Već neko vrijeme ne mislim tako.
Mislim da put k svetosti kreće onog trenutka kad otvoriš svoje srce Gospodinu i kažeš:
Neka bude volja Tvoja. Ti znaš, vodi me.
Upravo je čudesno gledati neke duše oko sebe, kako posvećuju svojim čistim srcem i one naizgled hrđave i neupotrebljive stvari iz svog svakodnevnog života.
Duše, za koje će tek kad nas napuste, oni bliži reći: Ode Bogu jedna dobra duša. One za koje nitko drugi na ovom proputovanju niti zna da postoje, niti će znati.
No, ako vjerujemo u Vječnost, svaka nepoznanica ovog svijeta otkrit će nam se Tamo. Radujem se tome danu, trijumfu pravednosti.
Imali smo mi jednog finog gospodina koji bi nam dolazio u kuću pričati o svojim borcima, kad bi dolazio posuđivati novce.
Najdraže bi mu bilo oko Božića tražiti.
Pa onako usput bi pošla priča: Šta će vam bor? Da vam je lakše kuću zapaliti ili da provocirate partiju? Zbog ovih stvari neki su otišli i preko granice.
Ja sam svojoj ženi zabranio i bor i jaslice i sve svece i Boga i crkvu.
Utuvio sam joj u glavu da Isus ne postoji – govorio bi.
Trpjeli bi mi njegove provokacije i davali bi mu novce, ali ne zbog njega, nego zbog njegove žene.
Bog složi baš svaki atom ovog svijeta na svoje mjesto. Spoji i ljude nekim čudnim putevima i katkad čvrsto sveže nespojive.
Tko bi to uostalom znao, osim Njega samog.
Svece je ona tako skrivala u ormaru, a u crkvu bi išla dok ga nije bilo u kući, kradom.
Trpjela je sirota i alkohol i ljubavnice.
Partija ne poznaje grijeh.
Njenim pristašama je bilo dozvoljeno sve, ali apsolutno sve.
Radila je ona, šutjela i molila da zanesenost prođe.
Rodila je i dva sina, oba tatini sinovi, pioniri.
Jednog Bog uze sebi za mladih dana.
Nikad neću zaboraviti onaj strah koji sam gledala u njegovim raskolačenim očima za vrijeme jednog posjeta u bolnici. Nigdje Boga u njegovom, dobrom, ali zarobljenom srcu, a smrt se bliži.
Ponavljao je istu rečenicu svakome: Liječnici kažu da ću odsad biti stalno zdrav. Ja njima vjerujem.
Umro je, Bože spasi ga, a snaha joj ne dade da dovede svećenika ni blizu tijela, ni groba.
Sina nema, muž bi popio što bi posudio, dolazio bi i odlazio kući, kad bi ga bila volja.
Prepričavala bi nam ona tu i tamo neke ružne događaje iz svog trpećeg braka, a sve kroz šalu.
Pitala sam je jednom, zamišljajući sve te scene njenog života: Kako ti se dade smijati?
E, smijeh čuvam – reče. Njega mi nitko ne može ukrasti. Gledam oko sebe, sve Bog uzima redom moje godište, osim mene. Mene je ostavio, za nešto.
Molim, radim u vrtu, oko životinja i u polju.
Drži me ovaj zadatak koji moram odraditi za Njega. Uz smijeh je, nekako lakše.
Nije prošlo puno, muž padne na krevet, bolest ga svladala.
Odjednom nestade ljubavnica, partije i sile.
Ostade mu samo njegova žena.
Tko je što zaslužio Bog znade, a on evo zasluži milost koja ga je hranila, presvlačila i kupala.
Bože daj mi ovu božansku ljubav, molim često kad se sjetim ove žene.
Sretnem je ljetos, kaže mi: Ne bi ga prepoznala, kopni dan za danom. Nisam ni ja više u snazi, ali znaš onog sv. Antu što sam ga morala sakriti u ormar, kroz smijeh mi govori. Sad je vani, gledaju jedan u drugoga.
Jedan će od njih popustiti. Nadam se da će to biti ovaj moj, jer oduzeta mu je moć.
Kad bi ga barem Bog sad pogledao i okrenuo na pravu stranu.
I još nešto, neće mi ljudi oko njega pomoći – nastavlja. Svima se jadan zamjerio, dok je hodao. Ne vole ga, a znaš i sama kakav je bio. Bi li mi ga ti, pomogla bar dignuti u krevetu, teško mi je, onemoćala sam i ja. Ne radi njega, nego radi Boga, dođi.
Gledam ga onako mršavog, upalih očiju, onemoćala.
Pomislim: U ovom tjelešcu uistinu nema više ni oficira ni borca, ni prevaranta, ni pijanca.
Ostade nam u njemu samo, podignuti našeg Isusa.
Ti ga zagrli s jedne, ja ću s druge strane.
A vidim ja kako ona njega grli.
Nije izgleda odredila sama u Raj.
Drži ga čvrsto, onako, kao da i njega kani povesti sa sobom…
Anela Todorić/narod.hr
