Ne bavi se ponajprije predstavljanjem ili raščlanjivanjem svake pojedinosti savršenoga ljudskoga ponašanja. Bavi se objavljivanjem ljubavi koja nas jedina može osposobiti da budemo savršeno ljudski." („Pustinjak", David Torkington)
Moralni pad je pokazatelj slabašnog duhovnog i molitvenog života, koji se ne može promijeniti moralizmom. Čovjek se istinski može preobraziti samo u ljubavi i milosti. Kršćanski stav ne smije biti didaktičan i moralizirajući. Ne smije biti suhoparna, apstraktna teologija. Bez ljubavi, sve je mrtvo i neuvjerljivo.
Moralni život proizlazi iz duhovnog života. A duhovni iz otvorenosti Božjoj ljubavi. Čovjek po naravi može biti vrlo etičan, ali mu to još nije dovoljno da bi bio i potpun. Da bi njegova čovječnost bila ispunjena i cjelovita. Mistika kršćanstva je još neistraženo, neotkriveno područje duhovnosti koje nam uvijek donosi istinsku novost. Druga je stvar što je mi ponekad ne razumijemo i ne prepoznajemo, jer je gledamo prema svojim mjerilima. Bolje reći, Krist je i za nas kršćane još uvijek „neotkriven", ili kako je jednom davno mudar čovjek primjetio: Zapad će tek otkriti Krista. Imamo božansku Objavu, dane su nam mnoge istine vjere, ali ako ih ne oživljavamo i ne otkrivamo u dinamici vlastitog unutarnjega rasta, ako im ne udahnemo život i ne prepoznamo u vlastitoj stvarnosti, ne kao statične slike, nego kao živo prisuće, onda one ostaju samo nerazumljive definicije na papiru.
Dolazi vrijeme otvaranja Duhu kad će mnogi razumjeti jasno i neposredno ono što i mnogi umni i mudri ljudi sada ne razumiju. Nije to podcjenjivanje ljudske mudrosti, dapače, radi se o njezinom oplemenjivanju i uzdizanju u višu sferu, o potvrđivanju njezina pravog izvorišta. Suvremeni kršćanin bez mističnog života, teško će moći biti vjerodostojan, teško će se nositi sa svim izazovima. Bez mistike duhovnog i molitvenog života, postat će blijed i nezanimljiv, neprepoznatljiv. Riječi, tumačenja, rasprave, polemike, nadmudrivanja – ništa ne pomažu bez osobnog, uvjerljivog primjera, bez unutarnje snage kojom zrači čovjek duha, snage, koja govori snažnije bez ijedne jedine riječi. Gubimo se u mnogim teorijama i pričama, a još je gore ako idemo putem odbojne didaktike i moralnog dociranja.
Dublji uvidi dolaze nakon najvećih kalvarija. Kroz svoje duhovno sazrijevanje, svaki čovjek prolazi kroz fazu „dječjih bolesti", kroz razdoblje isključivosti, kad svoju istinu ljubomorno brani i čuva, kad je na nju navezan kao na vlasništvo koje mu daje vjerodostojnost u odnosu na druge. Bio vjernik ili ne, čovjek se tvrdoglavo drži nekih svojih uvjerenja, jer misli da mu ona formiraju identitet. Mnogi ostanu na toj infantilnoj razini. Svi moramo proći kroz to, ali je pitanje koliko uspijemo nadvladati lažnu uvjerljivost isključivosti. Druga faza je uvijek neko čišćenje, kad nas život, pučki rečeno, „nauči pameti", kad se krutost otapa, a ljude i život gledamo u njihovoj kompleksnosti. U trećoj fazi, dolazi pravo sazrijevanje, i tek tada bivamo sposobni za „velike stvari", a to znači za istinsku ljubav.
Kad govorim o ljubavi, onda ne mislim na romantične osjećaje, nego na sposobnost čovjeka da gleda srcem, da stječe duboke uvide u transcendenciju, da prepozaje Božji rukopis i znakove Božje milosti i ljubavi u sebi i drugima. Ljubav donosi osjećaj poštovanja i divljenja prema očitovanju božanskoga u nama i svem stvorenom. Ljubav prepoznaje duboku vezu, identitet stvorenja u Bogu. Ali, moj Bože, lako je meni grješniku o svemu tomu umovati, ali kako uistinu postati takav? To je pitanje koje nas muči. Kako postati novi čovjek?
Kliknite OVDJE ako želite više kolumni
