Pritom ne treba procjenjivati koliko tko u tome uspijeva, nego pokušati realnije gledati na pastire i olakšati im služenje Bogu i ljudima, osobito danas kada kršćanstvo, Crkva i njezini službenici nisu toliko popularni.
Sve se više primjećuje da ljudi češće odlaze istočnjačkim (kvazi)guruima, vračevima i iscjeliteljima pribjegavajući magijskoj uporabi raznih predmeta i dajući visoke svote novaca da bi došli do »spasenja«, nego svećeniku od kojega ih dijeli samo nekoliko ulica i Kristu koji preko svojih sakramenata besplatno poziva čovjeka u zajedništvo sa sobom. Ono što se često zaboravlja jest da su i svećenici samo ljudi pa se pred njih postavljaju nerealni zahtjevi. To naravno nikoga, ni svećenika ni vjernika laika, ne opravdava da olako griješi, ali pomaže shvatiti da svi potječu s istoga Izvora - od Boga koji se objavio u osobi Isusa Krista. Svatko je podložan grijehu, ali i svima je ponuđena ista milost i poziv na svetost.
Od svakoga se traži da pomaže bližnjemu, prijateljski opominje, daje svjedočanstvo života ne upirući prstom ni u koga. Pravi kršćanin nikoga ne odbacuje nego slijedeći Isusov primjer oprašta i preljubnici i cariniku. Prispodoba o izgubljenom sinu, odnosno o milosrdnom ocu, također svjedoči o ljubavi koja ne nestaje usprkos grijehu. Čovjek je sklon prozivati druge jer ga brvno u vlastitu oku ne sprečava da vidi trun u tuđemu. Stoga se najprije valja propitivati o sebi, a drugome s ljubavlju pomoći da se vrati na pravi put. Potrebno je zajednički moliti i raditi jer se samo zajedništvom jednih s drugima ostvaruje zajedništvo s Bogom i pokazuje smisao kršćanstva.
Da bi ste pročitali više kolumni kliknite OVDJE
