Naše današnje motivacijsko pitanje glasi: „Slušaš li?“ U nedjelju smo čuli kako Bog govori upućujući na Isusa: „Slušajte ga!“ Koga ti uistinu slušaš? Baš kao što hrana koju jedeš izgrađuje tvoje tijelo, tako i glasovi koje slušaš oblikuju tvoje vrijednosti, oni hrane tvoj duh. Upitaj se danas, jesu li ljudi koje slušaš vrijedni tvoje pažnje? Pomažu li ti da budeš u boljoj duhovnoj formi?
Čuješ li Isusove riječi koje su upućene samo za tebe? Slušanje, osluškivanje je važno u životu kršćanina. Poznati teolog Karl Rahner kršćane naziva slušateljima Riječi! On kaže da i sama vjera dolazi slušanjem! Svakodnevni život kršćanina bi trebao biti osluškivanje Božje volje u vlastitom životu! No, da bismo uistinu mogli čuti što Bog od nas želi traži se stav poniznosti. No, što je to poniznost? To nipošto nije ponižavanje i osjećaj manje vrijednosti.
Poniznost nije ni samo priznavanje vlastitih granica. Poniznost znači više gledati u Boga i u Isusa nego li na sama sebe. To je stav klanjanja – adoracije u kojem dopuštamo da Bog bude Bog, a samim time i mi rastemo u svojoj čovječnosti. Poniznost je stav klanjanja Ocu u Duhu i Istini. U istini o Bogu o drugima i nama samima. U istini u kojoj smo svjesni provalije koju je grijeh načinio između Boga i nas, no također, u kojoj smo svjesni, ne zaboravljajući ponor, i veze ljubavi i praštanja kojom nas Bog ujedinjuje sa sobom. Istinski stav poniznosti ne poznaje tvrdokornost, tvrdoglavost, tvrdoću, fanatizam, obeshrabrenje i ogorčenje.
Poniznost rađa ustrajnošću u ljubavi i dobru, ona je izvor pouzdanja i hrabrosti. Odlikuje se mirom, vjernošću i odanošću Božjoj volji te je zbog nje spremna prihvatiti i patnju. Marija, Isusova i naša majka, u tomu nam može biti najbolja učiteljica i najbolji primjer. U klanjanju u poniznosti moćemo čuti Isusove riječi upućene nama samima. Od nas se tada traži poslušnost. Poslušati znači istinski razumjeti i shvatiti, ali znači i učiniti. Poslušnost je djelotvorna.
Bez poslušnosti ne bismo mogli zamisliti ljudski suživot u bračnoj vezi u zajednicama, u društvu. Poslušnost je čovjekova sposobnost da dobrovoljno dopusti tuđi utjecaj na sebe. Ona omogućuje demokraciju, partnersku suradnju, zajedničko donošenje odluka. Sveti Ignacije Loyolski kaže da poslušnost ima tri značajke: prije svega mora biti krajnje dobro pripremljena, imati smisla i biti sveobuhvatna. To je po njemu krepost poglavara.
U pravoj poslušnosti opet se vraćamo na stav osluškivanja. Biti poslušan nije čisto imitiranje i kopiranje zahtjeva, poslušnost obvezuje i na razmišljanje, da osluškujući pronađemo pravi smisao onoga što se od nas traži kako bismo to mogli ispuniti i u promjenjivim okolnostima koje nas okružuju.
Sve osluškivati, a ne samo sebe ili nekog drugog. Sve osluškivati je način na koji naša poslušnost postaje sveobuhvatnom. Naša poslušnost mora biti usmjerena prvenstveno prema Bogu i iz te poslušnosti trebaju izvirati sve ostale. Ne smije se biti poslušan ako bi se to kosilo s Božjim zapovijedima ili s vlastitom savješću. I u poslušnosti nam je Marija najbolji primjer. Molimo njezin zagovor da osluškujemo što nam Krist govori i da mu budemo poslušni.
