Uz to u novoj kolumni čitajte o „pijanim ljubavnicima“ i o pozitivnim i negativnim odjecima petogodišnjega pisanja kolumni iz fra Mariova pera.
Misa za Pavelića i Tita
Hrvati su nadareni svaku temu ispolitizirati. Tako je medijsku buru najprije podignula vijest kako se u crkvi u Palmotićevoj u Zagrebu slavi sveta misa s nakanom za pokojnoga Antu Pavelića. U crkvi su bili vjernici i, nadam se, iskreni molitelji, a vani su bili prosvjednici s transparentima. Nekoliko dana kasnije u crkvi svetoga Marka u Zagrebu slavljena je sveta misa s nakanom za pokojnoga Josipa Broza Tita. Tu misu za Tita je, očito s ne baš plemenitim nakanama, naručio novinar Indexa Vojislav Mazzocco. Na toj misi, kako izvijestiše mediji, nije bilo nikakvih incidenata. Stvar je jasna. Provokacija nije uspjela. Plaćenik Indexa valjda je sada shvatio tko u Hrvatskoj, uglavnom, pravi nerede i ponaša se poput političkih piromana. Na misi za Tita svećenik je rekao da treba moliti i za one koji nisu htjeli Hrvatsku. Misu za Tita nisu pratili prosvjednici ispred crkve, a misu za Pavelića pratili su prosvjednici s pogrdnim usklicima. To je valjda ta lijevo-liberalna tolerancija koju još svi nisu proučili. Što reći o ovakvim „paradnim“ misama? Teško išta pametno osim da bi trebalo sve učiniti da ih ne bude. Inače, svete mise se slave za naše pokojne. Sveta misa nije komemoracija i proslava nečijega života, u što neke rodbina i pretvori. Mise se slave za pokojne da bi im se Bog smilovao i oprostio im grijehe. Svetu misu ne treba slaviti za svece i bezgrješnike kako bi išli u raj, niti ima koristi moliti za one koji su već u paklu. Pretpostaviti nam je da su naši pokojni, ako nisu već u raju, u čistilištu i zato molimo za njih kako bi došli u stanje vječnoga blaženstva u raj. Što se Pavelića i Tita tiče, premda je teško suditi, ali nije teško zaviriti u činjenice, za njih je, realno,malo moliti samo jednom godišnje. Možda bi češće trebalo moliti Božju milost za one koji su bili, i zbog svoga položaja, javni grješnici.
Za Antu Pavelića se posmrtno brinula njegova rodbina koja je često naručivala mise s nakanom za pokoj njegove duše. Za Pavelića su, ruku na srce, i mnogi svećenici, što potajice, što javno, slavili mise. Za Tita se nema tko od rodbine vjerski brinuti. On je vjersko „siroče“. Znajući kakva je zla Tito prouzročio ovaj novinar Indexa, i njemu slični, trebali bi češće ići na misu za njega. Možda bi mogli dio novaca koji im država preko poreza godinama oprašta upravo koristiti za pokajništvo i mise za pokojne zločince i sljedbenike tamne prošlosti. U svakome slučaju, daleko od toga da držim pristojnim, a kamoli vjernički uputnim, slaviti svetu misu za Pavelića iz isključivo ideoloških razloga. Crkva nije mjesto za ideološka obračunavanja niti politička razvrstavanja. Oni koji nekoj osobi žele iskazivati poštovanje trebaju zaobići oltar koji tako pretvaraju u svoju ideološku propovjedaonicu. Isto tako, držim svetogrdnim i licemjernim naručivati svetu misu za Tita samo zbog toga da bi se provjerilo hoće li je svećenik primiti i hoće li doći „crnokošuljaši“ prosvjedovati. Svete mise treba slaviti za sve ljude i od toga ne treba praviti medijski presedan. Osim što umrlima treba reći pokoj im dušu, možda bi korisnije danas bilo reći pokoj vječni ideologijama koje su sijale smrt, mrak, jednoumlje i tugu. Iluzorno je naručivati svete mise bez iskrene nakane da molimo, nego više da poruke u javnost odašiljemo. Možda nijedan svećenik ne bi trebao primati takve mise u kojima nisu iskrene nakane. Te mise, kao i ostale trebaju se slaviti na području župa kojima su u trenutku smrti pripadali Pavelić i Tito ili gdje žive njihovi potomci. Možda bi tako ušutkali manipulatore i to bi vjerojatno stišalo prepucavanja kojima crkveni prostor ni kriv ni dužan postaje poligonom.
Pijani ljubavnici
Još davno sam čuo istinitu priču kako je mladić iz Hercegovine prvi put ušao u lokal gdje je bilo i nemoralne ponude od djevojaka. Zapravo bio je to određeni oblik javne kuće. Na putu kroz Sloveniju prema Italiji svratili su na piće i kratak odmor od napornoga putovanja. Svi su na brzinu shvatili o kakvu je ugostiteljskom objektu riječ osim dotičnoga mladića. Nakon nekoga vremena približila mu se djevojka i zavodnički mu nudila svoju uslugu. Vidjevši to, prišao mu je stariji suputnik i rekao da je vrijeme za polazak. Nakon što su pošli prema automobilu, onaj mladić je u čudu uskliknuo: „Jesi li vidio kako mene ona brzo zavoli!“ Tek nakon toga su mu suputnici objasnili da je to javna kuća gdje nema ljubavi. No, s ovim možemo povezati i druge (ne)prilike s kojima se susrećemo. Najčešći je oblik kada pijani mladići ili pijane djevojke očituju nekomu ljubav uslijed takvoga stanja. Tako je u televizijskome showu Ervin Mujkanović izricao ljubav Štefani Banić. On joj je obuzet alkoholom govorio da je pijan, ali da je ipak voli. Naravno, takva ljubav, koja zapravo nije ni postojala, nestala je s jutarnjim triježnjenjem.
Mnogi će mladi posvjedočiti da nemaju hrabrosti reći volim te bez doze alkohola. Ispada tako da je alkohol proizvođač ljubavi. Istina je potpuno drukčija. Alkohol je veliki neprijatelj ljubavi. Mnogi su unesrećili zbog toga sebe i druge. Ako nam alkohol izriče ljubav, ona će biti brzo ispijena. Tužna je činjenica da je alkoholizirano stanje dovelo do brojnih maloljetničkih trudnoća. Posljedice toga su višestruke. Trudne djevojke upadaju u napast učiniti pobačaj. Srećom u nesreći, ipak ih se većina odlučuje roditi. Ako bismo izricali istinu, onda bismo mogli doći do mučnoga zaključka. Primjerice ako bismo, što ne treba činiti, pitali: Tko je želio da dođeš na ovaj svijet? Odgovor bi mogao biti: Whisky, Chivas, Jeger itd. Nedavno su članovi „Hrvatsko Nadzemlje“ snimili kratak videouradak koji govori o djevojci u okruženju opijata i požude. Taj video, koji je dostupan na društvenim mrežama, bio je prikazan i na tribini mladih katolika u Splitu koji se odvijao pod naslovom „Grijeh volim, kad zaškripi molim“. U tome je naslovu izrečen stav brojnih. Kao da čekamo nevolju da počnemo moliti. Ako ćemo istini pogledati u oči, nevolja je već tu, grijeh se nagomilao. Treba početi moliti i prestati piti.
Pet godina s vama
Pet godina pišem i motrim društvenu zbilju. Reakcije su raznovrsne. Od brojnih koje sam dobio najviše mi se dojmila jedna. Tako mi čitatelj piše: „Ne mogu vas čitat, ali ne mogu odoljeti da vas ne pročitam. Ljutite me i neslažem se s vama, ali taman kad pomislim da imam razloga za kritiku i napad na vas spoznam da je sve napisano argumentirano i istinito.“Pet godina bistrim, barem tako mislim, mutnu vodu, dovikujem gluhima i stavljam činjenice pred one koji ne vide. Doduše, nekada i s moje strane bude „začina preko načina“, ali, čini mi se, probavljivo je. Hvala svima koji čitate. Jer onoga dana kada osjetim da ne čitate, odmah prestajem. Glupim držim ispisivati stranice novina na kojima će vjernici nakon nedjeljne mise staviti pečenu tepsiju ili umotavati slaninu ili luk. Lakše bi mi bilo kupiti svima prikladan papir ili podmetač za te svrhe nego se mučiti pišući. Ako Boga da zdravlja, i dalje ću pisati ono što mnogi, napose institucionalni i politički uhljebi, ne vole čitati. Čast mi je da me s guštom ne čitaju oni koji nam propisuju loš život po načelu nepravde, nepotizma, rodijaštva, sluganstva i nadasve njihove „svetosti“ podobništva! I još ovo, moja svaka kolumna koju čitate može biti i posljednja. Pijevci ne mogu stalno kukurikati, nekada oni i u loncu završe.Uvijek ima onih koji pripremaju lonac ili ražanj! Živimo u društvu gdje se ljudi prekrivaju plaštem masa, stranaka, udruženja, fan klubova, i sve je manje onih koji hoće, mogu i žele iznositi otvoreno svoje misli i javno iza njih stajati. Šutnja se nameće kao stil života, a oni koji pišu i govore i tako nazivaju stvari pravim imenima nisu dobro došli. No, pitam se što bi bilo od ovoga svijeta ako bi svi pognuli glave, zabili ih u pijesak poput noja? Ono što zapišemo ipak ostaje kao spomenik jednoga vremena u kojemu su, uglavnom, pravednici šutjeli, dok su oni drugi bili glasni i uzimali plijen iz usta tih ušutkanih. Šutnju smatram izdajom, a ne nikako zlatom!
