Zbunjen, zatečen i nespreman, pogledam ga u oči, a one se svjetlucaju. Na licu mu čudan smiješak. Ne mogu dokučiti od čega, ali osjećam zna nešto, hoće da mi nešto približi.
Bože, pomislim, što da mu odgovorim, našao sam se na otvorenom. Oduvijek ostavljam dojam onoga koji poznaje Isusa, koji rado priča o Isusu, koji je prijatelj Isusov. Ali na ovo pitanje, nisam htio potrošiti brzi odgovor.
Ponovim, više za sebe - Kako mi Bog miriše? Ponovim samo da bi dobio na vremenu, da bi mi se barem nešto približilo, da iz sebe izvučem bilo što. Napokon rečem, moj Bog je Bog iznenađenja, pun darova, pun čuda, izazovan, Bog raznolikosti…. I tako sve nešto, na kraju ne znam što sam sve rekao ali sam osjećao da ovaj put govorim o stvarima koje su mi na čudan način udaljenije.
Nije želio da se dugo mučim, svjestan da sam ja samo laik, pa mi ukratko, onako punim plućima i srcem opiše kako njemu Bog miriše. Bog mu miriše kroz kamenitu Hercegovačku vrućinu, popodnevnu kišu i sparinu te kako ga nalazi u mirisima poslije kiše, osjeti u osvježenjima kapi, mirisu natopljena sijena, ulične prašine, mirisu voćke, okupanih ptica, radosti ljudi, olakšanju naškropljenog Podbrda i Križevca, u pogledu oblaka koji popuštaju i odlaze u visine….
Otišao sam sa tog susreta razmišljajući pa i ja sam to često doživio, vidio, osjetio i mirisao u svojoj Dalmatinskoj zagori, ali nisam se sa Bogom tako razgovarao. Nisam ga uočavao, a nisam niti slutio da je On i u tome. Isti je to kamen ali moj je bio vrući, kao da se topi na žarkom suncu. Podnevna vrućina vraća sve u hladovinu prije obavljenog posla. Zvona na crkvi zvone da popodnevna kiša ne načini štetu usjevima u selu ili onom malo pokošenom sijenu, jel drugog neće biti.
Ne želeći se puno opterećivati i postavljati sebi nepotrebna pitanja na koje možda nikada ne bi niti dobio odgovor, odlazim radostan, raspjevan hvaleći Gospodina u svemu što On jeste, svemu što sja, što život daje, radost i mir donosi.
Da bi ovo sve shvatili, živjeli, mirisali i vidjeli ne možemo bez Božje milosti. Ja sam imao milost i shvatio da je taj miomiris Kristov sam moj svećenik koji je sa mnom, koji me uči, vodi i širi moja spoznajna. Pavao reče, a ja samo mogu da ponovim za ovog dragog svećenika – „Ali hvala Bogu koji nas u Kristu uvijek proslavlja te širi po nama na svakome mjestu miris svoga spoznanja. „Da, Kristov smo miomiris Bogu…“
Želim vam puno Kristova miomirisa po vašim svećenicima.
Mir Kristov svima vama, Ante!
