I kada sam bila malđa, vjerovala sam da se nešto takvo i može dogoditi. Samo mi nikada nije bilo jasno, zašto i ja to nisam okusila? Svoju sliku o idealnoj ljubavi i idealnom dečku, stvorila sam na temelju romantičnih komedija. Tamo je sve prikazano kao sasvim jednostavno i sudbonosno. Naiđeš na dečka, on se osmijehne i tvoj cijeli svijet je drugačiji. Ali, danas se pitam, iako tada o tome nisam razmišljala - gdje je duhovna dimenzija u svemu tome?
Za početak, postavljam pitanje - što je ljubav? I, gdje je granica između ljubavi i zaljubljenosti? Zaljubljenost podrazumjeva leptiriće u trbuhu, polet, radost,... Ljubav je nešto sasvim drugačije i dubljih dimenzija. Ljubav prihvaća sve pozitivne strane osobe, ali i sve mane. Ljubiti znači, potpuno prihvatiti osobu. Ljubav ne teži "zadovoljavanju nagona", već gleda osobu očima čistoće i darivanja. Naučio si voljeti, tek onda kada si spreman zaboraviti sebe, a potrebe drugoga staviti u prvi plan. Zato se ljubav nikada ne rađa na "prvi pogled". Ljubav se gradi, ona raste vremenom. Zaljubljenost, zaluđenost i sl., neće nikada biti ljubav.
Ako i danas tražiš tu pravu ljubav, prepusti sve Bogu u ruke. Ako Njega voliš i ako ti je On na prvom mjestu, sve će se u tvome životu posložiti onako, kako On to hoće. Tvoje srce, stavit će u ruke onoga, tko se neće igrati s njim, nego će ga čuvati - kao što draguljar čuva otkriveni dijamant, u svojoj riznici.
