Ima vrlo lijepih i pohvalnih primjera, kada ljudi dolaze u crkvu s poštovanjem i sve vrlo lijepo prođe. No, u nekim prigodama ponašanje ljudi doista zavrijeđuje zgražanje.
ULAZAK U CRKVU
Pojedinci u crkvu ulaze "kao u birtiju" - s kapom na glavi, rukama u džepu, bocama rakije u rukama. Viče se, dovikuje, galami, smije iz svega glasa. Mobiteli zvone čak i za vrijeme obreda. BILO BI DOISTA POTREBNO NAGLASITI KAKO PRELAZAK CRKVENOG PRAGA ZAHTIJEVA ODREĐENU PROMJENU PONAŠANJA. STIŠATI MOBITEL, GOVORITI TIŠE, IZVADITI RUKE IZ DŽEPOVA. BOCE S ALKOHOLOM OSTAVITI U PREDVORJU ILI UOPĆE NE ULAZITI AKO IH SE NEMA GDJE OSTAVITI.
ODJEĆA
Način odijevanja uzvanika pa i samih mladenaca zahtijeva posebano osvrt. Rijetko se gdje može naći neukusnog i nepristojnog odijevanja kao u svatovima. Pa još ako je to na svadbenoj večeri, Bože pomozi! Ali ulazak u crkvu ipak traži diskretnije odijevanje. Mladoženje redovito nisu problematični, no za mnoge mladenke se to ne bi moglo reći. Doći pred oltar polugola doista je krajnje neukusno i znak je nepoštivanja svetog prostora. Gotovo posve gola leđa, dekoltei do krajnjih granica otvoreni, razrezi na vjenčanici gotovo do vrha noge ... Uzvanice su često više gole nego obučene, prekratke suknje, ramena, leđa i prsa goli do krajnjih granica česta je slika. Uzalud skupa garderoba kad je neukusna! MLADENKA PRED OLTAR TREBA DOĆI S POŠTOVANJEM. UKOLIKO JE VJENČANICA PREVIŠE OTVORENA SPRIJEDA ILI STRAGA, TREBA OGRNUTI NEKI VEO. UZVANICAMA KOJE SU ODJENULE OSKUDNU I ZA CRKVU NEPRISTOJNU ODJEĆU, BILO BI BOLJE DA OSTANU ISPRED CRKVE.
TIJEKOM OBREDA
Primjetio sam čak i kod onih koji idu redovito u crkvu, da se tijekom vjenčanja "promijene" - šute "kao zaliveni". Izgleda da pojedinci u svatovima zaborave tko su i što su. Kao da jedino sveta misa traži od nas sudjelovanje i pobožnost. Neki se u crkvi ponašaju kao da su došli kod matičara, a ne na bogoslužje. Sjedenja za vrijeme cijelog obreda (pa čak i za vrijeme čitanja evanđelja i moljenja Očenaša), trčanje po crkvi za malom djecom, odgovaranje na pozive mobitelom (i to sam doživio!)... i da ne nabrajam dalje. Ponekad, pod utjecajem alkohola, bude i glasnog dobacivanja mladencima od strane pojedinaca - "Glasnije!", "Ništa ne čujemo!" i sl. A kada dođe na red poljubac mladenaca, tada u pojedinim svatovima nastupi sveopća euforija - vikanje "UUUUUU", "Bravooooo", vrištanje kao da je "pao gol", zviždanje... U CRKVI SE NE GALAMI, NE ZVIŽDI SE, NE URLA SE. EVENTUALNO JE PLJESAK DOPUŠTENI ZNAK VESELJA (iako je i to upitno u crkvi!). VJENČANJE JE CRKVENI OBRED - BOGOSLUŽJE U KOJEM TREBA SUDJELOVATI, A NE SVE PROMATRATI KAO PUBLIKA.
ČESTITANJE
Naravno da svatko želi mladencima izraziti lijepe želje nakon što su sklopili ženidbu. To je lijepo i pohvalno, kada se čestitanje najčešće ne bi pretvorilo u sveopću galamu, naguravanje, dobacivanje, pa čak i psovke (i to sam čuo!). Oltaru pred kojim stoje mladenci mnogi prilaze s rukama u džepovima ili na stražnjici, nude jedni druge rakijom i sve izgleda kao da se stoji u redu pred trgovinom ili blagajnom nogometnog stadiona, a ne pred oltarom. Naravno, ima i vrlo pohvalnih primjera kada ljudi govore diskretno i nastoje s poštovanjem pristupiti prostoru oltara. U NAŠOJ ŽUPI PRED OLTAROM ČESTITA SAMO NAJBLIŽA RODBINA, A OSTALI PRED CRKVOM. TIJEKOM BORAVKA U CRKVI, A POSEBNO KOD PRISTUPANJA OLTARU TREBA SE PONAŠATI U SKLADU SA SVETOŠĆU PROSTORA KOJEM SE PRISTUPA; STRPLJIVO ČEKATI NA RED, GOVORITI TIŠE, IZVADITI RUKE IZ DŽEPOVA POHVALNO JE PONAŠANJE.,
FOTOGRAFIRANJE
Postoje fotografi koji su se potrudili da saznaju kakvi običaji vladaju u pojedinoj župi i nastoje se ponašati diskretno i pristojno. No, ima i fotografa koji se ponašaju ne samo neprikladno, nego i bahato. Naslanjanje na oltar, pomicanje svijeća i cvijeća s oltara ("radi boljeg kadra"), zakrčivanje prolaza stalcima za kamere i reflektore tako da svećenik jedva prolazi oko oltara... Fotografiranje nakon obreda vjenčanja za pojedine je fotografe prilika da "podivljaju". Iako je u našoj župi pravilo da se pred oltarom fotografira samo bliža rodbina, fotografi si daju za pravo pozivati koga oni žele tako da nastane sveopća gužva i vika u crkvi. Svi se nešto dovikuju, dozivaju na sav glas jedni druge, pojedinci dobacuju ponekad i neukusne pa i prostačke komentare posebno ženskom spolu. Nakon što sam jednog vinkovačkog fotografa upozorio da je prešao granice dopuštenog, on mi je rekao: "Imaju se pravo slikati, ovo je narodna crkva, niste vi tu da postavljate neka nepisana pravila!". Bezobrazluk na vrhuncu! A da ne spominjem praksu pojedinih fotografa da od svetišta naprave foto-atelje premještajući stolice pa čak i svećenikovo sjedalo, da vodaju mladence skroz do svetohraništa gdje onda počinju razne poze - od čučanja, sjedenja, klečanja i sl. Prostor oltara se odjednom pretvori u pozornicu na kojoj je bitno "nalupati" što više fotografija. U NAŠOJ JE ŽUPI ZABRANJENO FOTOGRAFIRANJE NA OLTARU, A POSEBNO IZA OLTARA. DOPUŠTENO JE JEDINO STATI NA STEPENICE ISPRED OLTARA. ZABRANJENO JE POMICATI SVIJEĆNJAKE, CVJETNE ARANŽMANE, NASLANJATI SE NA OLTAR KAO NA ŠANK, ŠETKATI SE PO PROSTORU SVETIŠTA, A POGOTOVO STAVLJATI FOTOAPARATE I KAMERE NA OLTAR. CRKVA NIJE FOTO-ATELJE. SVEĆENIKU NE BI PALO NA PAMET DA KADA SE DOĐE FOTOGRAFIRATI U FOTO-ATELJE POMIČE REFLEKTORE, STOLICE I KAMERE KAKO SE NJEMU SVIĐA. OČEKUJEMO TAKVO PONAŠANJE I OD FOTOGRAFA KADA DOĐU K NAMA U CRKVU.
IZLAZAK MLADENACA IZ CRKVE
Nakon fotografiranja mladenci praćeni svjedocima (kumovima) izlaze iz crkve, a ispred crkve ih čekaju njihovi uzvanici. Tada obično zasvira neka pjesma, a prisutni zaplješću. Lijepo i simpatično! No, pojedini postupci zavrijeđuju ozbiljno upozorenje. Prigodom izlaska mladenaca iz crkve pojedinci kao da "podivljaju", urlanje, dobacivanje neukusnih i prostačkih šala i sl. No, bilo bi dobro kad bi sve ostalo na tome - ljudi malo popiju pa je za razumjeti. No, poseban problem predstavlja pokušaj pojedinaca (mlađih i starijih - bez razlike) da taj izlaz mladenaca učine, po njihovom mišljenju, svečanijim. Tada nastupi bacanje svega i svačega - ružinih latica, riže, konfeta, papirnih traka i sl. Naravno da nakon odlaska svatova prostor ispred crkve izgleda kao da je završila nogometna utakmica, a ne vjerski obred. Posebno bih istaknuo bacanje riže kao nešto nekršćansko tj. pogansko. Kao prvo, bacanje riže kao simbola plodnosti je ostatak poganskih obreda i magije. Kao drugo, riža je hrana, u nekim krajevima svijeta jednako cijenjena kao kruh. Hrana se ne baca po zemlji i po hrani se ne gazi. Kao treće, rižu je jako teško očistiti, posebno ako je teren ispred crkve neravan (što je slučaj kod nas). Slična je situacija i sa konfetima (šarenim kružićima od papira). Još ukoliko na sve to padne kiša, problem se udvostručuje.
U NAŠOJ ŽUPI ZABRANJENO JE BACANJE BILO ČEGA PO MLADENCIMA, A POGOTOVO SU ZABRANJENI POGANSKI MAGIJSKI OBIČAJI BACANJA RIŽE. MI SMO CIVILIZIRANI KRŠĆANI, A NE PRAZNOVJERNI DIVLJACI KOJI VJERUJU U VRAČKE. PROSTOR ISPRED CRKVE ZAVRIJEĐUJE NAŠE POŠTOVANJE ISTO KAO I PROSTOR UNUTAR CRKVE. POŠTOVANJE PREMA SVETOSTI CRKVE POKAZUJE SE NE SAMO PRISTOJNIM PONAŠANJEM U CRKVI, NEGO I CIVILIZIRANIM PONAŠANJEM ISPRED CRKVE. SAKRISTANKA KOJA JE ZADUŽENA ZA ČIŠĆENJE CRKVE NIJE NIČIJA SLUŽAVKA. ULAZAK I IZLAZAK IZ CRKVE TREBAO BI BITI POPRAĆEN KLANJANJEM U SMJERU SVETOHRANIŠTA I PRAVLJENJEM ZNAKA KRIŽA BLAGOSLOVLJENOM VODOM. TAKO KRŠĆANIN ULZAI I IZLAZI IZ CRKVE. AKO NETKO NIJE VJERNIK ILI KRŠĆANIN, NEKA SE BAREM PONAŠA ONAKO KAKO BI SE PONAŠAO U TUĐOJ KUĆI KAMO JE DOŠAO U GOSTE.
