Božić nije romantičan. Uzet ću onu definiciju romantike na koju sam naletio u leksikonu. Romantika je sklonost sanjarenju, maštanju i sklonost nestvarnim sadržajima. Da, reklame su učinile Božić takvim. I mi smo ga učinili takvim. Silno mnoštvo ukrasa i lampica, mnoštvo pjesama za vrijeme kojih se prekomjerno zijeva (jer često zvuče kao uspavanke), a to u kombinaciji izgleda baš kao vrijeme za spavanje. Lagano se zavaliti u fotelju (ako je imaš), trosjed, dvosjed (ako ga imaš), gledati vatru u kaminu (ako ga imaš) i pomalo sanjariti. I to na toplom. Novorođeno Dijete se rodilo na otvorenom, nedostajalo mu je svega osim ljubavi njegovih roditelja, a toplinu su mu stvarali svojim plućima magarac i vol. Barem mi to tako prikazujemo u jaslicama, na slikama. Tko zna je li bilo i njih ili je i to samo plod romantičnog razmišljanja...
Božić je veseo i radostan događaj. Bezbeli da jest. Ali njegova stvarnost nadilazi svu onu silinu crvene boje koja nam se nameće kao najlogičnija boja za Božić. Iako je liturgijska boja – bijela. Gospodin se rodio. A crvena boja predstavlja mučeništvo. Crvena boja predstavlja Coca-coline reklame koje smo poistovjetili s božićnim vremenom, vremenom iščekivanja i, zapravo, nečim bez čega je jako teško zamisliti božićni stol i božićna druženja.
Nama je lijepo razmišljati o Božiću zato što razmišljamo o daru života, o rođenju djeteta/Djeteta. To nam je u svakodnevnom životu razlog za veselje, pa tako i u crkvenoj godini. No, gledajući u Isusa koji ulazi u svijet i ne nalazi mjesta u svratištu nego se mora roditi na otvorenom, izvan sigurnosti, u nekoj štalici, špilji, čemu li već, čemu se mi točno veselimo? Što je to točno romantično u Djetetu koje leži na slamici (koja nije baš udobna), o njegovim roditeljima koji nisu naišli na razumijevanje, trudnoj ženi koja je nemoćna i treba pomoć (gle, slične li situacije s današnjim trudnicama i njihovim poslodavcima)? Što je to točno romantično (slatkasto i sladunjavo) u tome da su prvi koji dolaze vidjeti što se događa pod otvorenim nebom pastiri, oni čiji je život visio o koncu u tamnoj noći, gdje je počesto život njihovog blaga, stada bio vrjedniji od njih samih (nema li i toga danas i to u kolikoj mjeri, kad je dobitak, blago, postotak ili dobit važnija od samog čovjeka, zaposlenika bez osiguranja)...
Što je točno romantično u tome da Dijete i njegova Obitelj moraju bježati? Samo koji časak nakon rođenja valja im ići u izbjeglištvo. Samo što je došao k nama, već uzima status izbjeglice koja je opet tuđinac u tuđem svijetu. A On dolazi biti nam blizak, poznanik, prijatelj u našem svijetu, ne u tuđem svijetu. Dolazi na teren koji nam je poznat. A taj teren je blato i nered. Beznađe, siromaštvo, nepravda, tuga, tlačenje svake vrste. On se želi umiješati među nas. Biti jedan od nas. I svaki Božić je pokušaj da to prestane biti nešto nestvarno, dio moje mašte ili mog sanjarenja. On dolazi. Riječ je Tijelom postala i nastanila se među nama.
Hoću li primijetiti Isusa za ovaj Božić? Silno mnoštvo lampica, miris cimeta, toplina iz kamina ili peći, raskošni borovi i stolovi mogu učiniti troma i spora čovjeka od mene. Sve to može učiniti da zaboravim na one malene s kojima se Gospodin identificirao. One malene za koje je rekao: Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste? Je li i taj dio nestvaran dio mog života ili živim Božić?
Maleni Isuse, ti si iskusio grubost svijeta, negostoljubivost srca i zatvorena vrata čovjekovog doma. Znaš i sam da to nije najbolje što može čovjek i što može tvoje stvorenje. Ohrabri palog čovjeka za nove korake prema bratu čovjeku i prema Tebi samom. Daruj mir ovom nemirnom svijetu i ne daj da se utopi u sladunjavosti ne čineći ništa za svoga bližnjega. Učini me oruđem svoga mira...
