Hoće reći, obrađujte je, oplemenite je, učinite od nje dodanu vrijednost, od pšenice kruh, od grožđa vino, čuvajte izvore, nek i drugi imaju, dao nam je svega dovoljno, ali čovjekova ranjenost grijehom i to je preokrenula i čovjek se počeo natjecati, htio je biti veći od drugih, „čovjek je čovjeku – postao – vuk (T. Hobbes)“, vidio je Boga i htio je biti poput njega. No „kršćani vjeruju – veli Drugi vatikanski koncil u konstituciji Gaudium et Spes 2. – da je taj svijet, ljubavlju Stvoriteljevom sazdan i uzdržavan, doduše dospio u ropstvo grijeha, no da ga je raspeti i uskrsli Krist, slomivši moć Zloga, oslobodio da se prema Božjem planu preobrazi i tako dođe do svoje potpunosti.“
Pitanje „otkuda tolika nepravda“ i danas se postavlja, jer svijet još nije doživio tu nužnu preobrazbu, tko smije odlučivati o životu i smrti milijuna gladnih i žednih ljudi što umiru u državama trećeg svijeta, tko smije propustiti im pomoći, a ipak to se događa, danas u 21. stoljeću, stoljeću glatkih ekrana i elektroničke ekspanzije, tu do nas, na par sati leta ljudi umiru jer nemaju zdjelicu kaše vrijednu 30-ak lipa.
Ekonomski snažne države raspravljaju o rastu gospodarstva dok se drugi satiru samo da prežive, oni su bogovi naspram malih i bijednih. No odavno se to spustilo i do nižih razina pa Henri J. M. Nouwen – u knjizi „O Kristovoj poniznosti“ – kaže: „U ovom tehnološkom i vrlo natjecateljskom društvu naši su životi obilježeni stalnim pritiskom za sve većim uspinjanjem. (…) Cijeli nam se život sastoji od uspinjanja ljestvama uspjeha do samog vrha.“ Cilj je steći sve što je moguće, srušiti svu konkurenciju da bi na kraju samo mene slavili, da bih „ja“ bio cijenjen, da bih „ja“ bio moćan, poznat, velik… Jednostavno, moram izreći ono što gori u meni već godinama: „Protivim se ekonomiji koja radi samo za nekolicinu! Volio bih jednom vidjeti neki novi humani kapitalizam.“ Ah, sad bih vam mogao nastaviti pričati o totalnoj suprotnosti, svetom „antikapitalistu“ koji kapitalizma nije ni bio svjestan, a tako ga je suptilno osporio. Da htio bih govoriti o našem dragom zanesenjaku Franji Asiškom, bogatom čovjeku koji je, rekli bi danas „luđački“ sve to odbacio i stavio sebe na posljednje mjesto, on nije htio nadvisiti nikoga, niti ikoga pobijediti, htio je jednostavno biti brat svima. Reći ću samo ovo, a nastaviti ću kasnije, on je bio istinski slobodan, poput male lastavice u proljeće prošao je svijetom i ostavio veliku poruku.
Pitanje razvoja duboko je prožeto i patnjom siromašnih i pohlepom bogatih. Zastrašujuće je čitati kako u 2016. godini 8 najbogatijih ljudi posjedovalo koliko i 3,6 milijardi najsiromašnijih (OXFAM). „Svijet se suočava s najvećom humanitarnom katastrofom u povijesti – gladno je gotovo 800 milijuna ljudi, pri čemu preko 230 milijuna u afričkim zemljama, južno od Sahare, u kojima je postotak neuhranjenosti najveći u svijetu. Bez kolektivnog, globalnog djelovanja, riskiramo milijune i milijune onih koji će umrijeti od gladi i bolesti, pri čemu najviše djece.“ Javljaju ovih dana iz UN-a. Ove siromašne zemlje još nazivaju, što zvuči zbilja optimistično, zemljama u razvoju, ali što to točno znači možemo vidjeti na primjeru Nigerije najvećeg Afričkog gospodarstva, gdje djeca sa krovova svojih koliba promatraju kako rastu bogataške četvrti, njihov razvoj donosi dobro gornjih 10-ak % najmoćnijeg stanovništva, ostali su sretni ako imaju za preživjeti, a „razvoj se – veli Papa Pavao VI. u Populorum progressio 14. – ne svodi na puki ekonomski rast. Da bi bio autentičan razvoj, on mora biti integralan, a to znači okrenut promicanju svakog čovjeka. Kao što je pravilno naglasio jedan istaknuti stručnjak (L. J. Lebert): ˝Mi ne prihvaćamo odvajanje ekonomskoga od ljudskoga. Razvoja od civilizacije u koju je on uklopljen. Ono što je za nas važno, to je čovjek, svaki čovjek, svaka skupina ljudi i cjelokupno čovječanstvo˝.“
Podupiratelji kapitalizma reći će da je kapitalizam najbolji gospodarski sustav do sada, i to je istina, on je izvukao milijune iz neimaštine, ali to ne znači da ga ne treba kritizirati, ili još jasnije, izgrađivati ga u još mnogo bolji i humaniji sustav, jer novo tisućljeće zahtjeva puno više od nas, ne da se vraćamo nazad ni da stojimo prekriženih ruku i govorimo „tu se ne može ništa učiniti“, već da idemo naprijed razvijajući sustav vrijedan čovjeka, svakog čovjeka. Želimo spriječiti da se zbog pohlepe ikada više vode ratovi i da ljudi stradavaju u borbi, bilo na bojištima ili na burzama, bilo od oružja ili od gladi, žeđi, odbačenosti, jer većina se toga danas događa samo zato da bi se ovaj suludi potrošački mentalitet mogao održati, i kao da smo se pomirili s time. Pravedna raspodjela bogatstava na svjetskoj razini jedna je od opcija za koje se isplati žrtvovati. Zato, očekujem podizanje svetih buntovnika kako veli Pascal Bruckner u knjizi Bijeda blagostanja: „Buntovnik ujedinjuje dvije vrijednosti pozitivne slike: onu iznimnog čovjeka koji se izdiže iznad mase te čestitog čovjeka koji svoju darovitost stavlja u službu drugoga i žrtvuje se za tuđe dobro. On spaja elitizam i svetost te preobraća ustrajnost snažne osobnosti u dar cijelom čovječanstvu. Eto zašto su pravi buntovnici tako rijetki: da bi se otrpjela kleveta, osuda, prezir, zatvor, potreban je značaj koji nije dan svima. Potrebno je gotovo ludilo, gorda uvjerenost da imaš pravo nasuprot cijelome svijetu.“ Takvi su nam ljudi potrebni, oni koji će, ne više nikada oružjem, ni nasiljem, već svojim glasom, otporom i političkim i građanskim angažmanom stati u obranu odbačenih. Nekako imam osjećaj da svi ovo mjesto zadržavaju za druge, ali vjerujem da ima hrabrih, u nadi iščekujem neke nove kršćane, laike, svete ljude koji se neće bojati svijet povesti u ispravnom smjeru. Jer, nažalost, stvorili smo cijelu jednu kulturu, Papa Franjo bi rekao „kulturu ˝odbacivanja˝, koja uzima sve više maha.“ No, „ekstremna nejednakost – dakle – nije nezgoda ili prirodni ekonomski tijek. Ona je rezultat politika i tim istim politikama se može dokinuti. Optimistična sam i smatram da će se stvari promijeniti. Do prije nekoliko godina ova je problematika bila na marginama političkih i ekonomskih debata. Sada je široko prisutna (Winnie Byanyima, izvršna direktorica OXFAM-a).“ Za promjenu smjera, da bi se izopačeni mehanizmi zamijenili novima, humanijima, takvima koji će odgovarati zajedničkom dobru čovječanstva, nužna je i hitno potrebna djelotvorna politička volja (Usp. Sv. Papa Ivan Pavao II. Sollicitudo rei socialis 35.), potrebni su novi, preobraženi ljudi!
Možda će čovječanstvu trebati vremena da shvati gdje se krije uzrok ovih nepravdi. Politika se prema siromašnim državama mora mijenjati, to je neophodno ali duboko u početku svake politike i svakog društvenog fenomena nalazi se ljudsko srce, oduvijek se moralo i uvijek će se morati od njega krenuti i njemu govoriti. Srce – taj veseli proizvođač ljubavi, ljubav – ta čudesna mogućnost otvorena svakome. Bog je korijen „preobrazbe“ i izvor te ljubavi, a On zbilja gleda drugačije, nikakav uspjeh, nikakva zarada, nikakva slava ne znače mu ništa, On je iznad tih mjerila, On propušta svoj pogled kroz sve te zidove i maske i gleda direktno, ondje gdje je čovjek najranjiviji, On gleda u dušu i vidi to srce kao otvoreni cvijet na dlanu, sve rane, nepravde, svaku bol, a izdaleka prepoznaje ohola. Sve odjednom nestaje i ostaješ ti sam i Bog. Tu se prelamaju životi, tu svi imaju jednake šanse. Sad se vraćam na svetog Franju Asiškog, siromaha, njegova dogma je „krenuti od sebe, sebe mijenjati“, svatko sebe. Ne znam da li je već netko to napisao ali navesti ću i ovo: „Nužno je da svatko promijeni bar jednu osobu na svijetu, sebe samog i tako ćemo obnoviti svijet.“ Neki će to odbiti, znam, ali ja ću umrijeti u saznanju da sam učinio sve što mi je po kršćanskim načelima dozvoljeno napraviti za preobrazbu starog svijeta u novi, humaniji i bolji svijet, dok ne dođe Krist i sve ne obnovi.
Fra Nikola Dominis/medjugorje-info.com
