Namisli mnogih srdaca razotkrile su se prigodom dolaska svetoga Leopolda Bogdana Mandića u Zagreb. Dok su tisuće vjernika, kažu više od 100 tisuća, čekale u redovima kako bi izrekli molitvu pred likom svetoga Leopolda, oni drugi su uzeli pera u ruke i počeli sricati sramotne tekstove.
Tako je najprije na portalu, koji nosi ime po knjižici u koju se upisuju studentske ocjene, osvanuo stravično intoniran, uvrjedljiv i ogavan tekst. Tu se piše o svecu kao lešini, kao mesu, kao hodajućemu cirkusu kojega se voza kako bi, kako pišu, zaluđeni vjernici došli vidjeti. Je li u takvim člancima riječ o novinarskoj neobjektivnosti? Ne. Je li u ovako pogrdnim člancima novinara riječ o vrijeđanju drugačijih mišljenja? Ne. Je li takav članak novinara neukusan? Ne. Pa što je onda takav napis? To je sotonizam!
Razotkrile su se namisli onih koji rigaju na sveto i u zahvaćenosti zlom riču kao lavovi koga da proždru. Ne pišem ovo uopće nepromišljeno. Znam da su tvrdnje preoštre. Volio bih i ja da su blaže. No, ako sam obećao pisati istinu, onda ona mora biti izrečena bez obzira na konotacije i tumačenja. Pisati o svecu na način kako su pisali, čisti je plod sotonizma. Zlo ne može trpjeti i šutjeti kada je sveto u blizini.
Za egzorcizma – istjerivanje sotone iz opsjednute osobe – događa se sličan scenarij. Kada pred osobu stavite svetu stvar, osobito posvećenu hostiju, svetu vodu ili križ, ta osoba, a zapravo sotona u njoj, počinje dizati takav glas da postaje nepodnošljivo. To postaje rika, pljuvanje i riganje na sveto. Kada nema svetoga, ta se osoba prividno primiri.
To se upravo zbilo prigodom dolaska svetačkih ostataka Leopolda Bogdana Mandića. Zlo u ljudima nije moglo šutjeti. Zato su se udružena pera, po nadahnuću zla, okomila na vjernike, na sveca, na Crkvu, na biskupe, na dobro koje se zbiva. Zbilja su se razotkrile namisli mnogih.
Tako jedan kolumnist piše: „Količina popustljivosti koju imamo prema Katoličkoj crkvi je nevjerojatna i zapravo očaravajuća.“ Što je to čudno u ovoj tvrdnji pa je donosim kao citat? Naime, razvidno je da sebi netko uzima pravo da nekomu nešto daje ili uskraćuje. Pisac iznosi tezu da se Katoličkoj crkvi popušta. Kao da su oni, ta manjina koja širi mrak, vlasnici svega pa oni nekomu nešto daju ili uzimaju.
Da. Na žalost, tako je. Glasna manjina sebi uzima pravo monopola na državu, na javna mišljenja, na procese u društvu, na podjelu proračunskoga novca, na mjesta klanjanja i molitvi. Oni su „bogovi“, a Bog kojemu se preko svetoga Leopolda vjernici mole mora nestati i biti ismijan. Stoga, za korijenite promjene u našemu društvu trebamo svece. U svaki grad bismo trebali donijeti likove svetaca kako bi iz tamnih grobova smrti izišli mrzitelji svega što je vjersko, sveto, Duhom nadahnjujuće.
Nakon svega viđenog tri tvrdnje zasigurno možemo izreći. Prva je ta da su vjernici žedni svetosti i uzora. Druga je da postoje pripadnici zla koji zaziru na spomen svetoga. I treća je ta da bi sveti Leopold sve koji su se izrugivali s njegovim tijelom i životom primio u svoju ispovjedaonicu i očinski zagrlio.
Vjernici su s dubokim dojmovima i sa suzama ispratili tijelo svoga sveca u Padovu. A ispraćaj za sveca priredili su i „oni drugi“ pa jedan od tih sinova tame piše: „Crkva je odvratna zločinačka organizacija i stoljećima izvor svih zala na ovim prostorima. Najveća greška i propust Tita je što tu bandu nije uništio do temelja i zauvijek!“
I sada se možda pitate tko proizvodi podjele u društvu. On njih smo dobili još jednu podjelu. Do sada smo imali crvene i crne, lijeve i desne. Od sada imamo vjernike i sotoniste. Bog je rekao: budite jedno. A sotona sije razdor. A gore smo vidjeli tko je tko.
