti, i da naš život nema smisla.
dr. Herbert Madinger
s njemačkog preveo Stjepan Gut
izvornik: H.Madinger: TEMELJI VJERE, priručnik za srednjoškolski i studentski vjeronauk,
Biskupski ordinarijat Đakovo, 1991., Đakovo
