Nije onakav kakvim smo ga zamislili. Stvari krenu ići nizbrdo, a mi kao da trčeći za njima gubimo sebe. Gubimo sve one osjećaje i trenutke koji nas čine onakvima kakvi jesmo. Zbog takvih situacija, koje nam u život ulaze nenajavljeno želimo biti netko drugi. Netko tko bar u našim očima nema problema, netko čiji nam se život čini savršen. Želimo izaći iz svoje osobnosti i uskočiti u tuđu. Jednostavno rečeno više ne želimo biti mi, već netko drugi.
Samo u našoj mašti takve misli ožive. U mašti mi možemo postati netko drugi, ali u stvarnosti je to uspio samo jedan, a to je Bog. Bog je uspio biti netko i nešto drugi, a to je čovjek. Zašto? Zašto je On želio postati kao mi? Čak i u Starom zavjetu mi pronalazimo kako čovjek puno puta nije htio biti čovjek. U današnjici taj problem se javlja svakodnevno.
Ljudi žele izlaziti iz svoje osobnosti zbog želje da budu netko ili nešto drugo. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Najsavršenije stvorenje koje je on ikada stvorio je upravo čovjek, on je taj u kojega se Bog najviše pouzdao, onaj kome je podao svu svoju Ljubav, a što je čovjek po tom pitanju napravio? Poželio je biti netko drugi. Iz tog razloga Bog je postao čovjek.
Kako bi svima pokazao kako je dragocjeno biti čovjek. I Bog ne želi da mi budemo netko i nešto drugo, želi nas ovakve kakvi jesmo. Želi nas susresti na pozornici vječnosti, s našim slabostima, ali i s našim ostvarenjima koja smo postigli kroz život. Upravo nas takve želi.
Onoga trenutka kada mi odlučimo da ćemo biti ono što Bog želi od nas pozvani smo umirati sami sebi. Možemo zamisliti jednu kuglu koja je sagrađena od naših razmišljanja, stavova, slabosti i uspjeha. Svaki puta kada se želimo približiti korak do Boga pozvani smo uzeti čekić i udariti u tu kuglu. Zašto? Zašto smo pozvani razbijati ono što nas gradi? Vrlo je jednostavno.
Bog nam govori, Bog nas ljubi, ali kako da mi to osjetimo ako nas zapravo, ono što nas gradi od toga odjeljuje? Svaki puta kada napravimo pukotinu na toj kugli Božja ljubav se ulijeva i zatvara ju. Ona nas dodiruje u cijelosti, onakve kakvi jesmo.
Ona u nas ulazi bez ikakvih predrasuda, otvara nam nove oči koje nas uče gledati ovaj svijet. Pozvani smo na umiranje kako bismo se rodili za nešto novo, na umiranje samome sebi. Pozvani smo izdahnuti s Isusom, izdahnuti od onoga što nas čini u našim očima, u očima koje su tako slabe da bi promatrale kolika se Ljubav izlila na križu. Izdahnuvši od samoga sebe mi se rađamo na novi život, a sve to kako bismo bili sposobni naviještati i prenositi drugima radost koju smo primili umrijevši u sebi, radost novoga života, života koji nam je darovan upravo s drveta križa. Života kojeg nije moguće ostvariti, a da prije toga nismo udarili o našu kuglu koja nas gradi.
