Isusov razgovor sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu što se nalazi u četvrtom poglavlju Ivanova Evanđelja savršeno se uklapa u velike razgovore o vjeri koje imamo u Ivanovu Evanđelju. Svi ti razgovori zorno očituju poteškoće na koje Isus nailazi kad želi učiniti sebe i svoju poruku ljudima shvatljivom, razumljivom.
S jedne strane poteškoće sa strane ljudi da vjeruju, da povjeruju Božjem Poslaniku, a s druge strane, Bog se sam nudi u Isusu da ga prepoznamo i prihvatimo kao Spasitelja i Otkupitelja. Svi ti razgovori nude nam savršeno jasno da nema životne krize ni situacije koja ne bi bila put do Boga. Nema puta do Boga na kome ne dolazi do egzistencijalne krize, ali isto tako nema nijedne krize koju Bog ne bi mogao okrenuti na dobro. A kako je Isus put do Oca (‘tko vidi mene, vidi i Oca, Filipe’ - ili pak: ‘Ja sam Put, Istina, Život’), toliko ima putova do Boga koliko i ljudi koje Bog želi spasiti. Papa Benedikt je na upit, koliko ima putova do Boga odgovorio, onoliko koliko ima i ljudi na svijetu. Taj je put toliko velik da u svakome čovjeku može postati njegov životni, egzistencijalni i osobni put.
Put do Boga može započeti u svakoj životnoj točci jer je Bog Jedan, a Isus je Dobri Pastir, Bog nikoga ne zaboravlja, a Isusu je svaki čovjek bitan. U Ivanovu Evanđelju imamo susrete Isusove s pojedincima, njihove osobne krize, preobrazbe, pretvorbe u novo. Počevši od prvih učenika koji su za Isusom pošli, zatim Natanaela, Nikodema, Samarijanke, Dvanaestorice te preobrazbe cijeloga svijeta (Iv 17).
U četvrtom poglavlju Ivanova Evanđelja imamo razgovor sa Samarijankom, u podne. U trećem poglavlju imamo noćni razgovor s Nikodemom, negdje u Jeruzalemu. Taj je bio 'učitelj u Izraelu' (Iv 3,10), član Velikoga vijeća, a ovdje razgovor na zdencu, u podne, s osobom sumnjiva morala i prošlosti. S Nikodemom razgovara o rođenju i ponovnom rađanju, preporodu, o Mojsiju i pustinji, a ovdje o žeđi i vodi, Jeruzalemu i Betelu-Garizimu, mjestu bogoštovlja. U oba slučaja govori Isus o zemaljskom i vječnom životu, vjeri i shvaćanju, krivnji i otkupljenju, nevolji i izbavljenju, grijehu i spasu. U prvom slučaju Isus ostavlja otvorenim pitanje glede Nikodema. On sam mora potražiti odgovor. Isus jasno veli da je Bog tako ljubio svijet te je poslao svoga Sina u svijet, da svijet spasi (3,16), a Nikodema ćemo na kraju vidjeti kako s Josipom iz Arimateje priređuje Isusu dostojanstven ukop, makar je Isus raspeti buntovnik (Iv 19,39). Razgovor sa Samarijankom svršava u priznanju: „Sad smo i sami čuli i znamo: Ovo je uistinu Spasitelj svijeta“ (4,42). Isus kao Spasitelj svijeta – to priznaju Samaritanci zajedno s ovom ženom nečasne prošlosti daleko prije nego će to učiniti učenici koji su drugovali s Isusom, daleko prije od Petra, Marte, Tome.
Dolazi ta žena na vodu u podne. Neobično vrijeme. Obično se na vodu ide ujutro, zajedno s ostalim ženama koje nose svoje krčage na glavi, za jutarnjega hlada i svježine. U vrijeme kad sunce još ne prži, a znamo kako prži u Izraelu i njegovim brdskim i pustinjskim krajevima. Zašto u podne? Pa vjerojatno osjeća pred drugim ženama stid. One upiru u nju prstom kao nečasnu, nečistu. Samaritanci su imali svoj kodeks ponašanja, ravnali su se prema Mojsijevu Petoknjižju. Zašto pet muževa? Možda su je svi oni odbacivali, davali otpusni list. Možda je i sama mijenjala muževe. A i sa šestim živi u konkubinatu. O njoj se u mjestu govorka, djeca na ulici u nju upiru prstom, žene s njome 'ispiru' usta. Zato dolazi za podnevne žege na vodu, da je nitko ne vidi, jer su svi u kućama, u hladu, za podnevne pripeke.
I upravo u takvoj situaciji namjerila se na Isusa. Slučajan susret? Nikako. Sv. Augustin reći će da je Isus bio 'žedan njezine vjere', ne toliko vode. Makar je voda bitna za život. Isus je, veli evanđelist, 'umoran od puta sjedio na zdencu' (4,6). Isus, na putu iz Jeruzalema, umoran,- misao je našla odjeka u srednjovjekovnom himnu Dies Irae, pripisanu Tomi Celanskom, životopiscu sv. Franje. On prizor ovako opijeva: Quærens me, sedisti lassus: Redemisti Crucem passus: tantus labor non sit cassus, što u hrvatskom prepjevu glasi: Ištući me trudan hoda, Spasenje mi križem poda, Zar da bude to bez ploda? Pjesnik je htio izraziti misao kako je Isus u potrazi za svakim od nas, ne želi da itko od nas propadne, pa ni žena Samarijanka. Traži i nas Isus za podnevne žege i pripeke. Nudi spas snagom križa.
Slovo o vodi
Ići pustinjom, a nemati pitke vode uza se, ne moći piti, povod je i razlog da čovjek poludi. Žeđ tjera u ludilo. Najprije fatamorgana, a onda doslovce ludilo. I danas arapski kršćani tvrde da je Isus na križu skončao od žeđi.
U Ivanovu Evanđelju (7,37-39) Isus naziva sebe Izvorom vode žive. „Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u mene! Kako veli Pismo: Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode. To je rekao o Duhu kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Tada doista ne bijaše još došao Duh jer Isus nije bio proslavljen“. Isus poistovjećuje Duha Svetoga sa samom vodom koja struji iz njega.
Kruh i voda – temeljne su metafore Novoga zavjeta iz Isusovih usta. Isus je kruh života, on je voda života. Kruh i voda temeljne su datosti i uvjeti života svakomu čovjeku, u svojoj biti i jednostavnosti. Kruh i voda su bitne kristološke protežnice u Novom zavjetu. Kao što su kruh i voda bitne za fizički život, Isus ih uzima na drugoj razini, kao metafore za ono što on nudi svijetu u svojoj osobi. On je temelj vječnoga života, kao kruh i voda za ovozemaljski i vječni život.
Prednost slike o vodi u tome je što vodu nije moguće stvoriti. Barem ne u ono vrijeme. Čovjek je ne može proizvoditi. K tome, ona dolazi 'odozgor', u obliku kiše koja pada. Ona je izvorni Božji dar. Danas se može dobivati, ali onodobno, ona bijaše čisti dar. Ne pada li s neba, ne dolazi li s izvora kao 'živa' voda, u rijeci, u potoku, gotovo je sa životom i čovjekom. Čovjek je krajnje ovisan o tome daru. Pa ako je već u naravnoj datosti voda milosni dar, dar samoga Neba, onda je pogotovo prikladna opisati čovjekovu ovisnost o Bogu u vodi života.
Pitka voda uvijek je 'živa' voda. Ustajala voda nije ni za što, pogotovo ne na Istoku. Ne izvire li, ne ključa li s izvora, ne izbija li iz vrutka, voda nije voda. Završna slika Knjige Otkrivenja govori o 'rijeci vode žive' što izvire iz Božjega i Jaganjčeva prijestolja (usp. Otk 22,1). Voda je znamen, simbol života. Gdje nje ima, ima i života.
Daljnja je značajka metaforike vode zapravo u tome što pijenje nije svrha samome sebi, nego ima dublju svrhu i smisao. Pijenje i voda rađa riječi, djela, plodove, općenito. Ona je iskonsko životno sredstvo. Biljke rastu, razvijaju se, jednako i životinje, a pogotovo čovjek samo uz pomoć vode. Samo uz vodu imamo plodove. To je tako zorno i očito. Tu se može napraviti i usporedba između vode i vina. Voda po svojoj biti služi životu dok vino služi uživanju u životu. Voda je nužda, vino je luksuz. Voda je na jednom kraju ljestvice, dok je vino na drugome kraju, kao znamen i izričaj luksuza, uživanja. I voda i vino prodiru u sve čovjekove pore, jednom u smislu održanja života, drugi put pod vidikom sreće, omamljenosti ili pijanstva, kad čovjek nije gospodar samoga sebe. Tako se nekako može odrediti i odnos prema Bogu. Vino (alkohol), latinski spiritus – je duh, a i Duh Sveti je Spiritus Sanctus (napajajte se Duhom, ne vinom tj. alkoholom, poručuje Pavao Efežanima – 5,18).
(Nastavlja se)
Međugorje, 17. ožujka 2017.
Fra Tomislav Pervan
