Nekako je realno da se čovjek boji nepoznatog, smrt je korak za koji nas se ne pita previše, za nju nas ne pripremaju u školi, ona jednostavno dođe, oni koji ostanu osjete gubitak, ali da li zbilja gubimo i da li se zbilja treba bojati? Tek rođenom ona je već sudbina, no istinski vjerujem da ona nije točka na „i“, niti ima posljednju riječ. Ona je dio života i ona je duboko povezana sa životom, ona je jedan od njegovih temelja, neoboriva, nepobjediva. Smrti se u našoj kulturi nekako prirodno najviše boje oni koji ne vjeruju u nešto iznad, u transcedentno pa misle da je ona kraj postojanja, da s njome sve nestaje, sve ulazi u ništavilo. Takvima je zasigurno zastrašujuća misao o smrti. Ali ima i onih koji vjeruju u život poslije ovozemnog života i onih koji nisu posve sigurni u što vjeruju, za njih je smrt strašna ukoliko znaju da nisu u milosti.
Inače, onaj tko je izmiren s Bogom smrti se obično ne boji jer smrt koja nas vodi k Bogu, u Njegov zagrljaj bolja je od života, zar nije cilj vrhunac utrke i u cilju tek možemo odahnuti i naći potpuno savršenstvo. Franjo Asiški ju je nazvao „sestricom smrti“, bio je oduševljen njome, primio ju je kao dragu prijateljicu i sestru, kao blisku pomoćnicu koja ga vodi vječnom Gospodaru, na vječne izvore vodâ života gdje će otrt Bog svaku suzu s očiju njegovih. A sjećam se i jednog mog susjeda, dole na Braču, koji je život proživio daleko od Boga, ali pred sam kraj se ispovjedio i kad sam ga posljednji put vidio, kratko prije smrti, rekao mi je s osmjehom na licu: „Ja sam s Njime sve riješio“. Bile su to riječi zadovoljnog čovjeka, nije se mogla osjetiti ni mrvica straha u tim riječima.
To je bila svetačka smrt čovjeka koji je poput radnika u polju, došao kod Gospodara tek o jedanaestoj uri, ali primio je plaću kao i oni što su od jutra radili, jer Gospodar je dobar. Kad bi barem svi ljudi, ako već nisu živjeli za života u ljubavi s Njime, jer to su najljepši životi, barem na kraju došli u Gospodarev vinograd, pa u miru dočekali svoj sretan prijelaz iz ove doline, gore, na vrhunce, gdje blještavi sjaj vječno Mladog Sunca obasjava radosne duše naših prethodnika.
Ah kad bi vidjeli i popustili, makar zadnjih sekunda svog prkosnog života i kad bi svoj ponos nekako preokrenuli u veličinu poniznosti pa ispružili tu ruku pomirnicu što prosi prema Nebu i ponizno priznali Njega koji je milosrdan i strpljiv, pa u zadnjem dahu primili posljednje sakramente sigurnosti koji vode u Raj i po kojima je Crkva milijune tamo poslala.
Ah što bih sve dao kad bih vas mogao oduševiti za Boga. Ah kad bih vas mogao odnijeti u Raj, ali nemoćan sam, ta samo sam čovjek, pa te molim, odazovi se! Odazovi se! Makar u posljednjem času!
Odazovi se, jer Gospodar zove!
